Georgetown je, da prostite, analni otvor svemira. Ne mogu reći da ne uživam u zemljama trećeg svijeta, to nikako. Da nije tako, putovao bih u Švicarsku.
Volim kada je prljavo, volim kada je čupavo, volim kaos i nered, volim mutne tipove koji sjede na vrelim pločnicima, i ono što je najbolje, volim kada se stopim s takvom okolinom... sistem raka i moruzgve.
To mi je zabavno.
Ali Georgetown nije zabavan. Do sada nikakavu zabavu pronašao nisam.
Odsjeo sam u Karaoke baru, u kući velike mame, u totalno zeznutoj četvrti ulice Watreloo.
Izlazak iz kuće velike mame uvijek je povezan s uključenjem moždanih vijuga. Kako prođeš kroz glavna vrata, i kreneš prema luci, tako lokalni džankiji izlaze iz svojih rupa i počnu hodati za tobom. Ubrzaš korak, napraviš nekoliko manevara, i u pravilu ih se riješiš nakon dva bloka pješačenja.
Taxi mi se ne da naručivati, to mi je, onako, amaterska radnja.
Pa kvragu, to valjda zna svaki klinac odrastao u donjoj Dubravi - ako želiš mirno i sigurno koračati bilo kako zeznutom ulicom na svijetu, onda se moraš ponašati kao da ti toj ulici i pripadaš.
Tako se to radi... a ako to ne možeš, onda lijepo sjedi kući... ili putuj na Maltu ili u Andoru, tamo nema nikakvih zeznutih ulica.
Ali u Gvajanu ionako nisam došao radi Georgetowna, nego radi spalova Kaieteur, m
oćnog gromovitog čuda niz koje se Potaro rijeka naglavačke baca u bezdan.
Do Kaieteur nacionalnog parka se dolazi na dva načina:
Prvu mogućnost čini vožnja automobilom do točke u unutrašnjosti gdje prestaje sustav cesta. Zatim se možeš prebaciti u čamac, koji polovi do zadnje planine prije parka.
Planina se zove 'Oh my god', i samo ime dovoljno govori u nagibu uspona.
Kada se popneš na nju, onda si sasvim blizu slapa.
Opracija traje nekoliko dana, ali ja toliki fanatik nisam. Imam samo natikače i neke tenisice za proizvodnju žuljeva, koje sam za 150 kuna kupio u Zagrebu, dan prije puta.
Nisam ponio niti one bezobrazno skupe Malarone, a zaista mi se ne da popušiti Malariju
Ako me već treba spopati kakva bolest, neka barem bude spolna.
Drugi način da se dođe do parka čini let avionom, malim hrđavim propelercem, koji prema slapu leti kada se skupi dovoljan broj zainteresiranih, a to je najmanje petero ljudi.
Imao sam sreću. Već drugog dana boravka u Georgetownu skupilo nas se taman koliko treba - supruga i suprug Amerikanci, djevojka i momak Englezi
i na kraju ja, somina, samac bez ikog svog.
Ukrcamo se u avion, a ja sjednem na sjedalo pored pilota.
Simpatičan neki momak, čitavo smo vrijeme gestikulirali (buka motora sprečava verbalnu komunikaciju), jedan drugome pokazivali pojedina čudesa preko kojih smo nadlijetali.
Podigli smo se na 7 000 stopa,
momak je blagim pomacima volana izbjegavao oblake.
U jednom se trenu okrene preko ramena i shvati da Ameri i Englezi spavaju... valjda ih ošamutilo brujanje motora.
On pogleda prema meni, podigne obrvu, pa napravi izraz lica - hoćeš li probati?
Zabezeknuto ga pogledam, a on prstom
pokaže na duple komande i volan u mojem krilu.
Dohvatim metal, pa počnem upravljati. Taman smo jurili prema oblaku, nagnem avion udesno, malo nas podignem, zaobiđem oblak i
vratim nas u putanju.
Podigao je palac u stilu - dobro obavljeno - pa opet preuzeo upravljanje.
Mili Isuse, probao sam i to! Vozio sam avion, eto,
makar i na trideset sekundi, ali upravljao sam njime! Izbjegao sam oblak!
Čisti sex.
Nakon sat vremena leta primakli smo se splapu. I naši suputnici su se probudili, sada smo već svi bili napeti.
Zanimalo me kako to čudo izgleda.
Volim naše Plitvice, koje su zaista čudo svijeta.
Volim i Iguatzu vodopade, na tromeđi Paragvaja, Brazila i Argentine, đavolje ždrijelo koje sam posjetio prije nekoliko godina.
Nijagara mi se nije previše svidjela, uz tisuće turista,
mahom blaziranih Amera, niti ne može biti drugačije.
Što će me ovdje dočekati?
Oblaci se otvore i ispred nas se otvori velika padajuća voda. Pilot napravi manevar, okrene propelerac i
zabije se ravno prema slapu.
Mili Isuse, spektakl!
Vrtio nas je još neko vrijeme iznad grmeće vode, a onda je sletio na malenu pistu.
Najbolja stvar kod Kaiteour parka je što ovdje nema turista.
Osim obitelji domorodaca koji živi tamo, pilot i nas petero smo bili jedini ljudi u krugu od valjda stotinu kilometara.
Prošetali smo do šume, izbili na stijenu i konačno ugledali 251 metara visok slap.
Svi smo skamenjeno gledali u njega.
Slap se izdiže u visinu pet puta veću od Nijagare i dva puta veću od Viktorijinih slapova. Boja okolne vegetacije daje mu dodatni sjaj. Stajao sam skamenjeno na rubu litice, i čekao svoga zmaja...
osjećao sam se kao Avatar, samo da još odnekud doleti moj zelenko, pa da se nas dvojica survamo u bezdan.
Odjednom začujem vrisak.
Pomislio sam da se netko poskliznuo i pao. Okrenem se i vidim Engleza
na koljenima, s prstenom u ruci.
Naravno, Engleskinja je rekla - da.
Vidi vidi, mamicu mu njegovu, dobra ideja...
možda mi posluži za moj treći pokušaj.
Nakon nekoliko sati uživancije potrpali smo se u avion i krenuli nazad, prema Georgetownu. Petero sretnih, ispunjenih ljudi koji su intravenozno ubrizgali svoj dio ljepote majčice zemlje.
U onom trenu kada me majka priroda
prestane oduševljavati svojom ljepotom, u trenu kada mi se grlo prestane stezati zbog ovakvih, ili sličnih vodopada... u tom ću trenu potražiti neki drugi posao.
Ali bojim se da će proteći još puno vode prije nego li doplovim do tih obala...
(Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem) 
