Za Karibe je najvažniji Sijerković

Uvijek kada putujem uzmem varijabilnu avionsku kartu, pa se onako u hodu igram s datumima polazaka i odlazaka, i sa eventualnim novim destinacijama, kako mi već dođe. Tako je bilo i ovoga puta. Nanišanio sam tih pet karipskih državica u kojima još nisam bio, uzeo zalet, pa najprije odletio na Trinidad. S obzirom da sam iza sebe ostavio Cartagenu, moju novu veliku ljubav, taman da je sljedeća destinacija bila i Mars, ja sigurno ne bih bio zadovoljan. Ali za divno čudo, Tobago mi se svidio. Sletio sam u Trinidad, za kojeg su mi naglasili da se u njemu ne zadržavam, zajašio na trajekt, i nakon tri sata plovidbe stigli smo Scarborough. Rekli su mi da se niti tamo ne zadržavam, nego da odmah produžim do zaljeva Buccoo. Osim po plažama, Buccoo je poznat i po famoznom trkalištu za koze. Luda je to tradicija, do koje lokalci i te kako drže, pa jednom godišnje (uskršnji utorak) najbolji momci dolaze na stazu sa svojim kozama. Mislio sam da je riječ o kakvoj oronuloj livadi, ali šipak. Lokalna uprava je dala izgraditi pravi pravcati stadion, sa brižno njegovanom travom, sve u stilu najbolje britanske kraljevske tradicije. Nema veze što su im ceste očajne, sto nemaju za škole i bolnice. Malo mi to vuče na Kerumov pokušaj zidanja velebnog zdanja na Marjanu. Po običaju, parkirao sam u hostelu, pa tu odmah upoznao Simona, sjajnog Švicarca koji već više od godine dana krstari Južnom Amerikom. Počeo je od Kolumbije, i želja mu je spustiti se skroz do juga, do Patagonije, ali, kako sam kaže, uvijek negdje zaglavi. Stigne na Tobago, onako usput, samo na par dana, tek toliko da ga vidi... mjesec dana kasnije pita se - koji se to vrag dogodio, zasto sam još uvijek na ovom mjestu? A to je, ako se mene pita, prava bit putovanja - otisnuti se na nekoliko godina, bez ikakve ideje gdje ćeš zapravo završiti. Putujem puno, i nisam loš, ali ipak, kada se uspoređujem sa Simonom, obična sam kamilica. Nakon nekoliko dana izležavanja na plaži, i večernjeg cuganja s mojim novim prijateljem, sjeo sam na trajekt i vratio se na Trinidad. Pokušao sam se ukrcati na avion za Grenadu, ali odbili su mi aplikaciju za vizu. K vragu... nakon 14 godina intenzivnih putovanja, nakon 106 proputovanih država, moralo se jednom dogoditi i to. Te je večeri počela padati kiša. A ja sam se počeo igrati sa svojom promjenjivom avionskom kartom. Brzinski sam zaboravio na Grenadu, pa odletio za St.Vincent i Grenadine. Namjeravao sam ostati nekoliko dana. Kiša je padala ujutro prvog dana. I večeri prvog dana. I drugog jutra. I druge večeri. Lijevalo je kao iz kabla. Posjet plažama možeš zaboraviti. A šetati ulicama Kingstowna baš i nije neka bajna ideja. Nemaš tu, zapravo, apsolutno ništa za raditi. Kozari bok na otoku usred mora. Karibi su precijenjeni. Trećeg jutra sam se ponovo išao igrati s avionskom kartom. Slijedeća je destinacija Dominica. Pratim vremensku prognozu. Zove na kišu. K vragu, promjenim termine odlazaka i dolazaka i odlučim ostati samo jedan dan... ionako pada kiša... radije ću odmah dalje, pa na sljedećoj destinaciji ostati malo duže. Ukrcam se u avion. Na Dominici me dočekalo blistavo karipsko sunce, simpatični glavni grad imena Roseau, prelijepe cure na ulicama, nasmiješeni ljudi i dobra energija. A ja ostajem samo 24 sata... i više ne mogu promijeniti kartu. Moram pod hitno nabaviti broj gospodina Sijerkovića. Loše mi idu ove prognoze, i loše mi ide igranje s avionskim kartama. Sutra letim za St.Kitts, za kojeg sam načuo da se davi u kiši. Ostajem jedan dan. Nakon toga letim na Dominikansku Republiku, u kojoj ostajem 10 dana. Tako sam odlučio, i više nema nazad. Vjerojatno ce na St.Kittsu vrijeme biti prelijepo, a na Dominikanskoj Republici ce, po prvi puta u povijesti svemira padati snijeg. Ili sam ipak možda neke druge sreće. (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)