Čudo na obali Irske

Ono što nisam znao je činjenica da je Belfast božanstveno lijep i zanimljiv grad, nevjerojatno dobre energije. Svi smo mi taoci medija, sudimo po slikama koje donose ratni reporteri, i kada sam dolazio u sjevernu Irsku očekivao sam užas, teror i sivilo. Šipak. Ovo je sveučilišni grad u kojem 70 000 studenata traži šansu za bolju budućnost. A kada oni gospodare tim shick ulicama, stvar ne može biti siva i nezanimljiva. Kada tome dodaš i grandioznu arhitekturu, pa onda i uporno pržeće sunce koje me prati vec mjesecima (na opće čuđenje lokalnih Škota i Iraca), onda moram priznati da sam definitivno u dobitnoj kombinaciji. Izvališ se na travu ispred City Halla, ležiš tamo satima. Onda se osoviš na noge, krenes u šetnju prema jugu, tamo sve do avenije Botanic, gdje ćeš pronaći desetke sjajnih restorana, sve u stilu Manhattana. A kasnije, samo se prebaciš u barove i klubove, fire at will, prepustiš se struji, kako to već lokalni Irci rade, nema tu puno prostora za pogrešku. Ali hajmo se vratiti na one dvije stvari oko kojih se sjeverna Irska okreće. Prva je Giants Causeway. Do njega se iz Belfasta dolazi autobusom za ne više od dva sata vožnje. Problem je u tome što lokalni autobusi do njega prometuju samo u srpnju i kolovozu, pa ako ovdje osvaneš van sezone, onda si prisiljen putovati u sklopu turistickog obilaska, u autobusu prepunom bakica i ostale čeljadi koja obično oko vrata tegli glomazne fotoaparate. Prilično nezgodno iskustvo. Ali nema ti druge. Svejedno, isplati se. Ako se mene pita Giants Causeway je jedno od 7 svjetskih čuda, barem po ljestvici koja vrednuje ono što nije napravio čovjek, nego sama majčica priroda. Vulkani su u prapovijesti stvorili te čarobne kocke, a onda su valovi i vjetar odradili svoje. Da me netko doveo tamo i objasnio da su tisuće kamenih blokova tu postavili ljudi, svejedno bih bio impresioniran. Ali kada znam da je to napravila priroda sama, onda ne mogu ništa drugo nego osjetiti strahovito poštovanje i vlastitu ništavnost u odnosu na pet milijardi oblikovanja ovog našeg predivnog plavog planeta. Što se mene tice, Giant Causeway je jedna od desetak stvari koje čovjek mora, jednostavno mora vidjeti prije negoli zauvijek zaklopi oči. Druga stvar oko koje se vrti sjeverna Irska je tenzija, strahovita tenzija između lojalista i republikanaca, izmedju zagovaratelja ujedinjene Irske i dijela pučanstva odanog kruni... ili, hajde da stvari svedemo na realnu mjeru - izmedju katolika i protestanata. Ta se tenzija događa van gradskog središta, van te predivne studentske shick zone. Odmah ti je to jasno, još na putu od aerodroma prema središtu grada, kada prolaziš kroz četvrti koje se zelene od zastava, i one četvrti u kojima caruje Union Jack. Ovdje vlada pravilo - ne pitaj ništa, ne guraj nos gdje mu nije mjesto, i sve će biti u redu. Tako sam i ja sebi obećao da neću gurati nos gdje mu nije mjesto. Vraga. Nemam mira, pa sa svakim s kime se zapričam završim na politici. Uspostavio sam jednostavan sustav prepoznavanja. Nakon nekoliko minuta brbljanja, pitam lokalca što očekuje od predstojećeg europskog prvenstva u nogometu. Sve ti je jasno nakon nekoliko sekundi, jer ili će početi pričati o Irskoj, ili o Engleskoj reprezentaciji. Onu Sjeverne Irske nitko ne šljivi pola posto. Zeznuta je ovo regija. Sve tamo od vremena kada je Henrik II pokorio Irsku, pa onda doba kada je Oliver Cromwell zavio irske majke u crno. Sve do današnjeg doba, kada na ulicama Belfasta vlada relativno primirje. Samo koliko još dugo? Četvrti su strogo podjeljene. Glavna ikonografija vrti se oko murala, živopisno iscrtanih na pročeljima zgrada. Murali veličaju poginule heroje s obje strane, patnike iz doba poznatog štrajka glađu s katoličke, ili pak nišaneće vojnike s protestantske strane. U teoriji, murali ne bi trebali biti provokativni, ali vraga. Čim ih vidiš, odsijeku ti se noge. Nisam tip putopisca koji će raditi političko sociološke analize, ovo je samo kratko javljanje u kojem u nekoliko rečenica prenosim atmosferu mjesta kojeg sam posjetio. Neću raditi analize, necu zauzimati strane. Barem ne ove dvije koje se mrze na ulicama Belfasta. Ali prenijeti ću svoju, neku treću stranu. Nisam baš neki vjernik.. ali da jesam, i da sam kojim slučajem katolik, ili protestant, ili musliman, ili budist.. da sam vjernik, onda bih u sebi vjerojatno nosio tonu ljubavi za sve ljude na svijetu, i ne bi mi palo na pamet pucati, ubijati, protjerivati ili istrebljivati bilo kojeg susjeda ili sugrađana, samo zato što je neke druge vjere. Nisam neki vjernik, ali u sebi nosim tonu dobroga za sve svoje susjede, sugrađane, ili gomile ljudi koje upoznajem na putovanjima. Pa onda neka mi protestantski osvajač s isukanom bajonetom u ruci, ili katolik koji upravo postavlja bombu pod nečiji automobil odgovori - zašto sam ja, nevjernik, loš čovjek? Stvari su to koje rade lunapark u glavi. U Belfastu trenutno vlada primirje. Međutim, katolička populacija se sve više povećava, i za deset ili dvadeset godina Katolici će biti većina. Hoće li onda imati političku moć da oslobode svoju zemlju osvajačke krune? Što se mene tiče, ja im to želim od sveg srca. Ali kroz politička i diplomatska sredstva. Bez jebenih bombi pod automobilima. Bez mrtve djece u predvorjima hotela i ulazima u shopping centre. Bez toga, ako je ikako moguće.(Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)