Ponekad sam zaista pravi prokleti ignorant. Kada stavim na hrpu sve posjete Južnoj Americi i Karibima, ispada da sam u tom dijelu svijeta proveo više od godine dana. A jedino suvislo što znam reći na španjolskom je i dalje - Donde es la biblioteca Pedro?

Story 827
Pa tako spakiram stvari, pozdravim se sa svim dragim ljudima u Bavaru, država Dominikana, mjesna zajednica Karibi, odšepam do recepcije i naručim taxi. Vozilo se uskoro pojavi, taksist mi otvori vrata, ja se ubacim na stražnje sjedalo i kažem - aeropuerto porfavor senor (dobro, toliko španjolskog ipak znam procijediti). Čovjek mi se nasmiješi i kaže - ok sir, end maj nejm iz Pedro. Evo ti ga na... za moj oproštaj od latino svijeta. Došlo mi je da ga pitam za prokletu biblioteku, ali ipak sam se suzdržao. Putovanje od Dominikane do Škotske trajalo je 26 sati. Navikao sam na takve stvari. Ipak, nije baš previše zabavno kada ti je noga plava od infekcije, i kada ti se gnoj slijeva sve do tabana. Presjedao sam tri puta, i svaki puta, u svakom wc-u na sva tri aerodroma ljudi su čudno gledali kreaturu koja drži nogu u lavabou, pa dezinficira, čisti i previja ranu. Rambo za siromašne. Nešto je hladno u državi Škotskoj, to mi je prošlo kroz glavu kada smo sletjeli u Edinburgh. Blaženo karipsko sunce. Imam valjda dvije majice s dugim rukavima, šanse su mi kao piletu kod mesara. Odšepao sam do izlaza s aerodroma, pa sjeo u taxi. Protivno svojim uvjerenjima, ali jedino izvedivo, s obzirom na situaciju. Ostatak putnika iz aviona uredno je na toj hladnoći ostao čekati autobus koji vozi prema centru, i koji košta 3,5 funte. Tako valjda ne bi niti Bračani. Hostel je prepun klinaca. Obično to nije tako, u Južnoj Americi, Aziji ili Australiji obavezno srećem ljude od četrdeset godina nagore, ali ovdje su odsjeli isključivo klinci od 20 godina, koji mjesec gore ili dolje. Kada me 1989-te, prije 23 godine, sestra uzela za ruku, posjela u autobus da s njenom starijom ekipom po prvi puta otputujem u Amsterdam, odsjednem tamo u hostelu i polako pokopčam što su to putovanja, većina ovih klinaca oko mene nije još bila niti rođena. I tako čiča Shale ušetao među njih. Šepa striček Shale, kao pravi deda. Sjeo sam među njih u dnevni boravak, razmaknuli su se s poštovanjem, kako se to već radi kada u sobu ulazi djedica. Sjeo sam, pa iz džepa izvadio tri vrste tableta koje mi je doktorica propisala za inficiranu nogu. Progutao sam ih, a klinci su me samo čudno promatrali. Garant su mislili da deda pije tablete za srce. Jos samo da ga ne opali infartkt, ne tu, ne sada, ne nasred hostela... Ako nešto mrzim, to su organizirane ture, grupno djelovanje na putovanjima. Ja sam od onih koji - do his own stuff - kako kazu iskusni travelleri. Prvotna ideja je bila da unajmim automobil, pa se provozam do sjevera, obiđem razvikani Loch Ness, ali onda i ostatak planina. Ali opet, ne mogu zbog vražje noge. Jedna je u banani, pojela ju infekcija, druga je zdrava, a ova treća... ta mi zadnjih godina počinje raditi mnogo mlohavih problema... Nerado sam se odlučio za grupni posjet Loch Nessu. Na brošuri je pisalo da uzimaju putnike od 18 do 40 godina... a mamicu vam vašu!!!! Shale moj dragi, ti zaista hvataš zadnji vlak... A ništa, sto da sada radim? Uplatio sam 39 funti za kolektivni posjet Loch Nessu, pa se bacio na šetnju Edinburghom. Najprije sam se odlučio uspeti na Arthur-s seat. Rijec je o 250 metara visokom brdu s kojeg puca prekrasan pogled na grad. Stignem dolje u podnožje, pogledam prema vrhu... u normalnim uvjetima, to bi bilo cca 40 minuta posla. Pogledam plavu nogu, a onda zaključim da se klin klinom izbija. Kao onda kada si strahovito mamuran od prošle noći, pa u rano jutro trgneš par rakija, i odmah ti je bolje. Uspnem se luđačkim tempom do vrha, spustim se dolje, podignem nogavicu na trapericama i shvatim da noga vise nije plava. Sve je prošlo, zaboravljam slučaj, i nadam se da nikada više neću morati spominjati tu nesretnu nogu. I dok sam šetao ulicama prelijepog Edinburgha razmišljao sam o sutrašnjem posjetu Loch Nessu. Što ako zaista nabasam na to čudovište? Kako ga zamišljam? Ima noge Jadranke Kosor, trup Čobankovića, glavu Slavka Linića, a glasa se kao Ljubo Ćesić Rojs na predbožićnom domjenku HDZ-a, kada pokušava otpjevati Radujte se narodi. Valjda tako nekako. Vidjet ćemo sutra. (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)