London: bijeg od uspomena

Zato sam ostavio stvari u hostelu i najprije otišao u Stonehenge. Shale, prokleti ignorantu, za svih tih godina života u Londonu nisi se udostojio sjesti na vlak i odvesti se tih stotinjak kilometara do čudesnog kamenja. Šibao sam po sjeveru, Leeds, Manchester, Hull, Glasgow, Wrexham... ali kamenje sam preskočio. Zato sam popravio ovog puta. Velika je to zagonetka civilizacije. Nisam pobornik teorija zavjere, ali svejedno, s vremena na vrijeme volim posjetiti ovakva mjesta. Pa se čudom čudiš kako su statue Uskršnjeg otoka transportirane od vulkana pa do obala. Kako su Inke podigle sve te kamene blokove tako visoko, sve gore do Machu Picchua. Čudiš se i ovdje, kako su kameni blokovi dopremljeni iz južnog Velsa sve do okolice srednjevjekovnog gradića Salisbury. Nisu to mali blokovi, u prosjeku su teški pet tona, niti danas to nije mala zajebancija, a pitam se kako je tek bilo prije 4 000 godina? Stonehenge je prepun turista, svih onih nezgodnih likova u sandalama navučenim preko bijelih čarapa, s ogromnim objektivima koji im se klatare oko vrata. Ide to čovjeku malo na jetra, ali, k vragu, ipak je to Stonehenge. Uostalom, bolje sada, nego za koji tjedan, točnije 21.6. u doba ljetnog solsticija, kada se tamo sjati tridesetak tisuća ljudi. Postoje mitovi o upletenosti vanzemaljaca u čitav slučaj. Postoje i mitovi o Stonehengeu kao žrtvenom mjestu, oltaru gdje su ubijani ljudi. Znanost to nije potvrdila. Ja još manje. Samo sam uživao, ništa više, i ništa manje. Vratio sam se u London, i konačno zakoračio tim divnim ulicama. Najprije njima, a onda ravno u park. Eh uspomene... Ima jedan ugao Hyde parka u koji sam dolazio krajem devedesetih, svake nedjelje. U blizini se nalazio dućan u kojem su se jednom tjedno mogle kupiti hrvatske novine. Kupio bih hrpu šarenog papira, pa se izvalio u travu... čitao malo... gledao u nebo. Maštao sam kako ću jednog dana biti pisac, kako ću i ja imati nešto za reći. Maštao sam kako ću jednog dana imati svoju knjigu u izlogu neke knjižare... a tko zna, možda je čak i neki slučajni prolaznik kupi?! Nikad ne znaš... U to sam vrijeme zivio na Chiswicku, u sobici kod gazdarice imena Patricia, bake koja je nekoć bila glumica, a tada samo stara gospođa koja puno pije.. i puno prigovara ako noću čitam... skupa je struja. Tko zna je li još uvijek živa? Tamo sam napisao i prve priče. Pisao sam ih rukom, pa ih poštom slao jednoj bivšoj curi, da ih prekuca, naprinta, pa mi ih pošalje nazad. Onda sam opet odlazio u taj ugao Hyde parka, pa sve to skupa iščitavao. Jednom ću biti pisac, prodat ću koju knjigu... tko zna, možda jednom u životu i ja dam interview za koje novine.. Jednom ću ja biti netko... vidjet ćete vi svi... Uspomene su zajebana stvar, ako ih čovjek konzumira na pogrešan način. Prolazim sada pored parka, vraćam se u hostel. Prolazim pored tog ugla Hyde Parka, i kao da vidim sam sebe tamo, prije 14 godina... ležim na toj travi, gledam u nebo, i nemam pojma da mi po posljednji puta pod leđima zemlja diše na taj način. Vraćam se prema hostelu, promatram taj ugao Hyde Parka, i navijam sam za sebe, derem se kao lud, navijam da ustanem s te zemlje, da krenem nazad prema Hrvatskoj... da krenem, dok ne postane kasno. Ol rajt (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)