Romantika preko Baltika, je je, možeš si misliti.
Čekao sam ukrcaj na trajekt u luci Gdanjska grada, trajekt koji će me prebaciti u Švedsku.
Čekao, i znao da neće okrenuti na dobro.
Naime, svatko tko je krstario ovim krajevima zna da prekobaltički trajekti skandinavcima,
i to onoj sorti koja se obično naziva white trash znače alkoholnu oazu, plutajuće gnijezdo u koje su ušuškaju, pobrste svu silu cuge iz brodskog duty free shopa, pa se onda opiju do one granice koja se u našim krajevima obično kalkulira u majkama.
Plovio sam već sličnim trajektom,istinabog, poprečnim pravcem, prije nekoliko godina, s bivšim curetkom.
Sjećam se da smo nas dvoje oko ponoći organizirali nagradnu igru – tko će uslikati zanimljiviju fudbalerku.
Razdvojili smo se na palubi, sljedećih pola sata sam davao sve od sebe škljocajući kao lud, ali bivši curetak je ipak pobijedio.
Vratila se s fotografijom krezubog australopiteka njegovane fudbalerke, onakve kakve se Mladenu Bodalecu još uvijek javlja u košmarnim snovima.
Elem, taj trajekt, iz neke druge priče, davno je otplovio, isto kao i bivši curetak, a ja sam se u Gdanjsku ukrcao u jedan sasvim novi.
Taj je bio puno manji.
I jednako malo romantičan.
Romantika preko Baltika, muda labudova.
Putnički profil nije odstupio niti milimetra. Ruske kamiondžije u kožnim jaknama, sumnjivih lica i sumnjivih namjera,
nekoliko rabijatnih bajkera, sitni šverceri i prevaranti, te neke sirote kurve štajgerice.
Ukrcali smo se, pa sam se na recepciji raspitivao o mogućnostima spavanja u kabinama.
50 eura.
E nedam vam toliko.
Noć sam proveo na tepihu toplog brodskog bara. Bilo je prilično mirno. Na palubi je netko razbijao boce. Onda je netko urlao.
Ali to sam ionako čuo u polusnu.
Čim smo se iskrcali opalio sam prema sjeveru. Protutnjao sam kroz Štokholm, u kojem sam već bio dva puta, pa me ionako nije previše zanimao.
Opalio sam kakvih tisuću i dvije stotine kilometara na sjever, pa negdje oko gradića Lulea parkirao u grmlje uz cestu, pa se zavalio u gepek svog vjernog Tiguana.
Prvotna je ideja bila da vozim bez prestanka dok ne zađe sunce, ali s obzirom na vječni ljetni suton, plan sam putem modificirao, jer inače bih bez prestanka vozio non stop, sve do Kanade.
Probudio sam se oko tri sata ujutro, pa shvatio da sam bio parkiran pored nekog jezera. Odgledao sam najljepši izlazak sunca u posljednjih stotinu godina, a onda sam opalio dalje na sjever.
Najprije do kraja Švedske, pa prečicom u Finsku, pa dalje sve do norveške Alte.
Što se čovjek više približava Nordkappu, nailazi na sve više bajkera, koji ovu sjevernu točku smatraju svojevrsnom Mekom.
I zaista i je tako. Amerikanci su ponosni na svoj Rute 66, Australci na The Great Ocean Road, latino kultura se diči Panamericanom, a mi Europljani možemo biti ponosni na naš kultni Nordkapp.
Sretnim hirom facebook sudbine, pred ulazom na Nordkapp naletio sam Igora Crnojevca, predsjednika hrvatske MENSA-e, iskusnog bajkera s najboljom ženicom na svijetu, dragom koja ga pušta da slobodan i nesputan krstari cestama svijeta.
Stali smo kraj ceste, izmijenili bitne informacije o vremenu, lokacijama benzinskih postaja, kampovima, gdje što jeftinije jesti i gdje se besplatno spojiti na bežičnu mrežu.
- Daj uspori malo, nemoj se forsirati – savjetovao me dobronamjerno. Koliko ti je trebalo od Štokholma do ovdje?
- Dvadeset i četiri sata, od kojih sam dvadeset vozio bez prestanka, a četiri odspavao u grmlju – odgovorim mu.
Slegnuo je ramenima i nasmijao se.
Nema tu pomoći. Svatko bira svoj tempo.
Tempo kako vozi, i tempo kako živi.
Rastali smo se, a ja sam se konačno uspeo na 307 metara visoku liticu, na epski Nordkapp.
I kako to obično biva, litica je vječno obavijena maglom, na njoj ćeš pronaći željeznu instalaciju i ništa drugo. Nema tu nikakvog spektakularnog pogleda, niti suludih vjetrova Cape Horna, niti fanfara, niti vatrometa niti parade.
Ali to je, zapravo, i sam bit stvari.
Taj sami cilj nije toliko važan, bitna je sva ona ljepota trenutaka koje doživljavamo dok jurimo prema odredištu.
Ljudi to zaboravljaju.
Ne uživaju u onome što je sada, misle samo o onome što će biti, o nekom konačnom cilju.
Ponekad u životu naletim na takve ljude.
Pa mi kažu kako sam čudak. Kako sam lud što se sam samcat potucam od nemila i bestraga.
Kažu mi kako sam pogrešno shvatio koncept organiziranja radnog i slobodnog vremena.
A ja njima kažem da su pogrešno shvatili život.
