Sa Shaletom na veliko putovanje po rubovima Europe

Ali bitna je sol. Naime, i posljednji sam se puta ove godine okupao na Jadranu, i za mene se zalijepila paška sol. Nisam lud za paškom soli, više volim školu paške čipke, smjer halteri, ali što je – tu je. Za mene se zalijepila sol, i sa sebe ću je skinuti finim mlazom vode u blatnoj hostelskoj kupaonici , tamo negdje na Baltiku. Čekaj, čekaj…. Ali što se dogodilo u međuvremenu? Aha, da… uvalio sam se u VW Tiguan, pa sam krenuo opaliti 15 000 kilometara po rubovima Europe. Zašto? Zašto da ne? Ima li boljeg načina da čovjek provede kasno ljeto i ranu jesen? Teško. Zavali se na vozačko sjedalo, pritisni pedalu gasa i kreni. Bez nekog čvrstog plana kretanja. Važno je samo da se gibaš, a sada, bio to sjever, jug ili zapad, manje je bito. Bitan je onaj dobar stari univerzalni osjećaj slobode. Bitno je da se kilometri spoje u cestu, da se cesta spoji u život, i da u jednom trenu više ne znaš gdje završava zbilja, a gdje počinje šašavi film u tvojoj glavi. Bitno je buđenje u prtljažniku automobila, na nekoj livadi, usred poljske vukojebine… buđenje u kojem si možda gladan i pothlađen… ali u kojem nema onih gnjusnih računa koji svakog jutra iskaču iz poštanskog sandučića, računa za struju, vodu, zrak, disanje, gibanje… plus usrani PDV… Bitno je buđenje bez onih kreatura sa TV Dnevnika. Znaju li te kreture što su poljske vukojebine? Jesu li svjesne činjenice da je moj dnevni budžet za čitavu ovu operaciju 15 eura na dan? Znaju li one deklinirati imenicu gonzo? Jesu li ikada jele sirovo meso? Znaju li, zapravo, što su kilometri, znaju li da se ti kilometri spoje u cestu, da se cesta spoji u život, i da u jednom trenu više ne znaš gdje završava zbilja, a gdje počinje šašavi film u tvojoj glavi. Znaju li? Teško. Borimo se za kreditni rejting… borimo se za investicije… narod mora biti strpljiv… Strpljiv? Jebi se Liniću, ta ti je istina batina s dva kraja. Nemam ja vremena. Jebi se svijete, ja idem dalje. 15 000 kilometara spoji se u život, a svatko tko se imalo razumije u bilo što zna da osim 'života' na svijetu ne postoji nikakva važnija mjerna jedinica za bilo, nikakvi vražji njutni, niti omi, niti paskali, niti dekagrami, niti decibeli niti ništa slično. Život je život je život. Jedan život, bio kratak ili dug, bio ovakav ili onakav – jedan je jedini u svemiru, jedan koji imam, i ne dam ga nikome… najmanje onim kreaturama s TV Dnevnika. Život je samo jedan. I nitko, ali nitko na svijetu ti neće pokucati na vrata i reći ti – čuj, imaš samo jedan život, hajde da ti pomognem da ga proživiš najbolje što možeš. Još se nije rodio poštar koji kuca na vrata i nosi takve vijesti. To ipak moraš sam… Pa sam se zato okupao na paškoj plaži 'Čista', dozvolio soli da mi se zalijepi za kožu, sjeo u auto i pojurio prema sjeveru. Prve sam večeri vozio do ispred Beča. Bilo je pet sati ujutro kada sam parkirao pored neke benzinske. U ovoj suludoj, 14 godina dugoj karijeri putopisca već sam se na stotinu puta naspavao u prtljažniku automobila, na istim ovakvim pumpama, isto kao i u raznim ćumezima svijeta, na plažama i podovima željezničkih kolodvora. S pumpama je puno lakše, jer na njima, uredno parkirani jedni pored drugih, spavaju kamiondžije. Oni su dobri dečki, naslažu vozila kao sardine, retrovizor do retrovizora, paze jedni na druge, pa uguraš svojeg Tiguana među njih, i tamo si siguran. Istina, Dragan Paravinja je malčice raspucao koncepciju, ali što sada… Naspavao sam se kao beba, probudio u podne, umio se u obližnjem toaletu, pa nastavio prema sjeveru. Mila mi je ta naša Europa. Voziš 10 sati, i prođeš četiri države – Sloveniju, Austriju, Češku i uđeš u Poljsku. Svi moji navijački prijatelji, koji su nedavno tumarali Poljskom drukajući za Naše, upozoravali su me na problem s poljskim cestama, te na potpunu beskorisnost i najsavršenijih GPS uređaja kada osvaneš sjevernije od Brna. K vragu – mislim si ja – ne može biti tako loše. Imam Garmin, najbolji GPS na svijetu, stvar mora funkcionirati. Šipak. Idućih nekoliko sati sam se svađao s napravom. Bjesomučno ukucavam Rybnik, Bytom, Czestochowu. - Nakon sto metara skrenite lijevo. Odvede me na livadu. - Vozite tri stotine metara pa skrenite desno. Eto me u slijepoj ulici ranžirnog kolodvora. - Vozite ravno. - Šuti kozo. - Nakon sto metara skrenite lijevo. - Jebi se. - Kada je to moguće, okrenite se polukružno. - Okreni si mamu polukružno. I tako nekoliko sati. Barem imaš s kime pričati. Poznato je kako je Poljska jedna od rijetkih zemalja koju nije zahvatila recesija. Pa naravno, a kako će recesija proći do Poljske uz ovako loše ceste? No pasaran. Očajnički sam tražio Gliwice, jer sam zaključio da ću od tamo nekako napipati Varšavu. Zbilja je gadno kada u životu dosegneš točku u kojoj očajnički želiš da ti se dogode gljivice. Ali nekako su mi se dogodile. Pa sam napipao i Varšavu. Ali bila je ponoć kada sam stigao do ulaza u grad, pa sam ponovo parkirao pored neke benzinske. Nema veze, u Varšavu ću ući ujutro, nakon što se pošteno naspavam. Skinem hlače i odjenem trenirku-pidžamu, već se umalo zavalim u prtljažnik na spavanje, a onda spazim neki motel iza pumpe. - Idem tamo provjeriti ima li wifi-a – mislim si – pa da škicnem što se događa na facebooku. Uđem u motel, a unutra se događa priprosta poljska svadba. Šmugnem pored recepcije i zaokrenem u glavnu salu. Sjednem na prvo slobodno sjedalo, dohvatim toplog odojka i počnem ga trpati u usta. Ostali ljudi za stolom čudno su me gledali. Nepoznata kreatura u pidžami, rođena ulična nakaza koja proguta sve na što natrapa. Što me briga, opet sam u dobitnoj kombinaciji. Dekliniram imenicu gonzo. Inače, magistrirao sam neželjeno upadanje na svadbe i ine velebne proslave. Jednom sam u indijskom Varanasiju uplovio na živahnu svadbu, pa redom ljubio sve goste (uspio sam sve snimiti kamerom), a jednom sam u Dhaki uletio na večer diplomatskog prijateljstva Kine i Bangladeša… ali bolje da niti ne pričam o tome (premda sam i to uspio snimiti). A ništa – mislim si – kada si već ovako daleko dogurao, a onda ga, baćo moj, tjeraj do kraja. Ustanem, odem do stola s mladencima, pa ih lijepo izljubim i poželim im sve najbolje u životu. Usput sam zamolio kuma da proces ovjekovječi mojim fotoaparatom. - Hoću hoću – stenjao je ovaj – samo molim te idi nakon toga. I otišao sam. Ali najprije sam još malo jeo i pio. Probudio sam se usred ledene poljske zore. Pa sam uplovio u sanjivo varšavsko jutro. Nije mi se dugo ostajalo. Jedna jutarnja kava, nekoliko fotografija, i to je bilo to. Znao sam da će me proklinjati mater i ćaća. Oni vole Varšavu. Bili su u njoj negdje tamo 1967-me, proveli tjedan dana, bilo im je skroz lijepo. Znao sam da jedva čekaju moje dojmove Varšave. Ali nije mi se dalo. Bude to tako s gradovima, nekada te jednostavno ne žele, uzmu te u usta, osjetiš kako te žvaču, jedva čekajući da te ispljunu prema izlazu iz grada. Predvečer sam konačno stigao na obale Baltika, u Sopot, gradić u blizini Gdanjska. Potražio sam prenoćište i pronašao neki ćumez za 35 kuna za noć. To je bila generalna ideja ovog mog putovanja – tri ili četiri noći u prtljažniku automobila, a onda jedna noć u hostelu, čisto tuširanja radi. U ćumezu je bilo tople vode. Nakon nekoliko dana i noći, konačno sam se istuširao. I dok sam zavrtao slavinu prema crvenom, liznuo sam vlastitu nadlakticu. Bila je slana. Dobra moja paška sol, s plaže imena 'Čista', na kojoj je čisto more, čist je kamen, čista ti duša na plaži 'Čista'kada izađeš iz plićaka, i sve to lagano fura na cvrčka koji cvrči na čvoru crne smrče. U hostelu sam upoznao poljaka Pavela, koji me odveo u obilazak obližnjih plaža. Čitava regija je poznata kao regija tri grada – Gdyne – Sopota i Gdanjska, koji su se spojili u jedno. Plaže su kao na Jadranu. Osim što je hladno… i ne možeš se kupati… i TO nije TO… i nedostaje mi 'Čista'. A zabava je u ulici imena Monte Cassino, barem što se Sopota tiče. Osim Pavela, u hostelu sam upoznao i amerikanku imena Emily. S njome sam obišao Gdanjsk. Najprije povijesnu četvrt. Pa onda i hipstersku Stoczniju, ruzinave hangare u kojima su se napucale galerije i noćni klubovi. Pa ako je netko tvrdio da se zabava krije u Sopotu, e taj se zeznuo. Šminkreska partijana – možda… ali pravi klasici od partija su ipak u gdanjskom Stoczniju. Onako iskreno, sve je to manje važno… Kucam ove retke i ukrcavam se na trajekt za Švedsku, to je puno važnije. A onda tjeraj spravu malu na sjever, sve do krajnjih granica. To se računa. Četiri tisuće kilometara švedsko-norveških pustopoljina, do Nordkappa i nazad… fuck yeah!!! Nema milosti za vraga. Jer, jebi ga, život je život je život. Jedan život, bio kratak ili dug, bio ovakav ili onakav – jedan je jedini u svemiru, jedan koji imam, i ne dam ga nikome…