Život je u Portugalu generalno spor. A
život u Portu mili, puzi, polagano ti curi kroz prste dok izvaljen u travi promatraš crveno sunce koje se naglavačke baca u Atlantik.
U Portu jedan sat ima valjda 578 minuta, a jedan dan oko 58 sati. Odgovara ti to prva dva dana. Ali moja je krv pregusta za ritam koala. Pa sam
uskočio u svoju vjernu brm brm Tiguan jurilicu, pa pojurio dalje prema jugu. Uostalom, već mi je dosta smrzavanja po onim skandinavskim nedođijama, dosta mi vjetrova sjevernih mora,
ja bih u zonu juga. A ona počinje taman tamo negdje
kod Lisabona.
I nije to neka udaljenost za prevaliti, jedva nešto preko tri stotine kilometara. S obzirom na relacije na koje sam navikao u posljednjih nekoliko tjedana, to mi je izgledalo kao da s Britanca idem na Dolac po placovinu.
Kakvih stotinu kilometara prije Lisabona
ugledam tablu na kojoj piše Fatima, pa mi na trenutak dođe poriv da okrenem volan udesno, pa se uvučem na to sveto mjesto. A onda se
sjetim svoje privatne kolekcije grijeha koju vrijedno baštinim zadnjih dvadeset i pet godina, još tamo od dana prve pričesti, kolekcije koja se s godinama deblja galopirajućim tempom... pa mudro
ubacim u nižu brzinu i sjurim se dalje na jug.
I
dok sam ulazio u Lisabon tragajući za kakvim jeftinim konačištem, prisjetim se svojeg prvog pohoda na ovaj velebni grad s ruba oceana. Stigao sam u njega prije devet godina, isto automobilom iz Zagreba, na proputovanju prema Kaliforniji, sa suludom računicom da će me avionska karta manje koštati ako vožnjom skratim put za jednu petinu. I tada sam odsjeo u nekoj jazbini, a onda sam se javio Sergiu, jednom mojem šul-kolegi, maloj bitangi s kojom sam dijelio one dobre stare studentske dane u Londonu gradu.
- Koliko ostaješ? - pita me on.
- Dvije noći.
- U redu, dolazim po tebe navečer, samo ne očekuj puno od mene, večeras radim.
Pričekao sam ga u kvartovskom baru.
- Čuj, je ti večeras imam poslovnih obaveza, ali možeš ići samnom, ako želiš - rekao je nakon što smo se izgrlili i izljubili.
- A gdje radiš?
- Pa radim u marketinškoj agenciji, a večeras za jednog velikog klijenta u jednom hip cabareu organiziramo reviju donjeg rublja. Nakon revije slijedi party, odlična muzika, šank otvoren, jedeš i piješ koliko hoćeš... ne znam je li ti se to da, ili ti je gnjavaža...
Ja nisam ništa rekao, samo sam uskočio na suvozačko sjedalo i počeo grebati kopitom po podu automobila.
Noć mi je ostala
u magli.
Revija donjeg rublja u još većoj.
Sjećam se trenutka u kojoj neka golema manekenka pleše nasred podija široko raširenih nogu, s rukama i glavom podignutim prema nebu. Neki se
pijani mamlaz zatrčao prema njoj, bacio se na prsa, pa klizeći prozujao kroz nožni tunel, bez da je ova sirotica bilo što primijetila.
Sistem Ronaldo, nakon što zabije na Nou Campu.
Pamtim još i zoru, neke stijene, bauljanje, povratak u jazbinu... a sve ostalo pojela je hrđa mamurnog zaborava.
I evo me sada ponovo u Lisabonu, devet godina kasnije, eto me na Atlantiku,
devet godina starijeg, zrelijeg, odraslijeg.
Ovog puta ću pametnije.
Čekaj, čekaj, hoću li...
U Lisabonu je život malčice brži nego u Portu, pa jedan dan ima oko 36 sati. Osim u Zagrebu, jedino su još u Lisabonu
sve terase kafića i restorana krcate za radnog dana, za radnog vremena.
Kako to obično biva s gradovima koji leže na ušćima ili na obalama, zanimljive stvari se događaju pored vode. Pa ako znaš što je dobro za tebe, spustiš se avenijom Liberdade prema jugu, pa kada se već primakneš rijeci, onda ugledaš
dvorac Sao Jorge, Pracu do Rossio, svu silu velebnih slavoluka, bedema, zidina, ali i šarmantnih terasa i dućana. Misliš da si se nauživao te ostavštine moćnog, kolonijalnog Portugala, ali vraga. Tek ti predstoji
odlazak do Belema, i onog
čuvenog zamka Torre De Belem, kojeg gledaš u čudu, i samo čekaš da se odnekud pojavi Matovilka, ili Pepeljuga, toliko sve to bajkovito izgleda.
Navečer se
bitne stvari događaju u čuvenoj četvrti Bairro Alto, gdje se ugnijezdila sva sila tapas restorančića, barova, finih hipsterskih lokala, šminkerskih koktel šankova, ili mračnih jazbina... sasvim svejedno,
tu se pije sve u šesnaest, vibra je sjajna, a ulicama se valja pozitiva.
Pa sam se tako
zavalio u neki jeftin restorančić, bahato naručio
sabljarku na portugalski, sve to zalijevao
dobrim domaćim vinom, a onda betonirao
rakijama i vodkom.
Onda sam se prebacio u jedan od tih hipsterskih barova na Bairru, i na neku čudnu foru
upoznao tri klipana iz Belfasta.
Na još čudniju foru, oko dva sata ujutro našli smo se
u klubu imena Lux, kojem je
suvlasnik, između ostalih, i John Malkovich, i kojeg opisuju kao
jedan od boljih klubova u Europi.
Možda, ali ja ga
ne bih znao opisati, premda sam tamo dočekao jutro.
Devet godina stariji, pametniji i zreliji. Sjećanje na istu takvu zoru. U istom tom gradu, u nekoj drugoj konstalaciji malignog neba.
Drugoj, ali ne bitno drugačijoj.
Zora, neke stijene, bauljanje, povratak u jazbinu...
sve ostalo jede hrđa mamurnog zaborava, jednako kao što onu nesretnu željeznicu uvijek nekako proguta daljina.
Probudio sam se u podne, u svojoj jazbini, okrenut na leđa, a
po prsima mi je trčkaralo desetak vrijednih mrava. Valjda su se dečki gostili ostacima hrane od prethodne noći.
Stresem mrave, uspravim se u krevetu, i shvatim da sve to skupa ne vodi nikuda. Spakiram stvari,
uskočim u brm brm Tiguan jurilicu, i krenem put Seville.
Portugal je iza mene, a dolje na jugu ljeto još uvijek udara svom silinom.
Jedva čekam da me andaluzijsko sunce opali šakom posred ćelenke.
Uostalom,
svaki pas ima svoj dan, pa tako i onaj andaluzijski.
