Uzverao sam se na taj Nordkapp poput nekog veselog majmunčića, pa sam gore malo
plesao i skakutao od sreće. Lijepo je kad shvatiš da se 14 godina baviš nečim, i da to čim se baviš voliš sve više i više. Valjda se tako osjećaju svi oni frajeri koji nakon 14 godina shvate kako tek sada, onako za pravo, vole svoju ženu.
Veseli majmunčić je skakutao na toj stijeni, a onda se okrenuo unazad i shvatio da ga sada čeka povratak. Do gore, do te krajnje sjeverne točke sam sve te tisuće skandinavskih kilometara odvalio onako po muški, na žgance. Dolje će biti još malo teže, ali to je jedini način da riješim tu skandinavku s jednom nepoznanicom.
A jedna nepoznanica znači -
koliko dugo čovjek može izdržati za volanom? Gdje je granica? I naravno, može li si istinski uživati u tisućama kilometara cesta?
Prespavao sam u nekom pansionu u podnožju Nordkappa. Probudio se u cik zore,
uskočio u svojeg vjernog Tiguana, pa opalio prema jugu.
Generalna ideja je bila u tome da se barem kakvih pet ili šest stotina kilometara provozam uz fjordove, koje sam tako silno želio vidjeti. Nakon toga sam trebao okrenuti na istok, ući u Finsku, projuriti pored tisuća jezera i dočepati se Rovaniemija, gradića u Laponiji, gradića u kojem se smjestilo selo onog famoznog bradonje, kojeg u hladnim prosinačkim večerima od mila volimo zvati Djedom Mrazom.
Tako sam i napravio.
Vozio sam prema jugu, najprije do Alte, gdje te čeka posljednja prilika da odmah zaokreneš u unutrašnjost, i uhvatiš niz ravnih, relativno brzih cesta prema jugu. Ali
produžio sam ravno, u ono vijugavo ludilo desetaka tisuća zavoja koji prate liniju plime. Produžio sam tim putem, i nije mi žao.
Južna Amerika ima Patagoniju, sjeverna ima Aljasku, a moja dobra, stara Europa ima norveške fjordove. Surovi su to predjeli, goleme neprohodne planine, s vječno bijelim snježnim vrhuncima, s tisućama slapova koji se ruše ravno u more.
Mrzim uspoređivati bilo što na svijetu s našom Hrvatskom, ali sve to malčice podsjeća na jadransku magistralu. S time da su planine nekoliko puta više a priroda bitno surovija. Na jadranskoj magistrali asfalt prati zaljeve. Na ovoj magistrali koja te odvodi s Nordkappa cesta prati fjord na suludi način... voziš, i odjednom, ispred tebe nestane cesta... ravno napred je fjord, more. S druge strane ledene vode, možda dvije stotinu metara daleko, cesta se nastavlja. Ali ti moraš skrenuti ulijevo, pa se zavući pedeset kilometara u trbuh fjorda.
Nakon sat vremena vožnjedosegneš onu točku asfalta,
onaj komadić ceste koji je bio samo dvije stotine metara ispred tebe.
Prelijepo ili frustrirajuće... oboje u isto vrijeme.
Vijugao sam kakvih pet stotina kilometara, približio se Tromsu, pa tek onda zaokrenuo prema unutrašnjosti.
Ušao sam u Finsku, jurcao kroz jezera, i nakon kakvih tisuću kilometara vožnje
pronašao već spomenuto selo Djeda Mraza. Nije me se naročito dojmilo.
Nekoliko brvnara, desetci suvenirnica, nastambe za čerupanje turista. Ali ipak, nakon pola sata čitavog tog cirkusa, i nakon pet ili šest božićnih pjesama koje odzvanjaju svuda naokolo, ufurao sam se kao da je sam Badnjak.
Opet sam pojurio prema jugu,
ušao u Švedsku, pa negdje oko ponoći konačno parkirao u šumarak sa strane ceste, uvalio se u pansion
'kod veselog ŠalkoVWića' (prtljažnik), pa odrijemao nekoliko sati.
U zoru sam krenuo dalje prema jugu, pa
u svoju vjernu GPS Garmin napravu ukucao Malmo, kao krajnje odredište tog dana.
1 450 km - izračunala je sprava.
Skandinavska jednadžba s jednom nepoznanicom - koliko dugo čovjek može izdržati?
I može li sve to skupa biti gušt?
U prijašnjem javljanju s ovog putovanja spomenuo sam
Igora Crnojevca, predsjednika hrvatske MENSA-e, strašnog dečka s kojim me spojio hir 'facebook sudbine', dečka s kojim sam se susreo negdje oko ulaska na Nordkapp.
Izmjenjivali smo sms poruke, provjeravajući jedan drugome voljni moment, snagu vožnje i količinu ugode. Javio mi je da se spušta prema Oslu. Ja sam njemu javio da se spuštam prema Malmu.
Prošlo je podne, već sam bio nadomak Stockholma, kada mi Igor pošalje poruku.
-
Debeli, dolazi u Oslo, ima da se pošteno izdernečimo dolje. Ima da se napijemo i spavamo po stubištima.
- Ne mogu, vozim prema jugu.
- Ne budi sisa.
- Ne mogu, care.
- Ne budi pizda.
- Ne mogu.
- Ok, javi ako se predomisliš.
Jebemti - mislim si ja - dogovaramo se za cuganje kao da je on u Prečkom, a ja u Malešnici, a ne kao da smo tisuću kilometara jedan od drugoga.
Vozim još stotinu kilometara prema jugu. Gledam auto kartu. Računam. Pa dobro, ako skrenem za Oslo, pa to je kakvih 600 kilometara na istok, ma Šale... pa što ti je to...
Smotam volan udesno, sjašem s autoputa, sjurim se na neku lokalnu cestu i
opalim prem istoku.
Zgrabim mobitel i pošaljem poruku.
- Dolazim u Oslo. Spremi se za ozbiljne gonzo aktivnosti.
Šest stotina kilometara šumskih cesta, a onda
dolazak u civilizaciju, prijatelj i šank... opet sam u dobitnoj kombinaciji.
Vozim stotinu i pedeset kilometara na sat,
poput poludjelog žednog konja koji je umornim, isušenim nozdrvama negdje u daljini konačno namirisao vodu. Srce mi je puno radosti.
Nakon kakvih četiri stotina kilometara jurnjave cesta se suzi, ispred mene se stvori most, i ja prikočim propuštajući kamion koji je dolazio iz suprotnog smjera. Kamion projuri pored mene, podigne oblak prašine, ali podigne i kamenčić koji mi padne na prednje staklo.
Ispred nosa mi se otvori pet centimera duga pukotina.
Pas ti mater!!!
Parkiram sa strane i razmislim o opcijama. Ispred mene je norveška granica. Što ako zaglavim na njoj? Što ako me ne propuste zbog puknutog stakla? Što ako me vrate, pa me onda nagaze i Šveđani?
K vragu, ne mogu toliko riskirati. Zaokrenem ulijevo i nastavim vožnju prema jugu. Psovao sam pola sata.
Em mi je napuklo staklo, što može, ali i ne mora biti problem, s obzirom da sljedećih mjesec dana neću prelaziti nikakve granice, jer neću napuštati Europsku uniju. Em mi je
propao dernek.
Obično me
na putovanjima čuvaju dobre vile ceste.
Ovog puta nisu. Čekaj čekaj... ili možda jesu? Možda su mi vile bacile kamenčić na staklo, jer tko zna kakva me nevolja čekala s druge strane granice.
U svakom slučaju, moje dobre vile ceste znaju da imam uplaćeni kasko.
Vozio sam još nekih šest stotina kilometara, i u trenu kada je GPS izračunao kako sam samo 400 kilometara daleko od Malma, pomislim - eto me, tu sam. Luđački skandinavski kilometri potpuno mijenjaju percepciju udaljenosti. Sjurio sam se u Malmo, pa onda skrenuo desno, na most prema Danskoj. Glup je taj most koji spaja Malmo i Kopenhagen, već sam ga dva puta u tri godine prešao na istu foru.
U Kopenhagen sam ušao oko ponoći.
A što sada - pomislim - kada sam već tu, onda idem sve do Njemačke. Dovučem se do trajekta, prebacim na drugu obalu, odvezem do ulaza u Hamburg, parkiram sa strane ceste, pa se konačno zavalim u prtljažnik i sklopim oči.
Spavao sam nekoliko sati, pa
u zoru opet sjeo za volan, i potegnuo sljedećih šest stotina kilometara do Rotterdama.
Pronašao sam hostel, zavalio se u fotelju dnevnog boravka, i sada kucam ove retke.
Praktički
u komadu sam odvezao gotovo 4 000 kilometara (3890).
Vozio sam
non stop 55 sati, uz jednosatno zaustavljanje u selu Djeda Mraza, i uz dva kraća drijemanja u prtljažniku automobila.
Pet puta sam stao zbog nadolijevanja goriva, ali te pauze traju pet minuta, pa ih niti neću računati.
Pojeo sam tri sendviča, dvije čokolade i popio pet litara vode.
I to je sve.
Rješenje skandinavke glasi:
Jesam li umoran? Jesam. Bih li ovo ponovio? Fuck yeah, naravno!
I dva puta ako treba.
Fata je Fata, a Nordkapp je Nordkapp.
