Nakon uspjeha dječje knjige ‘Afra’, Anđa Marić odvažila se na pisanje drugog romana koji je nedavno objavljen. Knjiga ‘Tajna zmajskog mosta’ govori o dobroti, prijateljstvu i upornosti, a u središtu radnje je dječja ekipa koja ustraje u naumu da popravi svijet promjenom loših stvari iz prošlosti i pomogne nesretnom zmaju čiji su roditelji oteti u drugoj stvarnosti. Nekad uspješna pjevačica ljubav prema pisanju otkrila je nakon što joj je dijagnosticirana multipla skleroza, a osim knjiga, redovito piše i blog. Netko bi rekao da Anđa napokon živi punim plućima, otkriva nove stvari i uživa u putovanjima, no istina je da zapravo ne dopušta da joj bolest utječe na život. Kako joj to uspijeva, otkriva u intervjuu za Story u kojem smo se dotaknuli i njezina odnosa s bivšim suprugom, Slovencem Primožem Dolničarom, s kojim se šest godina borila za skrbništvo nad danas 15-godišnjim sinom Gašperom, ali i doznali kako se nosila s činjenicom da je sin, nakon što je dobila sudsku bitku, ipak odlučio živjeti s ocem u Ljubljani. Priznala nam je i da je zaljubljena...
Story: Kako ste proveli ljeto?
Savršeno. Bila sam u Berlinu kod brata desetak dana, zatim sam išla na more, a na kraju mi je sestrična Helena otkrila rijeke Karlovačke županije. Jedan mi je dan rekla da će s nama na kupanje i njezin prijatelj Gogo. Dođem tamo, a ono Goran Bare. Kako je to potpuno druga kvaliteta vode pa rado perem kosu u njoj, zamolila sam sestričnu da mi pomogne, na što je Bare rekao: “Pusti ženu da se sunča, ja ću ti oprati kosu”. I tako je nastala naša fotografija na Instagramu. Toliko je bilo ludo da nisam mogla reći ne. On je stvarno fin i uglađen, jedan od rijetkih vitezova koji hodaju među nama.
Story: Jeste li razgovarali o glazbi, možda nekom duetu?
On mrzi rock, kao i ja. Kad mi kažu da sam rokerica, to mi je uvreda. Sestrična mu je rekla: “Ja ti baš i ne znam Majke”. A on je odgovorio: “Ni ja nisam njihov fan”. Nije me nagovarao da se vratim glazbi, ali našla sam jednu stranu pjesmu koju bih voljela obraditi s njim. Budući da šest godina šutim, treba se oporaviti za tako nešto, ali da, sigurno bih voljela s Goranom obraditi pjesmu koja će biti neočekivana jer nije rock. Pustila sam mu i rekao je: “Obožavam je”. Ostala sam u čudu i odgovorila: “Baš sam te htjela pitati da napišeš prepjev na hrvatski. No ne znam bi li volio pisati taj tekst sa mnom”. Rekao mi je: “Ja ću to s tobom pjevati”.
Story: Vaš život zasad ide u kreativnom smjeru, ali nije riječ o glazbi nego o pisanju. Objavili ste drugu knjigu, roman ‘Tajna zmajskog mosta’...
Da, iskreno ne da mi se biti stara pjevačica u gaćama na pozornici. Znam kako izgledaju ti koncerti. Počinju najranije u ponoć, u zadimljenoj diskoteci, publika su razulareni, pijani 20-godišnjaci i onda se ti njima trebaš svidjeti. Nije li to žalostan život? Imala sam za to želudac u 20-ima, a da mi sada netko kaže da noćas nema spavanja nego da moram negdje cupkati, ne dolazi u obzir! Radije ću u krevet. Volim jutro, dan.
Story: Jako rano odlazite na spavanje?
Oko ponoći. Nije rano, ali to mi je najdraže vrijeme. Nikako ne bih u to doba sjedila u klubu i čekala hoće li gazda reći: “OK, dovoljno ih je ušlo” ili “Nije, još nećemo početi”. Krvav je to posao. Bila sam na gažama kao mlada, sada me zanimaju glamping, vrhunsko vino i hrana, first class putovanja. Ne da mi se, ipak sam gospođa u godinama, i to najboljim.
Story: Kako si financijski možete priuštiti glamping, vrhunska vina, putovanja...?
Kreiram svoj život. Imam nešto novca u novčaniku, ali osjećam se bogato. Posljednjih nekoliko godina trenirala sam takav način razmišljanja. Prije dvije godine bila sam očajna, besciljna, bolesna, nedostajalo mi je ljubavi, partner, pitala sam se hoće li me ikad više itko pogledati. Zeznula sam svoj život, gledala sam druge obitelji i pitala se zašto ja to nemam. Bilo je to depresivno razdoblje. Onda sam počela raditi na sebi, što nije ugodna šetnja do samospoznaje nego kopanje, bavljenje dubokim podsvjesnim mehanizmima. Što moj mozak misli? Ljudi često idu na posao a da ne znaju kojim su putem došli jer su u mislima negdje drugdje. Ja promatram i umjesto da ističem ono što mi se ne sviđa, zahvaljujem na ‘lažnim događajima’ koji se nisu dogodili. Moji mozak i tijelo ne znaju jesam li nešto doživjela ili sam to samo zamislila. Koliko će trajati sreća nakon što kupim torbicu? Pet minuta. Treba li mi uopće ta torbica? Već sam sretna, i bez nje. Bogatstvo, uspjeh, sve je to nuspojava unutarnje sreće i zadovoljstva.
Story: Tko vam je pomagao da to spoznate?
Na internetu je milijun besplatnih videa - Ana Bučević, Eckhart Tolle... U našim je telefonima toliko znanja, svi u džepu imamo enciklopediju.
Story: No mnogi od nas i dalje ne posežu za tim. Kada i kako ste shvatili što zapravo imate u džepu i gdje trebate tražiti?
Moj rad i promjena počeli su prije četiri godine, nakon što sam dobila visoku ocjenu multiple skleroze, što zapravo nije bilo nimalo dobro.
Story: Ali kako ste znali da se rješenje vaših problema krije u nekome kao što je Tolle, a ne u liječniku iz, primjerice, zagrebačkog KBC-a?
Slušala sam instinkt. Kad mi je liječnik govorio da ću biti doživotni invalid, rekla sam si da nema šanse. Nije mi mogao ponuditi ni jedan posto šanse za izlječenje. U meni su proradili gnjev i inat: “Neće on meni govoriti kako će izgledati moj život!”. Kako na Googleu stvarno možeš naći svašta, ljude koji su se izliječili od svega, shvatila sam da mogu li oni, mogu i ja. Prije deset godina rak je bio smrtonosna bolest, danas sve više ljudi preživi.
Story: Mislite da to nema veze sa suvremenom medicinom i lijekovima?
Ne, sve je psihosomatski. To ne mislim samo ja, podržava me znanost. Epigenetika i psihoneuroimunologija kažu da genetika nema veze s bolestima. To što nečija mama ima dijabetes ne znači nužno da će ga i dijete imati, jer su majčine misli, ponašanje i okolina drukčiji od djetetove.
Story: Znači li to da vi više nemate negativnih misli, loših dana?
Imam, naravno. Mislite li da sam neprestano sretna? Neki sam dan čitala knjigu Ingrid Divković koja je u meni stisnula sve prekidače koje sam zaboravila da ih imam, jer se pravim da sam vesela, pozitivna. Imam crno more tuge u sebi, moja sreća i radost obrnuto su proporcionalni mojoj tami. Ne može netko biti iznimno veseo, a da s druge strane negdje nema težak pad. Neki ljudi kažu da nisu ni presretni ni prežalosni, ja imam velike oscilacije.
Story: Kako izgleda taj vaš pad, što vas u tim trenucima vadi iz ponora?
Najviše znanje. Znam da mi je tijelo ovisno o biokemiji emocija kojima je godinama bilo uvjetovatno. Deset godina sam bila očajna, frustrirana, moje tijelo je preuredilo neuropeptide i sad bih ja bila pozitivna? Tijelo kaže: “E, ne može!” Proljetos sam bila na seminaru dr. Joea Dispenze u Berlinu. Doveo je i neuroznanstvenike koji su tjedan dana mapirali mozgove sudionika koji se su prvi prijavili. Pokazali su nam što naš mozak radi u meditaciji i zašto je meditacija tako učinkovita. Mozgu dajemo nove informacije i radimo nove sinapse. Ljudi su emocijama i mislima utjecali na zdravlje, dizali se iz kolica nakon tih meditacija, jedna je žena imala rak i tjedan dana nakon toga je nestao.
Story: Može li to i vama pomoći u fizičkom smislu?
Naravno, već mi pomaže. Mogu raširiti prste na desnoj nozi. To je maleni pomak, ali nisam to mogla napraviti tri godine. O tome sam pisala u zadnjem blogu. Bila sam na komisiji u mirovinskom kako bi pogledali koji stupanj invaliditeta imam, jer želim onaj znak za parkiranje. Ne vozim ja, ali tata me svuda vozi. žena gleda moje nalaze i pita me kako. Raspon za moju bolest kreće se od 0 do 10, a 10 je smrt. Još 2014. imala sam 6,5 ili 7, a sada sam negdje na 3,5. Kako kad je to progresivno i agresivno? Pitala me gdje su mi novi nalazi, kako sam to postigla. Rekla sam joj da više ne idem neurolozima jer oni nemaju nikakav lijek za mene. Objasnila sam joj da sam prestala signalizirati gene za bolest i signalizirala sam gene za zdravlje. To je tako jednostavno. Ni jedan sisavac nije stvoren da živi u stresu. Ako antilopu ganja lav, nakon što pobjegne dobro se istrese i nastavi jesti travu. Šest sam godina živjela u užasnom stresu. Moj drevni živčani sustav u tim trenucima ne zna prijeti li mi tigar ili sam dobila pismo od bivšeg, automatski će se spremiti za bijeg ili borbu. No ima li vremena za borbu protiv unutarnjeg neprijatelja? Nema. Što su uzroci svih autoimunih bolesti? Neurotropni virusi koji žive u nama. Ja sam s virusom koji je odgovoran za sve moje upale došla u kontakt kad je cijela škola imala mononukleozu. Mi koji smo imali bolji imunitet nismo razvili bolest, ali smo pokupili virus. Zna se da 96 posto Ame-rikanaca do 60. godine ima Epstein-Barrov virus u sebi. Svi mi normalno živimo s tim, no kad padne imunitet... Ako sam šest godina signalizirala taj užas, onda se valjda mogu i sama popraviti.
Story: Da ste u trenucima kada vam se sve to događalo došli do tih spoznaja, biste li mogli utjecati na razvoj bolesti?
Da, ali meni se to moralo dogoditi. Vjerujem da ljudi imaju težinu dijagnoze ovisno o razini njihove tvrdoglavosti. Zadnja sam išla spavati, prva ustajala, nimalo nisam poštovala svoje tijelo, išla sam preko svih granica... To je bio moj blagoslov, najbolja stvar koja mi se dogodila u životu. Nekidan sam zvala Primoža i on mi kaže: “Ej, bok, bivša ženo koja me voli”. Zaboravila sam da sam mu nedavno rekla da ga stvarno volim jer je tako lijepo upisao našeg sina u srednju školu, lijepo se brine o njemu. Bio je u šoku.
Story: Prvi ste mu put to rekli nakon razvoda?
Da, nisam ga ni pogledala ne znam koliko godina. Ove godine sin mi je rekao: “Mama, hoću da dođeš k nama za Uskrs i da spavaš kod nas u mojoj sobi”. Meditirala sam i shvatila da zbog sebe i sina mogu biti gdje god treba. Spavat ću gdje god, ne baš s tatom u krevetu, ali u kući...
Story: Prije ste također isticali da danas imate dobar odnos.
Jako korektan. Nije da se stalno čujemo, ne zovem ga i ni želim s njim ljetovati, ali zadovoljna sam i zahvalna što imam partnera u roditeljstvu, osobu koja će se pobrinuti za Gašpera, platiti mu instrukcije ako treba, odvesti ga na skijanje. Isto kao što je on, vjerujem, zahvalan meni što idem s njim na more i što putujemo.
Story: Je li Gašper proveo s vama ljetne praznike?
Da. I obistinilo se prokletstvo moje majke koja mi je jednom rekla: “Dabogda imala isto dijete kakva si i ti”. Tinejdžerski mozak je Molo-tovljev koktel. Vjerujem da se djeci sa 12 godina smanji lučenje dopamina pa im poznate radnje, ista hrana, crtići... postanu užas. žedni su sreće. Dopamin im se luči samo kad rade nešto opasno, zabranjeno ili nevjerojatno glupo. Takvi smo svi bili i to treba izdržati. Sjećam se, tek su se pojavili mobiteli, imala sam 18 godina. Bila su 23 sata, zvala me mama i pitala gdje sam. Kažem joj: “Evo, baš hodam zaleđenim jarunskim jezerom, na sredini sam”. Počela je vrištati. Meni je to bila super ideja, šetnja zaleđenim jezerom.
Story: Znači, Gašper je kao i vi?
Hm, a njegov tata koji je sa 13 godina... Ne smijem ga diskreditirati. To su njegove priče koje mora sam ispričati. Ali kad se naljuti na sina, kaže mu: “Tvoja mi je mama rekla da si to i to”. Ja imam to suosjećanje i shvaćanje.
Story: Tko je od vas dvoje veći autoritet?
On sigurno, njega se boji, mene ne. No netko ga je ovo ljeto pitao kako to da sluša mamu, a tatu izluđuje. On je odgovorio: “Pa ona me poštuje”. Tretiram ga kao odraslu osobu, a Primož misli da to nije dobro. Bolje da smo si dobri, tko će mi doći u dom jednog dana?
Story: Je li vam teško pala njegova odluka da ipak ostane živjeti s ocem?
Ne, to je zapeklo moj ego, ali mi je rekao: “Mama, ti si sad već dobro, ja mogu ići”. Shvatila sam da me čuvao. On je Slovenac, tamo je odrastao, prijatelji su mu tamo.
Story: Koliko se često viđate?
Svaki ili svaki drugi tjedan. Trenutačno živim život, a Primož dobiva porcije puberteta na dnevnoj bazi. Meni vikendom slijedi šlag na torti. Imam sve vrijeme da se bavim sobom.
Story: Kako provodite to vrijeme?
Pišem, čitam, družim se, putujem, tu su i putovanja mog duhovnog razvoja, SPA, meditiranje uz švicarske Alpe. Sve sam si to kreirala.
Story: Što planirate u idućih pet godina?
Promociju ‘Afre’ u Japanu, a za drugu bih knjigu željela potpisati filmski ugovor. Od početka godine pišem i blog na engleskom jeziku, imam čitatelje iz cijelog svijeta - Izraela, Brazila, Kine, nekih afričkih zemalja... Zahvaljujući tome prošli sam tjedan otišla u Madrid potpisati ugovor sa španjolskom književnom agenticom.
Story: O čemu pišete u blogu Andjamaric.com?
O putu izlječenja. Neki tuđi blogovi i tekstovi meni su puno značili pa je i meni drago znati da nekom pomažem. Kad dobijem pismo da je moja priča nekome pomogla, sretna sam.
Story: Spomenuli ste odlazak u Madrid i sastanak s agenticom. Znači li to da razmišljate o objavi knjige sa savjetima?
Mislim da ne bih odbila da mi netko kaže: “Anđa, želimo to staviti u knjigu”. Ali neću planirati, nema toga više. Kaže se da čovjek planira, a Bog se smije. Vidjet ćemo kamo idem.
Story: A ljubav, postoji li netko nov u vašem životu?
Jako sam zaljubljena. No ja sam često zaljubljena. Neću govoriti o kome je riječ jer su to ljudi koji nemaju veze s ovim našim svijetom. Ne želim nikome krasti njegovu privatnost. Ne želim uzburkati vodu oko njih. Ali sretna sam i ispunjena. živim maturalac života! Ulazim u najbolje godine života!
Story: Četrdesete su vam najbolje desetljeće?
Mislim da će svako moje novo desetljeće biti bolje od prethodnog. To je govorila i spisateljica Louise Hay. Devedesete je proglasila najboljim životnim desetljećem. To se zove kreirati život. Mislim da je u 40-ima žena još mlada, a mudra. I super mi je što mi je dijete veliko.
Story: Nedavno ste najavili i treću knjigu.
Htjela bih početi pisati, ali ne znam hoće li to biti nešto za djecu ili za odrasle koji su još djeca.
