Fiesta i Siesta, to su dvije riječi koje opisuju Andaluziju u samoj njenoj srži.
A mislio sam da sam poludio, da mi se priviđa, da je moja krv pregusta za ovaj vreli jug, da se to meni samo čini,
da mi se samo čini kako jedan dan u Andaluziji ima 100 sati.
Radno vrijeme je ovdje vrlo fleksibilna kategorija.
Dućan se, nominalno
otvara u deset sati ujutro, ali to dosta ovisi o volji lokalnog trgovca. Pa ga on možda zaista otvori u deset, a možda i u podne, to ne možeš znati unaprijed.
Jose Andalucija, trgovac na veliko, pola u penziji, pola u mirovini,
radno vrijeme od 12 do podneva. Još si mislim, k vragu, pa možda si ti dečko pogrešno vidio stvari, možda to nije tako, pa će te još napasti kakav marljivi Andalužanin, ako samo pročita tvoj putopisni članak.
Ali šipak,
upoznao sam simpatičnu Splićanku Anu, koja u Granadi živi već pet godina. Kaže da samo obavlja svoj posao, onako kako je na to navikla na rodnoj grudi. Takvim pristupom, po lokalnim standradima, ona je heroj rada.
Fiesta i Siesta.
Ništa manje, i ništa više od toga.
Primijetio sam to na vratima juga, u Sevilli. Pa se stvar možda ipak malčice ubrzala u Tarifi. A onda sam zaronio dublje na jugoistok. E
tu, baćo moj, vrijeme stoji.
Najprije sam otišao
u Marbellu, kako to već obično biva, kada zajašeš tu autostradu Costa del Sol, simpatičnu, čak i lijepu asfaltnu jegulju što krivuda uz andaluzijske plaže. Preporuča se
da za vrijeme vožnje isključiš mozak, i niti na sekundu ne pomisliš na jadransku magistralu, jer će ti se ova cesta činiti samo blijedim pokušajem, mršavom inačicom, i ničim drugim.
Marbella je nakaradna nakupina resorata, hotela i lokala na pola puta od Gibraltara do Malage. Na glasu je kao posh mjesto u koje dolaze jahtaši, celebrity-ji i ostali moćnici, ali zapravo je
riječ o nakupini bijele cigle bez duše, šarma i karaktera, tako da mi je naprosto
žao što sam potrošio ravno 64 riječi na ovaj pasos o Marbelli, jer niti toliko nije zaslužila.
Malaga je već neka druga priča.
Inspirativno mjesto, s velebnim starim gradom, rimskim tvrđavama, pa onda i modernom rivom na jugu. Bezbroj je tu autohtonih tapas restorančića, izloga u kojima
vise pršuti, valjaju se kolutovi domaćeg sira, dime se nargile i pije sangrija. Ali ima i modernih koktel barova za jahtaše koji svake večeri vrijedno dolaze na vez.
Stari grad ima dušu. Nije to
niti blizu one nevjerojatne Seville, koja ti izbije sav zrak iz pluća čim u nju kročiš, ali opet, dovoljno je izvorno i šarmantno da te
natjera da se zavučeš u jednu od onih mračnih kala, izvališ na kameno stubište pa
cuclaš sangriju do duboko u noć.
Uostalom, ako je i
mali Picasso baš ovdje zakmečao po prvi puta, onda valjda znamo da je Malaga grad koji nadahnjuje. Premda, i ne mora to uvijek biti tako, jer Hemingway je rođen u Oak Parku u Illinoisu, a svatko tko je krstario tim krajevima zna da je riječ o teškoj vukojebini... ali dobro sad...
Stotinjak kilometara sjevernije od Malage smjestila se
Granada. Sve mi je to malo
bacalo na naš Knin. I Granada se nalazi
sat vremena vožnje od mora, i onda ima tvrđavu, i u njoj je pakleno vruće... samo sam čekao da odnekud iskoči bradati Goran Hadžić, pa da slika bude kompletna. Ali srećom, nije iskočio.
Ima nešto u toj Granadi, premda niti ona nije pobijedila ljepotu Seville.
Ima nešto u Rambli, pa
u onim kalama uz ulicu Elvira, koja vodi prema gornjem gradu.
Ima nešto i u toj pkaleno vrućoj uzvisini iznad grada, s koje puca predivan pogled na La Alhambru, velebnu tvrđavu, jedan od najvažnijih islamskih zdanja španjolskog juga.
No dobro,
sve to vrišti od turizma. Raspjevani momci s gitarama na zidinama glume zaigrane Rome, a zapravo su Romi onoliko koliko sam ja Maur.
Janjetinu s kus kusom, koliko god ukusna bila,
naplatiti će vam toliko da vam se zavrti u glavi. Sve vrišti od turizma, ali ipak je lijepo i šarmantno.
Jedino je
problem u vrućini, u paklenoj vrućini.
Živa je pokazivala 35 stupnjeva, i mislio sam da prolazim pakao. A onda mi je konobar pokazao fotografiju koju je mobitelom uslikao dva mjeseca ranije, na istoj toj terasi, ali na tempreaturi od 47 stupnjeva. Na fotografiji se vidjela užarena izmaglica... mogao si osjetiti kako se topi asfalt.
Ipak, isplati se sve to skupa, usprkos paklenoj vrućini, usprkos povremenim razočarenjima tipa Marbelle,
isplati se odvojiti vrijeme i novac i prokrstariti Andaluzijom.
Imao sam sreće, moj me vjerni dobri Tiguan vozio sigurno i udobno. Putem su me čuvale moje dobre vile ceste.
Izlazim iz Andaluzije,
krećem prema Barceloni, pa onda prema Rovinju i Zagrebu.
Napravio sam već 12 000 kilometara, na kraju putovanja brojka će se vjerojatno zaustaviti na 16 000.
Nisam ludovao, nisam radio svinjarije.
Bio sam miran kao bubica, fotografirao sam i šetao naokolo.
Čak malčice i drijemao na plaži.
Jesam li ostario?
Hoću li od sada uvijek ovako?
To još ne mogu znati.
Ali teško... zaista teško...
Kada me uhvati kriza, i kada pomislim da sam se pretvorio u kakvog dosadnog turista, onda se sjetim kako sam nedavno bio u Mozambiku, i ako sam čitave noći pio s čovjekom koji mi je objašnjavao kako ne da svoju kćer za manje od dvanaest krava. Jedan prosac je doveo devet komada, ali on inzistira na preostale tri.
Sjetim se te noći, i znam da ću uskoro opet tako.
Valjda život ima faze.
I dobro je da ima.
