Duhovnost i održavanje tradicije ono je što
Navajo Indijance čini drugačijim od ostalih sjevernoameričkih plemena. Uz ranojutarnje molitve, plesove za liječenje duha i obrede inicijacije,
jedno od najvažnijih obilježja Navaja je svakodnevno
jutarnje trčanje. Na taj način dobiva se otpornost tijela i snaga duha, a za Navajose,
postizanje te harmonije predstavlja jedan od najvećih ciljeva u životu.
Obzirom da trčanje predstavlja toliko važan faktor u njihovom životu,
odlučili smo sami vidjeti u čemu je stvar i prijaviti se na utrku od deset kilometara koja se tradicionalno, svake godine, održava u Hopi rezervatu
u znak sjećanja na pobjedu Louisa Kennave, prvog sjevernoameričkog Indijanca koji je sudjelovao na Olimpijskim igrama davne 1912. godine.
Izbor za predstavnika našeg malog kolektiva
pao je na Borisa iz vrlo jednostavnog razloga - on voli trčanje na duge pruge, ja ne. Utrka je krenula u 6:00 ujutro na 2500 metara nadmorske visine. Sudjelovalo je
125 učesnika različitih dobnih skupina, a sama staza vodila je
po kamenitom terenu sa širokom lepezom uspona i padova (cross country). Budući da je
Boris zadnji put trčao prije puno mjeseci (pet mjeseci je radio putopise po hrvatskim otocima i turističku patrolu jadranskih gradova), osvojeno
63. mjesto između 125 spremnih maratonaca, predstavljalo je odličan uspjeh!
Nakon utrke odmah je uslijedilo slikanje i
intervju s jedinim bijelcem sudionikom tradicionalnog maratona. Vraćajući se kući nakon osvojenog 63. mjesta (i zlata za jedinog predstavnika Europe na ovome natjecanju), odlučili smo prisustvovati još jednom, za Navajo indijance, vrlo važnom činu -
obredu blagoslivljanja za naš sretan i uspješan život od strane medicine mana, svetog posrednika između bogova i ljudi (nešto kao vrača). Sveti čin održao se u hoganu (tradicionalnoj drvenoj kući) naše stare prijateljice, Indijanke Sue. Obred je započeo, kao i većina indijanskih, molitvom majci zemlji i nastavio se pjesmama za izliječenje naših duša. Nakon velike količine popušenog svetog planinskog duhana,
bili smo očišćeni od grijeha i konačno prešli zadnju stepenicu puta – postali smo
punokrvani bijeli Indijanci.
Istina, možda dobijemo karcinome pluća, ali duše su nam čiste kao sunce!
