Bude tako putovanje, pa ga više nema...

  Bude tako putovanje, pa ga više nema. Bude jurnjava po fjordovima, i po finskim pustopoljinama, budu zalazi sunca u Andaluziji, budu i neki izlazi sunca u švedskim šumarcima... bude na kraju povratak kući, neš' ti, kao da se dogodilo nešto bitno za čovječanstvo. Bude tako i ovo putovanje, pa ga više nema, pa što sada? Jebi ga, bio je i onaj prvi put oko svijeta, prije devet godina, s čudnim buđenjima na nebu iznad Fidžija, i s izlazećim suncem na Copacabani. Bio je i onaj drugi put oko svijeta, prije dvije godine, s veselim uronima među morske pse na Galapagosu i s ledenim vjetrovima Antarktika. Bili su deseci putovanja prije i poslije toga, kao da je to nešto bitno. Bilo je i ovo putovanje, s 16 000 odvezenih tiguanskih kilometara. Šest tjedana akcije, vizura toliko lijepih da ih se preplašiš. Bilo je jurcanje kroz Sloveniju, Austriju, Češku, Poljsku, Švedsku, Finsku, Norvešku, Dansku, Njemačku, Nizozemsku, Francusku, Španjolsku, Portugal, Italiju, Monako, pa ravno nazad kući. Jurcanje kroz petnaest zemalja, sa srcem u grlu i lunaparkom u plućima, s nervoznim, suludim zorama u lisabonskim klubovima, s usponom na Nordkapp i sa silaskom s Gibraltara. I što sada, neš' ti... Još će ispasti da su putovanja važna u životu čovjeka. Još će se pronaći neki majmun koji će izjaviti da za putovanja živi, i da je sve ono prije i poslije njih obično životarenje. Ma nemoj molim te?! Bude tako putovanje, pa ga više nema. A onda se život vrati u onu predivnu kolotečinu, onu bajku koju ne možeš ne obožavati. Jutarnji susret s poštanskim sandučićem iz kojeg ispadaju računi za struju, vodu i zrak, porezi na poreze na prireze, omča napravljena od rezanaca nedjeljne juhe, dnevnik u pola osam navečer i kretenarije iz Sabora, pa onda nedjeljna rasprodaja na stražnjem skladištu Bauhausa, vidi ljubavi, pa četke za zahod su na dvadeset posto sniženja, pa onda izvještaj o četiri tisuće gledatelja na Ligi prvaka, gazda Mamić se kesi iz počasne lože, uraaaaaaaaaa, ajmo naši, pa onda jutarnja kava i novine u kojima piše da su dečki prebili nekog pakistanskog studenta medicine jer se onako crn usudio šetati Jelačić placem, pa onda stečaj Gredelja, protesti na Markovom trgu, pa onda TV emisije u prime timeu, izvještaj iz prvog reda modne revije, maloumna starleta važna u društvenoj slicidržave daje izjavu o jesenskoj kolekciji, pa onda vijest kako je poskupio benzin, bezbrižne izjave prvog potpredsjednika, podnevne kave na kojima se olajava, mrzi sebe i čitav svijet, i onda se odnekuda pojavi majmun koji izjavljuje da se za putovanja živi, i da je sve ono prije i poslije njih obično životarenje, ma hajde molim te, kakvo je to preseravanje, taj Šalković je odavno ishlapio, koga više zanimaju on i ta njegova putovanja, kao da su bitna. I na kraju samo ostaje jedno pitanje. Hoćemo li ovog siječnja u Schladming nositi tri ili četiri lonca sarme?