Adrian De Vrgna o zaokretu u karijeri i nepoznatim detaljima iz privatnog života: 'Divnijeg sina nisam mogao zamisliti'

Nakon što je nekoliko tjedana uživao u zasluženom odmoru, Adrian De Vrgna odlučio je krenuti u novu fazu svoje karijere. Iako je novinarstvu vjeran polovicu svog života, obitelj, osobito , za njega je uvijek bila prioritet. I taj osobni temelj, koji mu je dao snagu da prebrodi izazovne periode u djetinjstvu, sada mu omogućuje da se hrabro suoči s novim profesionalnim izazovima. Nakon osam godina uspješne novinarske karijere na RTL-u, gdje je vodio središnju informativnu emisiju, 46-godišnji Šibenčanin, koji je stjecajem okolnosti djetinjstvo proveo u Zagrebu, donio je odluku koja je mnoge iznenadila. Odlučio je okrenuti novu poslovnu stranicu i preuzeti ulogu glasnogovornika SDP-a. Iako se povukao iz novinarstva, njegova strast za radom i željom da se aktivno uključi u društvene promjene, kroz novu ulogu, ostala je nepromijenjena. Obitelj je ostala na prvom mjestu, i tako će biti i u budućnosti, jer upravo su oni zaslužni za to što je danas - osoba koja ne pristaje na kompromis u poslu i životu.

Jeste li imali trenutke sumnje ili straha prije nego što ste donijeli ovu odluku? Oko čega najviše?

Samo se budale ne preispituju. A ja budala nisam. Učio sam ovaj posao od najboljih. Na mojim počecima sa mnom je na radiju radila legendarna Helga Vlahović. Jezik, pismenost, širina - to su niti vodilje, a ne samo ambicija. Ona je najgora u kombinaciji s neznanjem, neukošću i u nekim slučajevima iznimnom podlošću. U obrazovanje sam uložio sve. Napredak morate imati, ako ste tijekom cijele karijere isti, onda nešto krivo radite. Odvagao sam odluku. Razmišljao sam neko vrijeme. Ponio se maksimalno korektno. Hvala mojoj šarenoj televiziji, timu dobrih ljudi. Odradio sam i period ‘hlađenja’. Jednu ružnu riječ nisam rekao, ali ni to nije bilo dovoljno da se neki, izvan novinarstva, ne usplahire, jer se boje. Čega? Istine, iskrenosti i poštenja. Odlika koje bi uvijek trebale biti na cijeni, ali nisu. Ničega se ne bojim. Strastven sam i radišan. O meni govore moji rezultati, a poraza iza sebe nemam. Iako je i poraz dio života. I pad. Ali moja profesionalna priča je priča o uspjehu i ljubavi. Bez ljubavi nema rezultata. 

S obzirom na vašu dugogodišnju novinarsku karijeru, koja je bila najveća lekcija koju ste naučili o politici i javnom diskursu, a koja će vam sada pomoći u ovoj novoj ulozi?

Godinama sam bio s jedne strane, upoznao sam sve političare. Za neke mislim da su dobro radili, ili rade, svoj posao, o drugima da bi Hrvatska bila sretna da ih nikad nije imala. Ako shvatite politiku kao poziv, kao služenje narodu, onda ćete ispuniti zadaću. Ako vam je politika alat za osobno bogaćenje, onda ćete kad-tad završiti u Remetincu, s one strane pruge, iza rešetaka. Jednostavno je - volim ovu zemlju, tu sam rođen i moj je izbor. Pa ja sam se vratio iz inozemstva završiti fakultet ovdje i odlučio svojim javnim djelovanjem raditi na boljitku. Nadam se da sam barem malo pridonio toleranciji, napretku, miru. Pokazao sam primjerom kako se može. Još imam za dati. Hrvatska je jedna od najljepših zemalja svijeta. Naša je, mi trebamo biti sretno društvo svih svojih ljudi. Mi to možemo. Mali smo, ali snažni kad treba i bazično dobri i umjereni, unatoč svim nedaćama. Iskreno u to vjerujem, vjerujem u bolje sutra. U opstanak. U ljude. U mir. To je lekcija.

Odlazak u politiku očito je veliki korak u vašoj karijeri. Imate li konkretne profesionalne planove koje želite ostvariti u sljedećih nekoliko godina?

Prosinac mi je odlično krenuo. Kolege su mi prvog radnog dana rekli: “Ostavi nešto i za sutra” (smijeh). Naravno u šali, jer imam tim vrijednih ljudi, svaka im čast. Imam podršku vodstva, kluba, lokalnih organizacija i, najvažnije od svega, mladih. Kojima treba dati šansu, njima pripada budućnost. Ovdje sam zadužen za komunikaciju, a komunikacija je ključ. Ako ste transparentni, pravovremeni odnosi s javnošću pomažu da točne, vrijedne informacije stižu do građana. Imam puno planova, ali sve u svoje vrijeme. U ovom trenutku ne vidim se niti na jednom drugom mjestu. Izazovno je, ali je i užitak. Ja sam profesionalac.

Bili ste suočeni s velikim izazovima u mladosti - rat, preseljenje, i financijska nesigurnost. Kako vam ta iskustva danas pomažu u suočavanju s profesionalnim izazovima?

Sve me to oblikovalo i učinilo ovakvim. Da tih stvari, događaja pa i nedaća nije bilo,vjerojatno bih se bavio tenisom. Ali opet… Privlačila su me svjetla pozornice. Financijsku nesigurnost riješili su moji roditelji odlaskom u Njemačku na privremeni rad. A moje divne sestre Tanja i Karla su, baš kao i ja, rekle: “Mi ćemo studirati, mi ćemo putovati…” Sve smo ostvarili poštenim radom. Imamo svoje obitelji, a obitelj je temelj, ona je sve. Unatoč razlikama, ljudi smo koji se svojih ljudi, prijatelja, ne odričemo. I ići ćemo na svoju štetu, ako treba, ali nećemo izigrati temeljne postulate ljudskosti. Kad se pogledate u ogledalo na kraju dana bitno je jeste li bili čovjek ili ne. U 46 godina života ovo drugo nisam zaključio, ali ovo prvo - svaki dan. Temelje su mi usadili vrijedni i obrazovani Marija i Nikola, moji roditelji, naši svjetionici. Hvala im na tome!

Spomenuli ste da su vaši roditelji prošli kroz teške financijske trenutke. Kako je to iskustvo oblikovalo vaše razmišljanje o obitelji i odgovornosti u životu?

Moj otac radio je dvije godine bez plaće, spašavao firmu, a onda je izbačen iz stečajne komisije da bi se tvrtka, kako je to bilo u vrijeme kriminalne pretvorbe i privatizacije, opljačkala. Moj je otac potom skrbio za prognanike iz Vukovara. Moja majka, ekonomist, ali i, sva sreća, ugostitelj, vodila je restorane u Njemačkoj. Nismo oskudijevali, ali prošli smo svojevrsnu golgotu, pa i rastanke, za koje su krivi oni koji su poharali ovo društvo i kojima je rat - brat. Rat je poraz ljudskosti. Ponosan sam na svoj Šibenik koji je u ratnom vihoru zadržao svoj duh, sačuvao ljude i obranio se. I zato često pustim pjesmu Vice Vukova ‘To je tvoja zemlja’. Što se obitelji tiče, rano sam se ostvario kao roditelj, s 26 sam postao otac najdivnijeg dječaka, sada odrasle osobe - Enrica. Njegova majka Ivana je žena lavica. Ona je moja obitelj i dan-danas. Zahvalan sam na svemu što imamo i sreći da smo oboje iz obitelji koje znaju odgojiti djecu u ispravne ljude… A tu su i prijatelji, obitelj koju sami biramo. Moji Riki, Gorki, Mate, Toni, Skoka, Damira - redom gordi Dalmatinci i Dalmatinke… Ali i moje Gulan, Vlatka, Danijela, a tek ekipa s bivše televizije... Popis će biti poduži nastavim li.

Kao dijete, bili ste izuzetno talentirani tenisač. Danas, kada gledate unatrag, smatrate li da ste donijeli ispravnu odluku odabirom školovanja umjesto posvećenosti tenisu?

Da, jer mi je život namijenio i više od toga. Obožavam Novaka (Đokovića op. a.) i Gorana (Ivaniševića, op. a.), ali kad s 15 godina donosite odluke - škola za sve ili tenis samo za tebe - veliko je breme, breme koje me odredilo. Uz publiku koja je divna, sve to skupa učinilo me ovakvim. Znam da mnogi tuguju što me nema na televiziji, jer svakodnevno dobivam poruke znanih i neznanih ljudi koje glase: “Kakva šteta…”. Hvala na tome, svjestan sam. Ali nisam se rodio na ekranu. I nisam rekao ‘zbogom’, tek ‘doviđenja’... S druge strane, u profesionalnoj karijeri moje najveće priznanje bili su napisi televizijske legende, pokojnog Miroslava Lilića, od koga sam dobio kravatu, a koji je za mene govorio, što svjedoče i njegove Matea i Pupa: “On je nasljednik. On je TV u boji”. Meni je to Svemir. Ili kad čujem: “Ti si i Pippo i Raffaella s RAI-ja u jednom”. “Ne pretjerujte”, odgovaram na to. Ili, pak, kad se na oproštaju od RTL-a pojave i ljudi sa slobodnog dana ili godišnjeg odmora. Dođu Šprajc, Ada Čičak, Zavada… Ma zahvalan sam i ponizan. Vridilo je!

Kako uspijevate uskladiti obiteljski život s karijerom i koliko vam je obitelj podrška u novim izazovima koje donosi vaš posao? Koliko vaša obitelj utječe na vaše profesionalne odluke?

Puno razumijevanja, podrške, dobra organizacija. I svjesnost da nećemo baš sve stići. I ne trebamo. Da će stan ostati nepospremljen. I neka je. Da je bitno da smo tu, jedni drugima od pomoći. Da se volimo. Da kvalitetno provedemo vrijeme zajedno. Vjerujte - ljubav je najveći pokretač. Čisto srce i glava. To je jedino bitno.

Vaš sin Enrico, kojeg ste dobili u braku s Ivanom, ima 19 godina. Kako biste opisali odnos s njim? Koje vrijednosti i lekcije želite prenijeti svom sinu, s obzirom na svoje iskustvo u životu? 

Kiko, tako ga svi zovu, genijalan tip, ne što je moj. Ili možda baš zato (smijeh). On je prije svega svoj, jako dobar, pošten čovjek. To su mu usadili roditelji. Znanja je stjecao u školi. Na fakultetu je. Ide mu dobro. Drugačiji smo. I ljepota je u različitosti. Voli i dalje politiku i povijest, ima svoj osobni život, krasnu djevojku, i ona njega. Drag je. Putuje odmalena. Bavi se sportom. Najvažnije mi je bilo vrijeme s njim. Zadnji smo dolazili u vrtić. Da sam zamišljao, divnijeg sina nisam mogao zamisliti. Ispravan, odlučan, stamen, ali osjećajan, dobar. Ljudsko biće na ponos. Ponekad me opomene. I ja njega. Nije sve idila. I neka nije. Volim ga. Obožavam. Sve drugo ni ne bi bilo za mene prihvatljivo. 

Enrico pokazuje veliki interes za kazalište. Podržavate li ga u njegovim ambicijama?

Sad je fakultet prioritet. U kazalištu smo kao posjetitelji. Dijelimo dio kazališne estetike. I dalje su nam favoriti Senka Bulić, Ivica Buljan, Paolo Magelli… Kakvi genijalci, umjetnici, ali prije svega ljudine. Evo baš smo opet krenuli u ZKM gledati sjajnu ekipu - od Frane Maškovića nadalje. Kazalište liječi. Ne mogu zamisliti život bez umjetnosti, ali i zabave, pjesme, knjiga, filmova, sporta, prirode i društva. Da barem dan traje dvostruko duže.

Kako izgleda idealan dan s obitelji, daleko od profesionalnih obveza?

Bijeg iz grada, putovanje, izlet, more, Rijeka, pas. Tito je engleski lovački pointer. Malo narušena zdravlja, ali borac. Svi ga obožavamo. I on je tu bitan faktor. Nekad se družimo u širem krugu, a nekad si jednostavno, strgani od obaveza, priuštimo lijene nedjelje po kući…

Božić i Nova godina pred vratima su, kako planirate proslaviti ove blagdane, s obzirom na novu ulogu i sve obveze koje ona nosi?

Ovaj posao nema klasično radno vrijeme. Šalim se da sam umjesto 12 sati krenuo u 24-satno radno vrijeme. Ali Badnjak uz bakalar, u krugu obitelji, je imperativ. Bez obzira na to jesam li s obitelji u Zagrebu, Dalmaciji, Engleskoj ili Italiji… A za Novu - samo zabava. Možda i u susjedstvu. Ima još vremena do najluđe noći.

Kako gledate na 2025. godinu? Koji su to ključni trenuci koje biste izdvojili iz svoje karijere i osobnog života?

Odradio sam super izbornu godinu, radio sve ključne izvanredne situacije, posebne emisije poput RTL-a Danas iz Knina i s Mimohoda u Zagrebu, s terena. Imao sam i nesretnih događaja. Jedan bolan gubitak, tešku ozljedu noge zbog koje i dalje idem na terapije, rastanak od RTL-a i kretanje u političku arenu, u PR. Godina uspjeha, uspona, ali i pokojeg pada. Na globalnoj razini ne vidim previše lijepih stvari. Brine me budućnost. Ali vjerujem u nove snage, normalnost i mlade. I odgovornost! U 2026. želim nam dobrotu svima, ljubav, zdravlje i blagost. Živjeli i svako dobro! Budimo ljudi, volimo se!