Netom prije blagdana, novinarka i voditeljica popularnog podcasta Maria Grigoryan Vučković izašla je iz bolnice nakon teške operacije koja joj je značajno promijenila život. Sedam dana nakon što je podvrgnuta ozbiljnoj neurokirurškoj intervenciji, Marija je napustila bolnički odjel KBC-a Zagreb, preplavljena emocijama, ali i zahvalnošću što je prošla kroz najteži izazov u svom životu. Operacija, koja je trajala četiri sata, bila je nužna zbog kavernoma, benignog tumora u leđnoj moždini, koji je počeo prijetiti ozbiljnim neurološkim komplikacijama, uključujući paraplegiju, odnosno oduzetost donjih udova.
'Kavernom su mi otkrili prije 7 godina, slučajno na magnetu. Tada su me uvjerili da nije opasno i da mogu zaboraviti na njega te živjeti normalan život. Međutim, iako je to benigna malformacija, može biti opasna jer lako krvari zbog krhkih zidova, što uzrokuje neurološke simptome. Tako sam ljetos osjetila čudne simptome koje nisam povezala s leđnom moždinom. Jedan dan imala sam osjećaj da hodam po mokrom podu iako je bio suh, drugi dan mi je utrnula desna noga, treći sam prestala osjećati toplinu i hladnoću, a na kraju sam imala osjećaj da imam opekline na trbuhu. Moram priznati da sam dosta dugo ignorirala simptome misleći da sam samo dehidrirana i da moram vježbati mišiće, sve dok nisam prestala osjećati desnu nogu kako treba. Na drugom magnetu rekli su mi da je problem u kavernomu, na koji sam u međuvremenu zaboravila, a koji uzrokuje krvarenje u leđnoj moždini, što može uzrokovati paraplegiju', priča nam 36-godišnjakinja porijeklom iz Rusije, i dodaje da je operacija bila neophodna, ali svi neurolozi i većina neurokirurga u Zagrebu, pa i Moskvi, složili su se da je zahvat vrlo opasan zbog rizika od oštećenja živaca, što opet dovodi do paralize, kao i ograničene sposobnosti regeneracije leđne moždine.
'Jedan neurolog čak je rekao: 'Ne znam ni tko bi ovdje izveo takvu operaciju'. Ipak sam na Rebru pronašla neurokirurga Andreja Desnicu koji je odmah pristao ukloniti moj kavernom. Bila sam prestravljena, razumjela sam rizike povezane s operacijom, ali nisam željela živjeti u strahu da bi kavernom mogao uzrokovati novo veliko krvarenje u mojoj leđnoj moždini. Operirala su me tri specijalista neurokirurgije, Andrej Desnica, Marjan Rožanković i Hrvoje Barić. Kad sam se probudila, shvatila sam da mi se noge pomiču i da su svi moji stari simptomi nestali te sam briznula u plač. Bile su to suze radosnice. Neurokirurgija je na Rebru zaista svijet za sebe. I taj perfekcionizam na svakoj je razini. Moj liječnik i njegov tim uložili su sav trud kako bih mogla hodati i kako bih ponovno mogla obuti svoje omiljene visoke pete. A zatim su mi dolazili i raspitivali se o svim detaljima mog zdravstvenog stanja, pažljivo slušali, ali nisu ništa dodatno preporučivali, jer je ionako sve već rađeno ispravno', ispričala je.
Ističe kako je imala ogromnu podršku obitelji i prijatelja, osobito tri godine starijeg supruga, IT programera Ivana Vučkovića, s kojim ima dvojicu sinova, desetogodišnjaka i četverogodišnjaka.
'Shvatila sam da osoba može puno izdržati ako ima psihološko utočište. Druga osoba ili ljudi koji je razumiju i definitivno je neće povrijediti. Potreba za sigurnošću jedna je od najvažnijih. Čovjek koji se vraća u život nakon odjela neurokirurgije više nikada ne gleda na njega isto. Te se slike zauvijek urežu u pamćenje i nemoguće ih je izbrisati. Tamo nema uobičajene borbe za uspjeh, postoji samo borba za udah. Svatko ondje govorio je isto: 'Prvi put shvatio sam koliko zapravo vrijedi život'. Nakon toga se čak i čaša vode doživljava kao dar, a ne rutina. Nakon 7 dana na odjelu za neurokirurgiju na Rebru, vratila sam se normalnom životu. Za Novu godinu planiram plesati, a nakon dočeka sanjam o nekom obiteljskom putovanju jer se želja za životom povećala stostruko', priznaje nam Maria.
