Ljubav je ono što u životu i na sceni pokreće Leona Lučeva i Jelenu Graovac Lučev. Tema je to i njihove nove zajedničke predstave ‘Zakopana čuda’ koja je, nakon premijere u Šibeniku, proteklog vikenda oduševila i zagrebačku publiku. Glume ljubavni par i u ekskluzivnom zajedničkom intervjuu otkrivaju koliko se njihova intima, odnos koji imaju privatno kao par, ocrtava na sceni, ali i zašto je puno lakša mržnja nego ljubav. Nagrađivani dramski umjetnici 56-godišnji Leon i 13 godina mlađa Jelena za Story otkrivaju koji im je grad u posljednjih godinu dana postao baza te pokazuje li njihova kći prvašica Neo Sophie interes za glumu.
Htjeli ste raditi duo dramu, čime su vas 'Zakopana čuda' osvojila i našla mjesto u vašem kreativnom životu?
Leon: Zajedno smo 2019. godine bili na Filmskom festivalu u Cannesu. Imao sam premijeru igranog filma 'Teret'. Jelena i ja smo tada planirali u Iranu snimiti dokumentarac čija je tema ljubav. U Cannesu smo razgovarali s ljudima iz Iranskog filmskog fonda i kada smo im predstavili temu, rekli su nam da ćemo teško naći financijere jer je ljubav opasna tema. Kada smo tražili duodramu, ‘Zakopana čuda’ su nas oboje intuitivno privukla. Monikin tekst ima suludu iskrenost koju moraš pounutriti da bi počela scenski živjeti. Tada u projekt ulazi Nina Violić koja je od početka imala jasnu viziju kuda ići s ovim tekstom i predstavom. Počeli smo slijediti Nininu intuitivnu nit kojoj se zatim priključila Toni Soprano koja je napravila divan posao sa svjetlom, vizualima i scenografijom, a potom i kostimografkinja Andrea Bistričić te Boris Poljak koji je snimio video, kao i Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević s glazbom. Ušli smo u jedan prelijep, izmaštan i realiziran svijet koji kreće na svoje putovanje.
Jelena: Prošle godine osnovali smo našu umjetničku organizaciju TAHT koja se razvila iz prethodnog projekta 'Glumac ima vremena, glumica ima vremena'. Kad smo odlučili da želimo pokrenuti naš prvi kazališni projekt u kojem ćemo sudjelovati i kao glumci i kao producenti, željeli smo raditi tekst koji govori o onome što nam je suštinski važno u umjetnosti i radu. I tu dolazimo do teksta Monike Herceg koji je predivan manifest ljubavi, a onda se sklapa cijeli naš tim iz snova bez kojih ništa ne bi bilo ovoliko ljubavno kao što je bilo. Uz ekipu koju je spomenuo Leon, tu je i Roza Jurić, asistentica redateljice.
Je li lijepo biti u tom svijetu?
Leon: Divno je u tom svijetu. Izazovan je, uzbudljiv, zahtjevan za igru. Traži budnost, zaigranost, komunikaciju, kako s Jelenom tako i s publikom. Uzbudljiv svijet. Ljubavan svijet.
Jelena: Predivno, luckasto, zaigrano.
Ljubav je glavni pokretač?
Jelena: Uvijek.
U životu i poslu?
Jelena: Da, kod mene to nije razdvojeno.
Na sceni postajete Zauvijek Djevojčica i Zauvijek Dječak, tko su oni?
Leon: Zauvijek Dječak je pisac, uspješan i usamljen koji u jednoj noći, jedne večeri na jednome mostu sreće nekog tko ga u potpunosti iznenadi i na površinu izvuče puno njegovih strahova i potreba. Nekoga s kim će proživjeti velik dio života. To je Dječak.
Jelena: Zauvijek Djevojčica je mlada pjesnikinja koja je u ogromnoj potrebi, ali istodobno i ogromnom otporu od ljubavi. Kroz susret sa Zauvijek Dječakom mijenja se sve što je dotad mislila da zna o ljubavi. Publika je na početku susreće kao staricu kroz čije bljeskove pratimo cijeli jedan život, od prvog susreta do smrti. Stvorili smo svijet u kojem je moguće da smo sve to samo i izmaštali, da smo se svega toga igrali.
Predstava, umjetnička organizacija, zajedno glumite u serijama, filmovima... puno toga se prožima. Treba li ponekad imati odmak jedno od drugoga, neki svoj svijet?
Jelena: Prožima se, odmak nađeš kad ti je potreban.
Leon: Da, nije baš uvijek lako. Ali pronađemo vrijeme.
Što je za vas ljubav? Je li opasna kao što vam je rekao gospodin s kojim ste razgovarali u Cannesu?
Leon: Za mene je ljubav potreba. Iskonska. Bazična. Ljudska. I svijet promatram i doživljavam kroz prizmu ljubavi.
Jelena: Mislim da je puno opasnije živjeti izvan prostora ljubavi.
Kada na sceni par glumi par, javljaju se pitanja gleda li publika i vaš privatni odnos? Dolazi li do pretapanja ili samo glumite ono napisano i ne unosite svoje privatno?
Leon: U scenskom činu i odluci izlaganja pred drugima privatnost nestaje. To što se Jelena i ja dobro znamo u scenskoj igri znači da smo neke odluke donijeli te da u ovom istraživanju isplivavaju neke nove stvari koje trebamo podijeliti, osjetiti, podržati, koje me iznenade kod Jelene. I to je ono što je uzbudljivo. To novo što se pojavljuje. I što je u ovoj predstavi zabavno. I tu se ponekad iskradu trenuci privatnosti, kada se nasmijemo tuđoj budalaštini koju smo spremni izvesti.
Koliko u ovakvom radu otkrivate nove stvari o svom privatnom odnosu, koliko utječe na vas kao par?
Jelena: Uvijek otkrivamo, bilo bi dosadno da ne, to je nekako dio bliskosti i povjerenja.
Leon: Svaka uloga je neko novo ogledalo. Ako si glumac koji živi i koji se razvija, onda to ogledalo diže neke otpore, prostore koje moraš promijeniti, otvoriti i to je uzbudljivost ovog posla. Samim time to mijenja i dinamiku među nama.
Posvađate li se nekad s glumom?
Jelena: Da! Kao što se svađaš s najboljom prijateljicom.
Leon: Taj prijatelj, gluma, u početku je znao biti jako bolan jer je iskrenost prema sebi kao umjetniku baza tog prijateljstva. Sada se već dobro znamo i nježnost je kvaliteta koja generalno prevladava, uz strpljivost i ponekad eksplozije trenutačnog bijesa kao posljedice frustracije jer nešto ne ide odmah. Ali to splasne u sekundi.
Jelena: Jako ljubavan odnos. (smijeh)
Predstavu ste prvi put izveli u Šibeniku, odabrali ste ga jer je vaš rodni grad?
Leon: Volim Šibenik. Četiri smo godine živjeli na relaciji Šibenik - Beograd i surađivali s Kućom umjetnosti Arsen pa dobro znamo taj prostor. Predstavu su financirali Grad Šibenik, Šibensko-kninska županija, Turistička zajednica grada Šibenika, Tvrđava kulture Šibenik, Nacionalni park Krka, Centar Dalmare, Ministarstvo kulture i Centar za kulturu Trešnjevka. Putovanje ‘Zakopanih čuda’ krenulo je iz Kuće umjetnosti Arsen pa je taj prostor blagoslovio našu predstavu odgovornošću, dosljednošću i ljubavi prema umjetnosti. I vraćat će se u Šibenik kao dio repertoara Kuće umjetnosti Arsen.
Nakon Šibenika bila je premijera u Zagrebu, snimate i glumite po cijeloj Europi. Gdje vam je baza?
Jelena: U Rijeci živimo posljednjih godinu dana.
Kako usklađujete sva ta putovanja, boravke u raznim gradovima, pogotovo nekada s vrtićem, a sada školom vaše kćeri?
Leon: Jako smo zahvalni što imamo Mirjanu i Duška.
Jelena: Dok smo u Zagrebu zbog predstave, moji roditelji čuvaju Neo Sophie. Vrtić smo prošli u četiri grada, sad smo odabrali jednu bazu i iz nje putujemo. A kako sve usklađujemo? Uz razumijevanje dinamike našeg posla, puno dogovora i što jasniju artikulaciju svojih potreba.
Leon: Komunikacija, komunikacija i komunikacija. Ovo sebi ponavljam.
Kći je promijenila četiri vrtića u četiri grada, koliko se tu za dijete otvara prilika za učenje, upoznavanje novih prijatelja, kultura...?
Jelena: Vidim jako puno pozitivnog što je iz toga izašlo. Njezina otvorenost, snalažljivost, neposrednost, mijenjanje naglasaka u sekundi...
Leon: ...spremnost na komunikaciju. Neka generalna sloboda.
Jelena: Ali uz sve te promjene djeca imaju potrebu za stabilnošću i sigurnošću i mi smo uvijek u svemu bili zajedno kao obitelj.
Pokazuje li interes za glumu?
Jelena: Jako je svestrana, obožava ples i sve što se radi rukama i na papiru. Kod kuće se često igramo kazališta, ona radi predstave, a mi ih gledamo, ali mislim da je to zanima jednako koliko i legići.
Što vas čeka nakon ove zagrebačke premijere?
Jelena: Uskoro nas čeka rad na kratkom filmu koji će Leon režirati, a u kojem igram.
Leon: Da, film 'Murva' koji ćemo snimati u rujnu u Šibeniku gdje Jelena glumi glavnu ulogu. U Sloveniji snimam seriju 'Trezor', film 'Plod' u Crnoj Gori i vodim radionicu na ADU-u. Jako mi je važno da smo u komunikaciji sa Zagrebom jer su ovdje moja starija djeca pa mi je drago svakiput kada dođem i zajedno smo. Ivan studira na Novim medijima, Ela kameru, a Zoe je na ekonomiji.
Ivan i Ela nastavljaju vašim stopama.
Leon: Ivan je igrao u 'Teretu', glumio je mog sina i napravio divan posao, a Ela je upisala kameru jer joj je to ljubav.
Kako je bilo raditi sa sinom?
Leon: Lijepo.
Javi se očinski, zaštitnički moment?
Leon: Prije snimanja da, ali u trenutku kada je ušao na set, rekao sam mu: 'Sada si u ringu i snalazi se.' Bio je odličan.
Možete li na sina i na Jelenu gledati samo kao na kolege?
Leon: Ne.
