Hari Mata Hari o karijeri, ljubavi, djeci i unucima: 'Bolji sam djed nego otac, jer sam otac postao jako mlad'

Jedan od najpopularnijih glazbenika na Balkanu, Hari Mata Hari, navršio je 65 godina. Proslava rođendana? Ne, to nije njegov stil, priča nam u razgovoru koji smo vodili u Zagrebu u koji je stigao prošli tjedan. I to s dobrim razlogom. Kroz godine je proslavio mnogo više od rođendana. Proslavio je ljubav, glazbu i sve što je stvorio sa svojim fanovima. Sarajevski pjevač četiri je desetljeća svojom energijom i karizmom osvajao pozornice, a tijekom karijere je stekao gotovo legendarni status. S brojnim hitovima poput 'Lejle' s kojom je prije 20 godina osvojio treće mjesto na Eurosongu, Hari je simbol glazbene scene, a svaka njegova pjesma odiše emocijama koje pokreću mase.

Nisam. U djetinjstvu sam obilježavao rođendane. Iskreno, mislim da sam sa suprugom bio na ručku. Sada nastojim obilježavati tuđe rođendane, odnosno ne tuđe već one mojih bližnjih - djece, unuka, mame... Tada napravim feštu, ali za svoj rođendan ne. Kako sam godinama putovao nisam imao vremena za slavlja. Ako sam bio na koncertu, netko bi mi znao prirediti iznenađenje. Donio bi mi tortu netko tko zna da mi je rođendan, organizator ili tako netko. Uglavnom sam za rođendane bio na stageu i uvijek bi tu ispalo nešto spontano, ali da sam sam organizirao neku specijalnu večeru za sebe, nisam. Nisam nikakav ego triper.

Kad smo kod slavlja, krećete na turneju povodom 40 godina karijere u sklopu koje ćete 7. ožujka nastupiti u Virovitici, 8. ožujka u Splitu na Gripama, a završit će velikim koncertom 14. ožujka u Areni Zagreb. S obzirom na to da je naziv vaše turneje Koncerti ljubavi, što vama predstavlja ljubav u životu?

Sve, to mi je pokretač života i i posla. Ljubav prema glazbi mi je odredila život. Sve što sam radio u životu rado sam iz ljubavi. U djetinjstvu sam počeo raditi ono što sam volio. Nikad nisam radio nešto što sam morao, što nisam volio. Bio sam s ljudima koje sam volio. Bio sam sa ženama koje sam volio. Dobio sam djecu koju volim. Stvarao sam pjesme koje sam volio. Imao sam publiku koja voli te pjesme, koja voli mene, kao i ja njih i to traje četrdeset godina. U privatnom životu 65. A nekako najveća količina mog shvaćanja ljubavi bila je u djetinjstvu. Moram reći da sam bio jako sretan i da je nekako svaki tren mog života obilježen ljubavi. I zato kažem 'Koncerti ljubavi'. Tu mislim na odnos mene i publike, mojih pjesama i moje publike… Više-manje sve moje pjesme imaju poruku ljubavi, nijedna nema lošu poruku.

Spomenuli ste ljubav prema glazbi. Kad se ona rodila, kad ste odlučili da ćete biti glazbenik?

Moj djed je svirao sevdalinke i uz njegove zvukove violine i ja sam se zarazio. Bio sam malo dijete. Ne pamtim baš te detalje jer sam imao negdje tri, četiri godine. Kažu da do treće, četvrte godine djetetov mozak upije 70% toga. Mozak se razvije. Jednostavno stvari koje u tim godinama upije, uđu u krv. Tako da je jedna od glavnih stvari koja mi je išla bila glazba, nekako je to bio dar Božji. Onda moje odrastanje u doba rock and rolla, doba idola. Svako dijete ima idole. Neko sam vrijeme igrao i nogomet, što mi je isto išlo. U Sarajevu se ili igrao nogomet ili se svirala gitara i pjevalo, a ja sam mogao i jedno i drugo.

U moje vrijeme, ja uvijek kažem da je to bilo doba pozitivnih vrijednosti, sistem je gradio imena koja se bave glazbom. Nitko nije mogao biti popularan da nije glumac ili pjevač. Relja Bašić, Ljubiša Samardžić, Zdravko Čolić bili su pozitivni idoli omladine. I ja sam jednostavno odrastao u tom periodu koji je gajio pozitivne vrijednosti. Tada je stvorena sarajevska pop škola, košarka, film. Sve je bilo lijepo. Sad je tehnologija malo više in, djeca su više u nekim igricama, u nekim drugim pričama, a stariji su u politici. Eto, to mi je nažalost, malo pomalo odvuklo pažnju od glazbe. Imam osjećaj da je u moje doba glazba bila malo značajniji dio djetinjstva. Čitav život sam proveo uz glazbu, hvala Bogu, i to se zove ljubav. To je po meni sreća.

Spomenuli ste tehnologiju. Kako ste se prilagodili promjenama u industriji i kako danas gledate na glazbeni svijet koji je tehnološki i marketinški mnogo drugačiji nego kad ste započinjali?

Ne znam, ne mogu ja sad baš… Vidiš da ni Kevin Costner baš ne može. On je mojih godina, pa ne može dalje. Mel Gibson ne može dalje. Evo, Clintu Eastwoodu je jedino pošlo za rukom da i dan danas u maltene stotoj godini života bude aktualan. Tako da evo, i mi glazbeni dinosauri iz ove regije se borimo. Evo još trajemo.

Ali imate društvene mreže. Kako se snalazite na njima? Objavljujete li ikad sami nešto na Instagramu?

Moja ekipa to radi. Ja ne mogu. Nekad sam maneken. Imam WhatsApp, Viber i to je sve od tehnologije. Nisam primitivan, možda jesam, ne znam. Ali imam tim koji to radi.

Vaši sinovi Damir i Mak su informatičari, pomažu li vam? 

Jedan od sinova. Jedan živi u Njemačkoj, drugi je sa mnom. Ovaj koji živi u Sarajevu je dio mog tima, vodi taj tehnološki tim.

Jeste li zadovoljni time kako radi posao?

Jesam. Ali prije svega sam zadovoljan time što je uspješan u životu. Mnogi me pitaju jesu li mi i djeca muzikalna. Hvala Bogu, nisu. Hvala Bogu da imaju svoj život, grozno je imati tuđi život. Grozno stvarno. Ni ja nisam imao život svog oca i mame, nego sam imao svoj život. I oni su zvijezde u svom poslu. Kćer Nađa je liječnica, ima svoju bolnicu u Stuttgartu. U malo godina veliki uspjesi. Jedan sin je u Njemačkoj, drugi u Sarajevu, imam petero unuka.

Vaš najstariji unuk Ishak sada ima 15 godina. Utječe li on na vas kada su u pitanju trendovi i mlađa publika? Ima li on ikakve savjete ili ideje koje su vam pomogle da se povežete s novim generacijama?

Malo bi bilo neukusno da sam u trendu sa 65 godina. Pogotovo za nekog starog glazbenika koji ima toliku karijeru iza sebe, svoj stil, i da sada pokušavam biti nešto… Nešto što moj 15-godišnji unuk sluša. Baš bih bio karikatura. Nas dvojica imamo teme koje nemaju veze s glazbom. I hvala Bogu da je glazba samo dio života, jedan uspješni dio života. Ima još toga u životu. To je isto kao da čovjek samo jede glavno jelo, stalno biftek, a ima još toga… Tako da kako idu godine taj posao mi sve više nije centar svijeta. Bio je u periodu kad sam gradio karijeru, kad sam imao 30, 40 godina pa sve do 50-e godine. Sve se vrtilo oko mene kao zvijezde, pa mi je to malo dosadilo, postalo neukusno egoistično. Malo sam gledao da stanem na vagu, posvetim se privatnom životu i prijateljima. Da se ne vrti sve oko moje karijere.

Prošlo je deset godina otkako ste objavili zadnji singl. Ovaj tjedan ste napokon predstavili novi singl 'Odavno si ti u srcu mom'. Što je razlog tolikoj pauzi?

Svašta je tu bilo, i korona, dosta koncerata... Prije deset godina sam napravio neki album, nije bitno, i sad izađem pred publiku. Što traže? 'Baš ti lijepo stoje suze', 'Lejlu', traže hitove, stare pjesme. Što ću onda bježati od toga? Kako bih rekao, dok imam ultimativne hitove što ću sada filozofirati? Imam neke klasike koji mi drže karijeru. A i nekada imaš nadahnuće, nekad nemaš. U ovih deset godina svašta se izdogađalo u našim životima. Svi smo kroz ove godine doživjeli neke turbulencije u privatnim životima, ni mene to nije zaobišlo. Ništa specijalno se nije dogodilo. Zdravlje super, sve je super. Ali jednostavno više sam se družio, tulumario. Nikad prije nisam tulumario. Puno sam radio, bio čistunac. I onda me ovaj zadnji period općeg stanja u društvu otjerao u izolaciju. I onda posao - odem na koncert, odradim, ali nisam bio nešto produktivan. No zadnjih godinu dana sam se skroz probudio. Hari zvani Renesansa. Bio sam kao ugasli vulkan, a sad me probudila erupcija bila probudila.

Rekli ste da nikad niste tulumarili. Vi ste zapravo jako mladi sazreli. Kada ste se prvi put oženili?

Imao sam 25. Ja sam do 25-e bio na stageu skoro deset godina, jer sam od petnaeste godine već imao bend. Zvao se Vratnik. Kao Vratnik iz pjesme Zabranjenog pušenja. 'Zenica blues', čuvena pjesma Zabranjenog pušenja. Uglavnom, to je bio periferni dio Sarajeva i tu sam živio. Imali smo Dom kulture za omladinu u kojem se svaki tjedan okupljalo 400 ljudi. Svakog petka i subote smo ondje imali plesnjake, svirao bi domaći bend i to je bio rusvaj. Djevojke, mladići, zabavljanje, upoznavanje… Nekako baš lijepo, socijalno. Tu sam sazrio kao pjevač, svirao sam pred publikom skoro deset godina. A profesionalnu karijeru sam tek počeo u dvadesetoj, na turneji u Sovjetskom Savezu. Putovao sam tri mjeseca, išao po radnim akcijama. Nije me držalo mjesto, kako se kaže. Ja sam avanturist. Obišao sam cijeli svijet – Australija deset puta, Amerika dvadeset puta, Novi Zeland…

Jeste li imali prilike i uživati na tim destinacijama?

Ovisi. Ako imaš neki koncert, pa onda odmor do slijedećeg onda možeš uživati. Ali ako imaš koncert za koncert, onda je to hotel, avion, hotel, koncert, hotel, avion i nemaš vremena izaći. Taj grad je izbrisan. No nekad dođeš ranije, pa primjerice vidiš New York i to je super. Uživaš. Nakon New Yorka imaš koncertu u Chicagu. Prekrižiš ga, jer samo ideš pjevati i odmah sutradan letiš za Los Angeles. Ali onda u Los Angelesu ostaneš sedam dana. Eto, tu uživam. Ali dogodilo se da sam u nekim mjestima i gradovima maltene 200 puta pjevao, a nisam ih vidio. Pa onda gledam putopise na televiziji, prelijepo je, i kažem 'Uh što je Zürich lijep'. Nisam znao, a bio sam milijun puta. Obožavam putovati, mijenjati mjesta, upoznavati kulture, ljude, hranu. Doista sam veliki hedonist, po pitanju hrane isto.

Znači, hrana je vaš najveći porok?

Druženje, razmjena pozitivnih misli, pametnih misli. Bilo kakvih misli. Komunikacija, hrana i glazba.

Vaši hitovi poput 'Ja nemam snage da te ne volim', 'Crni snijeg', 'Kao domine' dotaknuli su srca mnogih generacija koje su se uz njih zaljubljivale i patile. Možete li nam reći koliko ste vi sami puta doživjeli ljubavnu patnju, zaljubljivali se i prolazili kroz slične emocije kao oni koji slušaju vaše pjesme?

Nisam glumac, ali svaki pjevač posjeduje elemente glume. Ne mogu sav svoj život prenijeti na stage i na taj moment kad pjevam. Stvaranje pjesama je zanat kao i stvaranje scenarija. Nije Shakespeare proživio sve što je napisao. Steven Spielberg je ispričao takvu priču u ‘Šindlerovoj listi’, a nije bio u logoru u Auschwitzu. Glazba je univerzalna, univerzalni jezik koji svi poznaju i u njoj uživam u svakom tekstu. A ljudi uglavnom misle da je tekst priča o mom životu. No ja sam tu režiser i glumac. Nosim u sebi te pjesme koje pjevam, osjećam ih, ali ne eksplicitno tekstualno, nego atmosferski.

Koliko ste onda privatno romantični?

Ha, ne mogu generalizirati. Nekad sam strogo racionalan. U svakom slučaju, emotivan jesam. Životno sam emotivan. Dnevno nisam, ako sjediš sa mnom i razgovoraš, vidiš jednu racionalnu osobu. A generalno, sve što radim za ljude koje volim je velika emotivnost. Ima ljudi koji svaki dan provode za druge, a život za sebe. Sebični su. Kod mene je obrnuto.

Kakav ste otac, a kakav djed?

Djed bolji nego otac, jer sam otac postao jako mlad pa nisam imao nekog životnog iskustva i osjećaja koliko možeš pružiti nekome svome. Tako da su mi djeca nekako 'projurila kroz život'. Nekako nisam ni primijetio da su odrastali. Karikiram, ali stvarno sam puno putovao, svaki dan sam bio negdje drugdje, to je bio takav posao. A sada, kako sam ušao u neke godine, sve se malo usporilo tako da imam više vremena. Unuci su se dogodili baš u ovim godinama kada sam imao više vremena da to akceptiram, da shvatim, da osjetim…

Kćer, sin i unuci žive u Njemačkoj, supruga, iako porijeklom Hrvatica, živi u Njemačkoj gdje ste se i upoznali, gdje ste se skrasili?

Jedan period života smo živjeli na relaciji BiH-Njemačka, no dvadeset godina smo već u Sarajevu.

Kakvih još ambicija i želja imate u životu?

Ne znam. Kažu 'pazi što želiš, jer bi ti se moglo ostvariti'. Posljednjih godina nisam nešto eksplozivan u ambicijama. Nikad nisam bio. Čak ni kada sam igrao nogomet. Više sam se zabavljao igrajući, nego što sam imao želju za pobjedom. Nisam imao pravocrtne ciljeve, više sam 'šarao' po životnom hedonizmu. Frustracija je najveći saveznik uspjeha, osobito ona frojdovska iz djetinjstva. A ja to nisam imao, bio sam baš sretno dijete. To ne ide s velikim uspjehom. Bio sam uporan, ali onoliko koliko sam htio, ne onoliko koliko sam morao. 

Što biste radili da se ne bavite glazbom?

Ne znam. Nekad kažem da sam unatoč sreći koju mi je život dao, a to je da sam uspio u onome što sam u djetinjstvu želio, s druge strane sam neinventivan. Volio bih da sam bio putopisac. Ali eto, odličan sam glazbenik, velika karijera, svi su mi živi i zdravi, ja sam zdrav… Ništa ne bih želio. Zanimljivo je da nikada nisam pokrenuo neki paralelni biznis. Javne ličnosti uvijek imaju neki klub… To mi je malo 'degrade'. Kao da Leonardo da Vinci ima kafić. To nema veze jedno s drugim.

A parfem?

E to već razmišljam da bih mogao. Neki brend. Osjećam da bih mogao proširiti stvari u toj nekoj urbanoj varijanti.