Marijeta Radonić ime je koje je dobro poznato unutar Hrvatske radioteleviziji jer tamo radi gotovo 33 godine. Zadnjih šest godina ima funkciju sekretarice režije u omiljenoj mozaičnoj emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska', a otkako je s 18 godina došla na HRT radila je kao asistentica, inspicijentica, tajnica redakcije, tajnica produkcije i realizatorica.
Široj javnosti je najpoznatija po incidentu sa Sinišom Cmrkom, koji ju je na snimanju nekoć popularne dječje emisije 'Turbo Limach Show' udario pred 90-ak djece, što je odjeknulo u medijima i to je bilo prvi put u Hrvatskoj da je netko izašao u javnost vezano uz nasilje na radnom mjestu. Marijetin život obilježili su brojni bolni gubici, a ona je iz svega izašla jača i sada je o svemu tome odlučila progovoriti za Story.
'S 18 i pol godina sam igrom slučaja preko prijatelja došla privremeno na HRT kao tajnica u redakciji Dramskog programa. Radila sam nekoliko godina tamo, a onda sam dobila ponudu da radim u produkciji. Bila sam tajnica 'Kruške i jabuke', to je trajalo 4-5 godina i tamo me primijetio Siniša Cmrk. Rekao mi je da sam savjesna, vrijedna, odana i da bi htio jednu takvu osobu pored sebe. Inzistirao je da dođem u 'Turbo Limach' kao njegova osobna tajnica i sve je isposlovao, a ja sam pristala zbog prekovremenih. U tom periodu moj bivši muž nije radio pa mi je motivacija bio novac, jer sam imala dvoje male djece. Tamo sam radila dok se nije dogodio taj incident', započela je Marijeta, ističući da je incident ostavio traga na nju.
'On je bio javna osoba, ja sam bila nitko i ništa. Otišla sam na Traumu, obavila razgovor s policijom i otišla na bolovanje, jer je to bilo na radnom mjestu. Sutradan su me ispred kuće dočekali novinari i ja sam dala izjavu pod uvjetom da nikoga ne želim blatiti i samo sam dala osnovne, šture informacije. To je odjeknulo u svim medijima', prisjetila se.
Nakon povratka s bolovanja, nastavila je graditi svoj put na javnoj televiziji, a prošlost je ostavila iza sebe.
'Počela sam raditi u Religijskom progrmu, bila sam tajnica u Sportskom programu, pa sam bila kod Đure Tomljenovića realizator deset godina i taj je čovjek bio jedan od par njih koji su vjerovali u mene; da ja mogu i znam više te da to zavrjeđujem. Tako sam se profilirala da me svi žele i trebaju. Radila sam koncerte ozbiljne glazbe, dječji program, Papu, skijanje, nema gdje me nije bilo, nema emisije koju nisam radila. Tako sam gradila sebe i hvala Bogu što što imam priliku biti na HRT-u. To me je tako izgradilo, roditelji me nikad ne bi tako odgojili kao što me ta kuća. Zato što je puno ega, puno je svega i moraš naučiti plivati, nema nekog da te štiti nego se moraš naučiti izboriti za svoja prava, za sebe, da budeš ono što jesi, odnosno da pokažeš koliko vrijediš', govori bez zadrške.
Dok je marljivo gradila karijeru, zaredale su joj se strašne obiteljske tragedije te je u samo godinu i dva mjeseca pokopala četvero najbližih ljudi.
'Kada se 2012. moj brat blizanac razbolio, meni se okrenuo život. Tada sam odlučila ići u mirnije vode, da nisam više tako eksponirana i da ne putujem stalno, radim koncerte i da nisam 24 sata na raspolaganju. Nakon toga sam radila s Đurom, gdje sam mogla znati točno kako radim, pa sam mogla popodne ići kod brata u bolnicu. Jedina podrška bili su mi prof. dr. sc. Paladino i prof. dr. sc. Mrak. Moj brat je imao tumor na mozgu, ostao je slijep, nepokretan i dementan, ja sam ga svaki dan obilazila, hranila, brinula o njemu i gledala kako umire. Otišao je u tri mjeseca, imala sam 36 godina. To je bila katastrofa za obitelj. Uvijek kažem, kad dio tebe ode, ili to možeš pretvoriti u snagu ili umrijeti, nema trećeg izbora', s bolom se prisjeća.
'Tri godine nakon toga i moja mama je oboljela od iste bolesti pa sam isto prolazila i s njom. Znači, slijepa, nepokretna i dementna; ja bih radila ujutro i onda poslije toga išla u bolnicu. Tako su prolazili moji dani. Kad se borite za nečiji život, dobijete neki nagon, neku snagu koju ne može nitko opisati. Djeca su u međuvremenu odrasla pa sam mogla toliko izbivati od doma. Mama je umrla šest mjeseci nakon što se razboljela', priča Marijeta, koja je majka dvojice sinova.
Tu nije bio kraj njezinim bolnim gubicima, a posebno ju je pogodila smrt supruga.
'Šest mjeseci nakon majčine smrti je i moj tata umro od tuge, jer je bio s mamom 70 godina. Tri mjeseca kasnije umro je moj najstariji brat, od iste bolesti kao mama i moj brat blizanac. Ja sam se u međuvremenu udala drugi put, za prijatelja iz djetinjstva. Našla sam slamku spasa, čovjeka koji nije dao da budem tužna i moj muž me stvarno držao kao malo vode na dlanu. Tri mjeseca nakon što smo se vjenčali, a bili smo prije toga zajedno dvije i pol godine, naglo je umro od raka gušterače. Ja sam nakon toga otišla na bolovanje i nisam radila tri i pol godine', kaže.
Nažalost, život joj je nakon svega toga pripremio još teških udaraca te danas brine o dva brata, dok s trećim nije u dobrom odnosu. Sve je to ostavilo traga na njezinu zdravlju. Dobila je epilepsiju, a prije toga suočila se i s vlastitim karcinomom.
'Kad mi se pokojni brat razbolio, a mi smo kao blizanci bili jako povezani, napipala sam kvržicu. Odmah sam otišla na pregled, napravili su mi biopsiju i rekli da moram hitno na operaciju. Sve je prošlo dobro i to se uopće ne kuži danas', zahvalna je.
Priznaje da joj ispočetka nije bilo lako nositi se sa svim tragedijama, no uspjela se izboriti sa svim nedaćama kroz rad na sebi.
'Samo sam se pitala zašto mene, zašto toliko toga. Kad sam to sve procesuirala, sama sa sobom, otišla sam kod psihologa i kod psihijatra, jer su mi se slike smrti i boli stalno vraćale, teško je živjeti s tim. Hvala Bogu da sam toliko jaka bila u tom svemu', ističe.
Danas odiše pozitivom, koju prenosi i na sve oko sebe, i teško je povjerovati kroz što je sve prošla.
'Samo sam radila i pomagala ljudima, a tako sam i nastavila. Mene zovu Majka Tereza na televiziji. Nema čovjeka koji me ne pozna. I to je moja veličina', ponosno govori.
Uz posao, posvećena je i humanitarnom radu.
'Volontiram u Crvenom križu, jer imam potrebu davati sebe i pružiti nekome nešto lijepo. Tako hranim sebe i svoju bol. Educiram se za pružanje prve pomoći, vađenje krvi, volontiram za osobe s intelektualnim poteškoćama. Volontiram i u udruzi Indigo, u Spartan Race Croatia i gdje god stignem. I subotom, kad imam slobodan dan, idem volontirati, idem educirati se', priča Marijeta, kojoj se na intervjuu pridružila i njezina najvjernija prijateljica, trogodišnja kujica Nota, koju je udomila upravo preko udruge Indigo.
Prije tri i pol godine odlučila je upisati fakultet koji sada privodi kraju te joj je ostala samo još obrana diplomskog rada.
'Obišla sam nekoliko fakulteta i odlučila se za Poslovno učilište Zagreb, gdje sam upisala za menadžera komunikacija. Ono što uistinu meni leži. I kolege su mi uvijek govorili da trebam upisati nešto s komunikacijama, jer mi to ide i jer mene svi koji dođu u emisiju zapamte, zavole i nemam problema gdje god dođem. Jednostavno, moj moto je u životu ostaviti trag', poručuje, a dodatno se angažirala i na fakultetu.
'Predstavnica sam studenata, u vijeću studenata i tajnica studenata', nabraja neumorna Marijeta kojoj su dani prekratki za sve njezine obaveze. Osvrćući se danas na sve kroz što je prošla u životu, žali samo zbog toga što joj otac nije doživio da završi fakultet, jer zna da bi bio jako ponosan na nju.
'I onda vam netko dođe i kaže, joj, Marijeta, pa kako možeš biti dobre volje ujutro u pet sati? Moja doktorica je rekla, Marijeta, to što si ti prošla, pa netko drugi bi već bio mrtav. Jednostavno, ubila bi ga tuga. A moja neka vodilja u životu je uvijek Majka Tereza, koja je bila na usluzi potrebitima, tako sam i ja uvijek tu. Uzor mi je i moj tata koji je radio dva posla, sam hranio cijelu obitelj i sa 60 godina s tri brata išao u rat', govori.
Što se planova za dalje tiče, ne planira otići s HRT-a, gdje se profilirala u osobu na koju svi mogu računati i čiji rad nitko ne treba provjeravati.
'Hvala Bogu da je taj moj rad i moj trud ipak došao do izražaja. Zato što ja prva dolazim na posao i nakon skoro 33 godine. Bez obzira ruši li se svijet, ja moram doći prva', objašnjava.
'Mene je HRT izgradio. Meni je HRT dao kruh. I dan danas mi daje kruh. I u najtežim trenutcima mene je spasio HRT. Da nisam radila na televiziji ne bi mogla pomagati svojima. Tako da ne mogu protiv te televizije ništa reći. Mogu se ne slagati s nekim stvarima, ali meni je televizija na neki način bila majka. Dali su mi šansu da uspijem u životu. Prošla sam toliko promjena na HRT-u i isključivo sam se borila radom, zalaganjem i poštovanjem. Nakon 600 emisija, pet poslova i 32 i pol godine', zaključuje Marijeta.
U planu joj je izdati autobiografiju, za što itekako ima materijala, a najveći motiv joj je vlastitim primjerom pokazati drugima da zaista vrijedi ona izreka - što vas ne ubije, to vas ojača.
Više njezinih fotografija pogledajte u galeriji:
