Voditeljica i diplomirana odgojiteljica Emina Pršić Prasnikar sa suprugom Vedranom Prasnikarom te kćeri Leilani na putovanju je u Japan, a prije toga ugostili su nas u svome domu u Samoboru i pokazali kako izgleda njihova inačica proljetnih praznika u obitelji u kojoj ljubav, povjerenje i zajedništvo doista igraju ključne role..
Praznici su počeli, vaša 10-godišnja Leilani napokon ima malo vremena za opuštanje. Kako ćete provesti sljedeće dane, kakvi su vam planovi?
Svaki slobodni trenutak koristimo da odemo negdje gdje dosad nismo bili ili ponavljamo s dragim ljudima ona mjesta koja su nas oduševila. Ove praznike idemo u Japan i planiramo provesti dva tjedna istražujući ljepote istočne Azije. Zapravo smo 'putoholičari'.
S obzirom na to da obožavate putovati, osjećate li pritisak da morate na put? Postoji li pritisak ili je odluka o putovanju doista spontana, stvar trenutka?
Putovanja nisu pritisci, ona su kvalitetno uloženo vrijeme koje želimo za svoju obitelj. Odlučili smo fokus staviti na to da tijekom života skupljamo priče, a ne stvari, da Leilani uči kroz praksu, ne samo kroz teoriju u školskim klupama. Putovanja su postala naš stil života, nekad su spontana, ali uglavnom planirana.
Školska godina je gotovo pri kraju, ostalo je još dva mjeseca. Jeste li zadovoljni kako malena napreduje? Učite li zajedno, pomažete li joj u svakodnevici, u bitki sa školskim sustavom ili je još sve kao igra?
Važno mi je bilo da Leilani bude emocionalno pismena. Tu ulažemo maksimalno svoje vrijeme. Nakon predškolske ustanove izabrali smo privatnu demokratsku školu koja je u tom trenutku nudila funkcionalno ispred reproduktivnog učenja, a koje je uglavnom standard u našem obrazovnom sustavu. Pri izboru škole sviđalo nam se što se zalažu da roditelji mogu biti roditelji odnosno da se sve odradi u školi kako bi djeca kasnije mogla provesti slobodno vrijeme. Živimo godinu po godinu, osluškujemo njezin rast i razvoj, pratimo napredak. Zasad je ovdje usmjeravamo, a vrijeme će pokazati kako i gdje dalje, odnosno je li naš izbor bio dobar.
Kao diplomirana odgojiteljica i autorica četiri knjige o međuljudskim odnosima zasigurno prenosite znanje na svoje prijatelje i obitelj. Koji savjet najčešće dajete?
Da zadrže radost u sebi. Definicija sreće je skup radosnih trenutaka. Podsjećam ih na to da je smisao života dati životu smisao. Da ne čekaju da im se život dogodi, nego da se oni dogode životu. Nema stagnacije, nema čekaonice, ima samo ono sada. I bilo bi dobro da to sada napravimo vrijednim življenja.
Jeste li jedna od onih žena koje su uvijek tu za prijatelje i one u potrebi? Imate li takvu reputaciju, SOS telefona za razumijevanje ljudskih emocija i stanja?
Jesam. Ali isto tako svi oko mene znaju da ću uvijek biti dio rješenja, a ne problema. Saslušam, pružim razumijevanje, ali ne zadržim se predugo s ljudima u osjećaju nemoći, nego tražimo izlaz. Ljudi nisu bespomoćni. Vjerujem da svatko od nas u sebi može pronaći snagu koja mu je potrebna da prebrodi loše poglavlje u životu, samo ih trebamo podsjetiti i biti tu za njih na putu ka oporavku.
Proljeće je u punom zamahu, sve je procvjetalo, unatoč malenoj zimskoj pauzi od prethodnog vikenda. Kako izgleda proljeće u vašem domu?
Proljeće je moje omiljeno godišnje doba. Život u manjem gradu koji pruža puno zelenila za mene je neprocjenjiv. Dok drugi planiraju izlet u prirodu, mi ga živimo u svakodnevici. Uživamo doručkovati na našoj terasi. Veseli me kada krenu proljetnice u vrtu. Kada zamirišu cvjetovi trešanja kod susjeda i kada dan traje dulje. Kako je rekao Hans C. Andersen: 'Nije dovoljno samo živjeti, potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća'. Takvo je naše proljeće u domu.
Jeste li dekorirali dom ususret praznicima i blagdanima? Volite li takve tradicije, kada pomoću cvijeća i raznog dekora dozivamo dobro raspoloženje?
Sviđa mi se to: 'Dozivamo dobro raspoloženje!'. Ovaj bi razgovor mogao imati upravo takav naslov. To je smisao života. Naša je dužnost stvarati uvjete u životu kako bismo zadržali dobro raspoloženje. Ne propuštam niti jednu priliku koja nudi slavlje i radost. Redovito sezonski kuću dekoriramo jer je oku lijepo. Žao mi je kada ljudi odluče sve preskakati, bez veze im je uskrsni zec i potraga za jajima, bez veze im je Djed Mraz, bez veze im je Valentinovo... Jednom kada nam sve postane bez veze, zaboravimo se radovati i izgubimo ono što smo kao djeca imali - čaroliju, a djeca vide čaroliju zato što je traže.
Živite u Samoboru, gradiću na koji mnogi Zagrepčani gledaju kao na utopiju - toliko blizu, a dovoljno daleko od vreve velikoga grada. Je li život doista ljepši i lakši 20 minuta od središta metropole? U čemu vi pronalazite veselje ovdje?
Život je ovdje lakši. Barem ga ja tako doživljavam. Naša djeca izađu iz kuće i igraju se vani na ulici. Mi ih ne moramo voditi u park, njima su dvorišta parkovi. Načelno se igraju kao mi nekada i dolaze kući kad padne mrak ili kad su gladni. Za mene je to bio jedini izbor. Željela sam za Leilani da proživi djetinjstvo u kojem bere jabuke, breskve i trešnje s drveta kod susjeda. Da se penje po tom istom drveću, da su joj koljena zaprljana od trave, a usta musava od jagoda. Da je slobodna sama izaći iz kuće kada čuje drugu djecu na obližnjoj livadi i da mobitel nije prvo na što će pomisliti.
Kako izgleda vaša svakodnevica s dragim, a kako to izgleda u odgoju Leilani? Gdje završavate vi, a počinje Vedran i obratno?
U svakom je odnosu važno usklađivati jezik ljubavi. Osvještavanje skrbnih navika, a minimaliziranje onih ubojitih. Dobar balans je nužnost. Suprug i ja smo u zrelim godinama stupili u brak, i to iz faze prijateljstva. On je moj najbolji prijatelj. Ne završavamo, nadopunjavamo se u svakodnevici života, svjesni da nema života u ružičastom balonu nepomućene sreće. U svaki se odnos ulaže podjednako, i u roditeljski i u parterski. Trudimo se ne izgubiti niti na jednom putu te podjednako zadovoljiti potrebe. Bili smo svjesni da će razdoblje s malim djetetom promijeniti naš dotadašnji život naglavačke, ali uspjeli smo zadržati nas kao partnere ulažući u vrijeme samo za nas, kao što smo ulagali u vrijeme s Leilani. Nismo mogli podjednako oboje biti karijeristi s malim djetetom pa sam ja svoju karijeru usporila kako bih bila prisutna.
Imate li nesuglasica kad je riječ o kćeri jedinici, vjerujemo da je malenu lako razmaziti?
Prednost mene kao mame jest to što sam po struci odgojitelj. Intenzitet učenja o odgoju dodatno se pojačao kada sam odlučila postati majka svjesna roditeljstva. Vedran je učio uz mene i vjerovao mojoj kompetenciji. Povremeno je bilo propitivanja i razmirica s obzirom na to da je moj stil odgoja autoritativan, a on je naučen na takav odgoj, no s vremenom je shvatio dugoročne benefite kada dijete odgajaš s razumijevanjem i zdravim granicama. Autoritativan odgoj na početku je zahtjevniji, traži od roditelja prisutnost, puno strpljenja, razumijevanja i poznavanja razvojnih faza djeteta, ali kasnije donosi lijep suživot, odnos i dinamiku u obitelji gdje nema strahopoštovanja, nego se poštovanje međusobno zaslužilo kroz uvažavanje pa se samim time i zadržalo.
Sada kada vam je mlađa sestra trudna i čeka svoje prvo dijete, koje ste joj savjete o majčinstvu dali?
Za majčinstvo ženu nitko ne može pripremiti. To je korjenita promjena u životu koja iz nas izvlači ono najbolje, ali i najgore. Edina zna da smo tu za nju u svakom trenutku, kako kaže moja treća knjiga - kad je blagostanje, ali i ako bude sr*nje. Ja sam odgojiteljica, druga sestra Sindi je patronažna sestra pa mislim da smo dobar tim za podršku.
Pišete li možda svoju iduću knjigu?
Knjige ne planiram, one se u mom životu dogode. Određeni trigeri odrede da se 'izlijem' na papir i da me obuzme želja za pisanjem. Zasad ne pišem novu knjigu, ali čitatelji me potiču komentarima koliko im te knjige služe u životu pa mi svaki put srce naraste za broj. Zbog toga mislim da će se dogoditi još knjiga. Kada? Ne znam. One su moj doprinos društvu u kojem živim te moja biblioterapija.
