Rasprodane dvorane, milijunski pregledi i publika koja ga obožava - glumac, voditelj i kreativac Miro Čabraja, koji jednako uspješno osvaja kazališne daske i društvene mreže, trenutačno živi svoj veliki profesionalni zamah. No put do uspjeha nije uvijek bio jednostavan. Od kazališnih početaka do viralne 'Špice' i hit-predstave 'Vojni rok', za Story otkriva što se krije iza kulisa njegova uspjeha, kako je preživio najteže trenutke i zašto mu ljubav trenutačno nije u fokusu.
Kako su izgledali vaši počeci i proboj u svijet kazališta i medija?
Zapravo, moji počeci su bili dosta rano. Već sam kao dijete bio vrlo aktivan u svijetu kazališta. Bio sam član dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih i tako su se nizale i moje prve uloge. Jedna od prvih uloga koju ću pamtiti cijeli život je definitivno uloga Bobe u poznatoj HRT-ovoj seriji 'Odmori se, zaslužio si', gdje sam imao veliku čast i privilegiju upoznati pokojnog Ivu Gregurevića, Veru Zimu i ostatak glumačke postave. To je bilo ostvarenje svih mojih snova. Potom sam kroz studij glume nastavio istim putem i već na drugoj godini režirao svoju prvu predstavu za djecu 'Ti i ja, znanstvenika 2'. Ta priča je bila medijski popraćena i sve ostalo je, zapravo, povijest. Nakon tog medijskog praćenja počeli su mi se javljati vrtići i škole i tada je sve krenulo, do te mjere da sam morao otvoriti firmu.
I evo, danas je već deset godina kako uspješno radim, iako sam sigurno više od pet godina radio isključivo za djecu i mlade. Korona je možda bila prekretnica, kad kazališta nisu radila, počeo sam se baviti društvenim mrežama i tu sam izgradio jednu lijepu bazu ljudi koji su pratili moje lifestyle videe, zabavu i putovanja. Mislim da je to bilo poprilično dobro iskorišteno vrijeme, s obzirom na okolnosti. Nakon toga sam se počeo baviti i vođenjem društvenih mreža za druge, ali i dalje je kazalište moja prva ljubav. Zato mi je posebno drago što sam nakon te nesretne korone režirao svoju prvu večernju predstavu za odrasle, 'Baka ima dečka', potom 'Spoj na slijepo', a evo, zadnje što smo predstavili publici je 'Vojni rok'. Ovih dana kad se prisjetim svega, moram priznati da mi je emotivno, jer je u tih deset godina bilo raznih situacija... i lijepih i manje lijepih, ali su sve one na neki način zaslužne za to što sam danas i čime se danas bavim.
Danas ste uspješan glumac, voditelj i autor, što od toga smatrate svojim 'pravim identitetom'?
Ja sam od malih nogu znao da ću biti glumac kad odrastem i definitivno je gluma moja prva ljubav. Naravno, svi poslovi koje danas radim uz glumu negdje su usko povezani s njom i u svima koristim znanja i vještine koje sam stekao studirajući upravo glumu. Ali moj pravi identitet je definitivno Miro Čabraja kao glumac. U tome najviše uživam, pogotovo u kazalištu, gdje si uživo u trenutku s publikom i gdje odmah dobiješ povratnu informaciju - jesi li uspio ili ne. To je ono zbog čega se na kraju krajeva i trudiš cijelo to vrijeme, i to je nešto što me najviše ispunjava.
Ove godine obilježavate 10 godina profesionalne karijere. Na što ste najponosniji? Je li bilo nekih teških trenutaka i jeste li ikada razmišljali o odustajanju?
Moram priznati da je kroz ovih 10 godina rada meni osobno najvažnije to što sam sve radio iskreno i s ljubavlju, i mislim da je to publika prepoznala... i ona najmlađa, ali i danas ova nešto starija. Najponosniji sam zapravo na to što nikad nisam odustao, što ni u jednom trenutku nisam posumnjao je li to moj pravi izbor, čak ni onda kad je bilo najteže. A teških trenutaka je definitivno bilo, primjerice, nesretna korona koja nam je svima uskratila mogućnost nastupa. U jednom trenutku sam doslovno ostao bez svega, ali ni tada nisam razmišljao o odustajanju. Bio sam strpljiv i znao sam da će se moj povratak na kazališne daske ponovno dogoditi.
Kroz ovih 10 godina iskustva naučio sam da su i teški i lijepi trenuci sastavni dio ovog posla. Nikad se nisam previše razočaravao niti ljutio zapravo prihvaćam sve što dolazi. Osoba sam koja se zna boriti u stresnim situacijama, ali isto tako i uživati u onim lijepim trenucima. I na kraju, prije svega sam zahvalan Bogu na daru koji mi je dao, ali i publici koja bira mene i dolazi na moje predstave.
Vaša emisija 'Špica' brzo je osvojila publiku i milijunske preglede na svim platformama, a vama donijela veliku popularnost. Jeste li očekivali takav uspjeh i što mislite da je tajna iza toga?
Emisija 'Špica' već od prve sezone, a trenutno smo u trećoj, poprilično je viralna. U 2025. godini imali smo preko 400 milijuna pregleda, što je čini jednom od najgledanijih multimedijalnih emisija u državi. Moram priznati da sam, stvarajući sadržaj 'Špice', vjerovao u to što radim. Već na samom početku su se počeli događati viralni videi i već nakon mjesec-dva rada negdje smo znali da je to put koji je na našoj sceni nedostajao - nešto što publika do tada nije imala prilike ni gledati ni slušati.
Iz sezone u sezonu trudimo se nuditi nove sadržaje, nove igre, nove izazove i nove priče i mislim da upravo u tome leži tajna uspjeha. Ono što za sebe s određenom sigurnošću mogu reći, s obzirom na sva iskustva i sve sadržaje koje sam radio i za druge i za sebe jest da imam osjećaj za viralnost. Znam postaviti dobru strategiju i znam napraviti video koji će biti viralan. I jednostavno, kada je u pitanju 'Špica', publika je to prepoznala. Drago mi je zbog toga i trudim se iz emisije u emisiju, iz sezone u sezonu, biti što bolji i što zabavniji.
Ugostili ste neka od najpoznatijih lica domaće scene, možete li izdvojiti nekog gosta ili trenutak iz emisije koji vam se posebno urezao u sjećanje?
Kad su gosti u pitanju, kroz svaku emisiju mi prođe minimalno četvero ljudi, a nekad ih zna biti i do dvanaest, pogotovo kad su u pitanju veće grupe. Tako da je stvarno teško izdvojiti samo jednog. Najsvježije mi je gostovanje Nives Celzijus, koja je bila izuzetno zabavna i dala puno materijala za odličan sadržaj. Moram dodati da sam na njezin dolazak čekao čak tri sezone... prošle godine mi je uživo u emisiji čestitala rođendan i obećala da će doći. Rođendan mi je za par dana i svoje obećanje je ispunila. Bravo Nives, hvala ti!
Isto tako, Jacques Houdek bio je nevjerojatno simpatičan i otvoren za sve izazove koje smo mu dali, a i Toni Cetinski se pokazao kao jako zahvalan gost. Naravno, tu je i Simona Mijoković, koja je na 'Špici' podijelila svoju priču o obraćenju i to mi je jedna od ljepših i emotivnijih priča koje smo imali u emisiji. Svakako moram spomenuti i naše paraolimpijce koje sam ugostio u trenutku kada ih nitko drugi nije podržao nakon osvojenih medalja. To su one priče koje stvarno imaju težinu i koje su, vjerujem, doprele i do naših slušatelja, ali i gledatelja na društvenim mrežama.
Trenutačno s predstavom 'Vojni rok', čiji ste autor, redatelj i glavni glumac, punite dvorane diljem Hrvatske. Jeste li očekivali takav uspjeh i što mislite da je najviše privuklo publiku?
Netko sam tko se od samog početka trudi publici stvarati aktualne predstave. Volim obrađivati teme koje su aktualne i volim biti među prvima koji ih donesu na kazališnu scenu. Mogu spomenuti i svoje početke, moja prva predstava 'Ti i ja, znanstvenika 2' bila je prva znanstvena predstava u Hrvatskoj i publika je to definitivno prepoznala. 'Vojni rok' je upravo takva aktualna priča. Onog trenutka kad sam na vijestima čuo da se ponovno uvodi vojni rok, odmah sam odlučio da ću raditi predstavu na tu temu. Okupio sam tim i sve što se nakon toga dogodilo meni je, iskreno, pomalo nestvarno. U samo tri tjedna uspjeli smo dvaput napuniti veliku dvoranu Kina SC, a treći termin je već napola rasprodan.
Ono što koristim u gotovo svim svojim predstavama, i što volim reći da je ključ uspjeha kad je riječ o komedijama, jest interakcija s publikom. Publika često nakon predstave ostaje, dijeli dojmove i uvijek su iznenađeni načinom na koji komuniciram s njima, odnosno moji likovi, i tom brzinom i spontanošću u tim trenucima. Mislim da je upravo to privuklo publiku, naravno uz sadržaj koji sam paralelno dijelio na društvenim mrežama kroz likove Kreše i narednika Jure. Publika je to odlično prihvatila... u manje od mjesec dana naši videi su imali preko 15 milijuna pregleda i više od 300 tisuća dijeljenja. Na kraju, rekao bih da sam s ovom predstavom spojio svoje dvije velike ljubavi društvene mreže i kazalište.
Koliko je ta predstava zapravo (vaš) komentar na današnje društvo i ponovno uvođenje vojnog roka?
Ja sam autor ideje i kroz ovu predstavu sam definitivno dao i dio svog komentara na današnje društvo i ponovno uvođenje vojnog roka. Međutim, primarni cilj mi je bio prikazati jednu moguću situaciju - susret nove generacije, odrasle uz društvene mreže, s generacijom narednika i svim onim što vojni sustav nosi sa sobom: disciplinu, hijerarhiju i način razmišljanja. Iako je riječ o komediji, ona svakako ima svoju poruku. Tu poruku uvijek volim ostaviti publici da je sama otkrije... neki je prepoznaju, a neki jednostavno dođu uživati i dobro se nasmijati. I to je potpuno u redu. Ono što mi je posebno drago jest kad čujem od publike da je tema koju smo odabrali obrađena na njima prihvatljiv, zanimljiv i zabavan način.
Osnovali ste i vlastito kazalište, možete li nam reći nešto više o tome?
Točno prije 10 godina osnovao sam vlastito kazalište La La Land. Tada sam bio na drugoj godini akademije i u tom trenutku sam bio pomalo nezadovoljan načinom na koji smo neke stvari radili, pa sam osjetio potrebu izraziti se na drugačiji način. Tako je zapravo nastala moja prva predstava. Nakon te prve predstave otvorili smo kazalište i krenuli nastupati diljem Hrvatske. Moram istaknuti da sam prvih pet godina radio isključivo za najmlađe, a posebno pamtim zime. Tijekom prosinca gotovo svake godine imao sam turneje na kojima sam znao odigrati velik broj predstava. Moj rekord je 77 predstava u jednom mjesecu i na to sam jako ponosan.
Na hrvatskoj glumačkoj sceni postoji još jedan Miro Čabaja, jesu li vas ikada zamijenili za njega i imate li ikakve anegdote vezane uz to?
Rijetko nas zamjenjuju, ipak je između nas određena razlika u godinama, ali takvih situacija je bilo. Sjećam se još s prijemnog na akademiji kad su me pitali kako mi je tata Miro. Ja sam, naravno, odgovorio da je dobro, da je doma i odmara, a na kraju se ispostavilo da me zapravo pitaju za glumca Miroslava Čabraju. Zanimljivo je da se i moj tata zove Miro, tako da je to bila jedna od simpatičnijih situacija.
Kako izgleda vaš tipičan dan uz sve obaveze koje imate?
Dan mi počinje oko 7:45, jer već oko 8 kreću pozivi. Nakon toga odradim jutarnji trening, pa slijede sastanci, pripreme predstava, produkcija i marketing. Uvijek pronađem vrijeme za ručak, najčešće u restoranu, gdje se često spoji i druženje s prijateljima. Ako imam predstavu, slijedi put, priprema, izvedba i povratak kući. Iako radim puno, trudim se naći vrijeme i za sebe...najčešće kroz putovanja, wellness i male stvari koje me vesele.
Tko vam je najveća podrška?
Definitivno je to moja mama. Mislim da svi kroz život imamo tu bezuvjetnu podršku naših majki, a tako je i kod mene. Od samih početaka pa do danas, ona je uvijek uz mene. Iako nije iz ovog svijeta kazališta i umjetnosti, prihvatila ga je kako bi me mogla razumjeti i biti mi podrška. To jako cijenim i jako sam joj zahvalan.
Jeste li zaljubljeni?
Nažalost nisam... i kažem nažalost jer sam u zadnje vrijeme toliko zaokupljen poslom da si baš i ne dajem priliku za neka nova upoznavanja. Tako da, evo - službeno sam otvorenog srca i spreman da se to uskoro promijeni.
Biste li podijelili nešto što vaša publika još možda ne zna o vama?
Dobar dio publike zapravo ne zna da sam po struci arhitektonski tehničar. Iako se nikad nisam profesionalno bavio tim poslom, to znanje mi je često koristilo u izradi scenografije za moje predstave. Također, možda mnogi ne znaju da sam proputovao više od 30 zemalja i da su putovanja definitivno moj najdraži hobi.
A postoji li nešto što publika o vama potpuno pogrešno pretpostavlja?
Kao i o svakome tko je na neki način izložen, a ja to svakako jesam kroz medije, emisije i društvene mreže, ljudi često stvore sliku i zalijepe ti etiketu na temelju 30 sekundi videa u kojem se možda šališ ili imitiraš. Ali s druge strane, svakodnevni susreti s publikom, zaustavljanja na ulici i razgovori pokazuju mi da su me ljudi ipak prihvatili takvog kakav jesam. Iako, onog pravog mene kao privatnu osobu zapravo poznaju samo moji najbliži i oni kojima dam priliku da me upoznaju.
