Turski zavodnik otkrio svoju strast

Život želim provesti u igri, a gluma i pozornica savršeno su mjesto za to - govori 40-godišnji glumac Fatih Koyunoğlu kojega pratimo u turskoj uspješnici ‘Istanbulska nevjesta’ u ulozi Akifa. Iako je Akif u prvoj sezoni bio osoba na koju se svi otresaju poput žrtvenog jarca, sada se ne da gaziti.

- Često poistovjećujem glumu i nogomet. Netko može biti vrlo talentiran i dobar glumac, ali katkad ne igra u dobroj momčadi, a misliš da ne zna igrati. Messi je sjajan primjer: u Barceloni je čudesan, a u argentinskoj reprezentaciji svi bi mogli navijati da ne igra. Nema veze samo s onime što ti radiš, izvedba ovisi i o pasovima, o ekipi u kojoj igraš - kaže Fatih koji je jedinac, a majka se za njegova oca udala kada je imala samo 15 godina. Godinu dana nakon toga na svijet je stigao on - obiteljski miljenik. 

- Jasno je da je i moja majka bila dijete kada me rodila. Zajedno smo se igrali. Ona je crtala za mene - govori glumac koji se ne prisjeća studentskih dana s osmijehom na licu. 

- Najprije sam u Boluu pet godina studirao ekonomiju. Za diplomu su potrebna 54 ispita, a ja sam u pet godina položio 24. Ne bih završio ni da sam studirao još pet godina. Netom prije nego što sam upisao ekonomiju, prijatelj me odveo u kazalište gledati predstavu za koju je imao ulaznicu jer se njegova cura nije pojavila na dogovorenom spoju. Gonjen ludom hrabrošću, u pauzi predstave otišao sam iza scene i pronašao legendarnog turskoga glumca Yılmaza Grudu. Kada sam mu rekao: “Pro­fesore, i ja se želim baviti kazalištem”, odgovorio mi je: “Dobro, sinko. Dođi u ponedjeljak da vidimo kakva ti je tkanina”. Ne pretjerujem kada kažem da sam pomislio kako je djevojka pokraj Grude njegova asistentica pa sam je upitao: “Koliko metara da kupim? Gdje da je nađem?” Mislio sam da moram donijeti tkaninu, da će je staviti na mene i onda pogledati. Do te mjere nisam imao pojma o kazalištu. Rekli su mi da moram pripremiti komad. Naravno. Ali što je komad? Nisam imao blage veze. Tada sam u pravom smislu riječi bio klinac s tribina, nisam propuštao nijednu utakmicu Beşiktaşa. Do ponedjeljka sam napisao nešto i to odglumio. Profesor Yılmaz je rekao: “Ti imaš pravo pripovjedačko grlo, moraš nastaviti s tim.” No nakon toga sam upao na ekonomski fakultet.

Budući da se u ekonomiji nije pronašao, shvatio je da više nema smisla uzaludno trošiti vrijeme pa je odlučio osnovati kazališnu skupinu u Boluu, gdje dotad nije bilo kazališta.
- Na petoj godini kolege su počeli dobivati diplome i napuštati grad, a ja sam napokon nešto mogao promijeniti i upisao sam Državni konzervatorij u Istanbulu. Moja obitelj to je doživljavala kao prolazni zanos pa sam im rekao da se ni u što ne trebaju miješati, da ću si sam priuštiti obrazovanje. Morao sam studirati i raditi. Na početku druge godine shvatio sam da sam ulagao nadljudske napore kako bih nadoknadio protraćenih pet godina. Te godine pridružio sam se kazalištu općine Bakırköy. Na trećoj i četvrtoj godini s njima sam glumio u šest predstava, a na konzervatoriju u trima studentskim predstavama. Nakon diplome osnovali smo Tiyatroadam. Kao što vidite, kazalište je uvijek bilo dio mog života - govori te ističe kako kazalište nije njegova jedina ljubav. 

- Jako me privlače mjesta uz more. More je moja strast, ronilac sam i lovim ribu. Kad god uhvatim slobodne dane, odem nekamo na more, sjednem uz obalu i bacim štap. Ne mogu vam opisati koliko me to opušta. Tada ne razmišljam ni o čemu, jednostavno osjećam zahvalnost zbog trenutka koji proživljavam i zbog svega što imam u životu - objašnjava. 
Kazalište i more ipak se ne mogu mjeriti s ljubavi prema supruzi Ayçe Koyunoğlu s kojom je u braku devet godina i imaju dvogodišnjeg sinčića Alija. Kada god imaju vremena, odlaze u šetnje parkom, druže se s obitelji, prijateljima, a vole i eksperimentirati u kuhinji. 

- Za mene je ljubav sve. Da sam svemoguć, izumio bih stroj za ljubav - zaključio je.