Otkad su stupile na kazališnu scenu slove za jedne od najboljih domaćih glumica. One su Nina Violić i Jadranka Đokić koje, osim ljubavi prema dramskoj umjetnosti, povezuje i dugogodišnje prijateljstvo. Sada će svoje talente i vještine ukrstiti u predstavi ‘Maria Stuart’, prvoj dramskoj premijerni na sceni zagrebačkog HNK2 koja se održala 8. svibnja. Nina je utjelovila kraljicu Elizabetu koja radi o glavi svoje rođakinje Marije, a dvije umjetnice otkrivaju jesu li ikada međusobno osjetile animozitet, sjećaju li se prvog susreta, koja su im najdraža sjećanja sa zajedničkih druženja i u čemu ih niti jedan kolega nije pobijedio.
Nakon nekoliko godina ponovno vas gledamo zajedno na pozornici u drami ‘Maria Stuart’. Kako se pripremate za sraz dviju kraljica?
Jadranka: Zapravo, i nije toliko vremena prošlo od posljednje suradnje na predstavi ‘Zastave’. Imamo posebno koncentriran i miran proces rada s Matijom Ferlinom u čijem su timu dramaturg Goran Ferčec, scenograf Mauro Ferlin i oblikovatelj zvuka Miodrag Mijo Gladović. Oni su nam podrška u osvajanju teksta, scene, zvuka, tijela i misli. Jedna smo drugoj podrška u dijeljenju spoznaja do kojih dolazimo gledajući se i slušajući međusobno. Svakako nismo glumice koje se uživljavaju u ulogu tako da zamrze jedna drugu tijekom procesa. Kao što Marija Stuart ne izlazi iz dvorca u kojem je zatvorena, tako ni ja ‘u glavi’ ne izlazim iz HNK2, sve je podređeno procesu.
Nina: Igrale smo zajedno u prošloj produkciji ‘Trilogija o Agamemnonu’. Jaca moju kćer Elektru, a ja njezinu mater Klitemnestru.
Predstava je o dvije rođakinje, suprotstavljene kraljice čiji sukob i borba za vlast vode prema uništenju jedne od njih. Kako je vama raditi s takvim tekstom? Javi li se međusobni antagonizam?
Nina: ‘Maria Stuart’ je jako napet Schillerov tekst, a naš dramaturg Goran Ferčec inzistirao je na tom trileru i još ga više podebljao. Sve je od početka vrlo skriveno, tajnovito, neizvjesno, podmuklo. Uživamo u toj strukturi jer nas radnja tjera u neprestanu akciju. Obožavam raditi s Jacom jer je brza i uvijek iskrena u svom davanju partneru. Dugo smo zajedno u kazalištu, ali nas uglavnom nekako rasporede da se vrlo rijetko srećemo čak i u projektima. Zadnji naš suparnički odnos bio je u ‘Idiotu’ Ivana Popovskog, još kad smo bile u ZKM-u, a od tada je prošlo sto godina. Jaca je igrala Aglaju, a ja Nastasju Filipovnu pa od onda mi ustvari nismo zajedno glumile neki jaki odnos. Moram priznati da sam sve ove godine baš to nekako priželjkivala i nadala se da ćemo sada, kao već neke druge žene, nakon toliko vremena ponovno dobiti priliku da se sretnemo. Marija i Elizabeta u stvarnosti nisu se susrele nikad, ali Schiller je točno na sredini drame upisao taj fiktivni susret. Redatelj Matija Ferlin napravio je nevjerojatno uzbudljivu, bogatu, mučnu, šašavu scenu od tog prizora koju nam je veliki gušt igrati.
Jadranka: Ima neke jeze u spoznaji da tekst proizlazi iz povijesne činjenice u kojoj je Elizabeta doista Mariju Stuart devetnaest godina držala zatvorenom da bi je na kraju pogubila i tako prinijela žrtvu svojoj sigurnosti u zadržavanju prijestolja i smirivanju nemira u zemlji. Osim kroz pisma koja su povremeno izmjenjivale, stvarni susret dviju kraljica nikada se nije dogodio. Napisani susret u drami je Schillerova predodžba osobnog sukoba, a sada i naša predodžba dviju suprotstavljenih politika koja je, kako to u politici inače biva, puna lažne diplomacije i zapravo nikad ne dovodi do pravog dogovora, nego samo do ceremonije pro forma. Na koncu se ipak dogodi otvaranje bez ikakvih filtera. Predstava će raditi za publiku na puno nivoa - na likovnoj razini, razini zvuka, teksta, tijela. Sve to zajedno treba stvarati ambijent i atmosferu trilera, jako važne za ovu predstavu, pa vjerujem da obje nosimo uzbuđenje zbog jedne takve slojevite predstave na repertoaru.
Je li žena ženi vučica?
Nina: Naravno da nije. Žena je ženi pas.
Jadranka: Ne mislim da je žena ženi vučica, mislim da je sustav ustrojen tako da okreće žene jedne na druge. Ta rečenica ipak više govori o društvu, mislim da je direktna posljedica internaliziranog patrijarhata i seksizma. Ako gledamo unutar naše predstave ‘Maria Stuart’, također mi se čini kao pojednostavljivanje jer ne treba zaboraviti da je u podlozi vrlo kompleksan sukob Britanaca i Škota, jačajućeg katoličanstva i protestantizma, kojih su ove dvije kraljice i simboli, pa je u tom njihovom antagonizmu i puno konstrukta, puno toga što se ‘navodno’ dogodilo. Uza sve to, Marija, za razliku od Elizabete koja je plod brakolomne postelje, doista ima krvno pravo na prijestolje po liniji loze Tudora pa kao takva doista predstavlja prijetnju koju je trebalo ukloniti. Objema je zajedničko to što su žene koje žive u muškom sustavu, zapravo su u vrlo sličnoj poziciji zatvora gdje nisu isključivo gospodarice ni svoga života, a ni politike koju uz njih, ili još češće mimo njih, vode i njihovi savjetnici.
Koliko su ženska prijateljstva važna u glumačkom svijetu? Doživljavate li se ikada kao međusobnu ‘prijetnju’ s obzirom na to da je dobrih ženskih uloga puno manje od onih muških?
Jadranka: Prijateljstva se stvaraju zbog međusobnog prepoznavanja i razumijevanja, nisu nužna za rad i procese. Osobno kolegice ne gledam kao konkurenciju, svaka ima ono nešto svoje što je čini jedinstvenom pa redatelji/ice zapravo među nama imaju cijeli spektar fantastičnih glumica, ovisno o tome što žele raditi i kako - imaju izbor. Nina i ja, primjerice, možemo svašta igrati, a istodobno smo i različite pa nam dolaze one uloge koje nam na neki način i pripadaju.
Nina: Sve je više ženskih uloga i često mislim kako sam sretna što sam glumica baš danas, u trenutku kada se zaista počelo razmišljati o ženama na jedan kompleksniji način. Pišu se komadi za nas daleko više nego što je to bilo u vrlo nedavnoj prošlosti. Za to treba zahvaliti svim neumornim i nepobjedivim ženama koje su nam to omogućile. Najgori stereotip je upravo to žensko rivalstvo kojeg u našem poslu ima sve manje jer je sve veća svijest među ženama na svim razinama da možemo rasti isključivo ako podupiremo jedna drugu. Zato je ova predstava zanimljiva jer nam budi svijest o tim naučenim obrascima. O tome da mržnja prema drugoj ženi može rasti samo ako se te iste žene negdje duboko u sebi beskrajno bojiš. Nadam se da mi danas postajemo globalno ljudi koji su spremni suočiti se sa svojim strahovima više nego naši preci.
Elizabeta je žena etike i samoodricanja, podređena samo kruni, dok je Marija Stuart, atraktivna, erotična i strastvena, više žena nego kraljica. Nalazite li dijelove sebe u tim opisima? Koja vas više opisuje?
Jadranka: Svi nosimo sve u sebi, samo je pitanje što držimo zaključanim, što prikazujemo prema van ili u kojoj se životnoj fazi nalazimo pa različito emaniramo. Imamo pred sobom i kompleksan sukob moći (slabosti), to su slični konfrontirani sustavi koji su u različitoj poziciji, a i različitog su karaktera. Njihova privatnost i tijela pitanja su državne stabilnosti i političkih odluka pa su obje ustvari žrtve sustava. Marija, u trenutku u kojem se nalazimo u predstavi, želi samo slobodu, manje je kraljica, a više je žena koja vrijeme krati pisanjem pisama, poezije i to je ono za čim bazično idem u ovom procesu - misaonom kontemplativnošću i iskrenošću kojima želim probuditi Elizabetinu slobodnu volju, priznati joj moć, ali osvijestiti joj i kako ima mogućnost plemenitošću, a ne samo silom, osigurati mir u zemlji.
Nina: Napokon sam se dočepala uloge koju ne pokreće seksualnost. Vlast i moć Elizabeti su majka i otac, što ne znači da nije strastvena kao vladarica. Razvijam neki duboki unutarnji strah od Marije, od tog njezinog principa, od njezine slobode i direktnosti. S Matijom Ferlinom radim prvi put, a obožavam ga već dvadeset godina. Potpuno sam oduševljena na koji način on gleda glumca i razumije svaki titraj, svaku misao i svaki pokret. Meni je ovaj proces bio genijalan i sigurna sam da će jedan dio tog gušta osjetiti i publika.
A kako vidite jedna drugu?
Nina: Meni je Jaca oduvijek inspiracija, a u ovoj predstavi to koristim u našoj sceni, to me pokreće. Ja Mariju vidim kao opasnost, kao ženu koja će me uništiti, kao apsolutnu prijetnju mom postojanju. Privatno je Jaca snaga, plemenitost, srčanost, duboka skrivena ranjivost. Čista misao. Nježnost.
Jadranka: Nina mi je uvijek bila posebna, puna života i energije. I danas imam isti dojam slobodne, duhovite, cool žene koja nosi koliko samouvjerenosti, čvrstoće i zaigranosti, toliko i ozbiljne predanosti radu, sveobuhvatnog razmišljanja, iskrenosti i nježnosti prema ljudima koje cijeni i voli. Pokreće me kad vidim takvu strast prema životu i svijetu kakvu nosi Nina.
Sjećate li se prvog susreta? Koji je bio vaš prvi dojam jedne o drugoj?
Jadranka: Kao klinka upoznala sam je kroz filmove i spotove, kasnije kroz predstave u ITD-u u kojima je igrala. Tamo sam je zapravo prvi put uživo i susrela, nakon ‘Borosane’ ili čak Lemove ‘Alise u zemlji čuda’, plijenila je vedrinom.
Nina: Ja sam Jacu gledala u nekoj predstavi u ITD-u dok je još bila na ADU, ne sjećam se predstave, al sjećam se nje, bila je predivna.
Jeste li tijekom godina rada postale prijateljice ili ste uvijek održavale kolegijalan odnos?
Nina: Jaco, ‘oćeš bit moja prijateljica?
Jadranka: Ninočka, ja san vajka bila tvoja prijateljica!
Koliko se često viđate izvan kazališta? Kako izgledaju vaša druženja?
Nina: Nas dvije pouzdano ostajemo zadnje u birtiji nakon svih proba i predstava. Nijedan kolega nas još nije pobijedio.
Jadranka: Mi smo vam stalno u kazalištu pa se i izvan njega družimo gotovo svaki dan. Prije smo puno više plesale, danas nam se slabo nude prilike za ples, to ćemo nakon premijere. Ali da, uvijek imamo o čemu razgovarati do dugo u noć.
Zajedno ste bile u ansamblu ZKM-a, danas u HNK. Koja su vam neka od najdražih zajedničkih sjećanja, anegdota?
Nina: Meni su najdraža naša putovanja kojih je u ZKM-u bilo puno više. Imamo tonu gluparija koje uopće ne znam kako bih prepričala, uglavnom možemo biti sretne da smo neka putovanja preživjele.
Jadranka: Imali smo snažan kreativan val, svaki proces i sva putovanja koja dijelimo su bila ludilo u svakom smislu, samo mi koji smo bili dio toga možemo razumjeti. Izdvojiti nešto bilo bi izvan konteksta. Od nedavnijih sjećanja neću zaboraviti kako na jednoj premijeri nije izašla na scenu na svoj šlagvort. Jako netipično za Ninu, taj je trenutak trajao samo nekoliko minuta, no za nas koji stojimo na sceni to je cijela vječnost tišine. Izletjela sam sa scene i panično pretraživala garderobe, toalete. Ulovila sam je na stepenicama kako se nonšalantno spušta iz dramske pokusne sobe gdje se inače zagrijavamo prije predstave a u kojoj nema razglasa, mislila je da ima vremena napretek. Kad je shvatila, mislim da joj je sva krv otišla u glavu. Kao furije smo izletjele na scenu, nastavile, bila je odlična scena na kraju. Ali taj stres… istinski sam se prepala da je negdje pala, najgore misli ti prođu glavom.
Osim glumačkog talenta, dijelite i to što ste obje s mora. Je li vas to dodatno povezalo?
Nina: Nismo još istražile koja dublje može zaroniti i držati dah jer stalno radimo, ali to ćemo u penziji.
Jadranka: Kao prave ženske s mora mi gotovo svako ljeto provedemo radeći. Čuvamo se sunca i prakticiramo noćno kupanje.
