Jedan od najpopularnijih regionalnih kantautora i glazbenika, Boris Novković, na ovogodišnjem CMC Festivalu u Vodicama predstavio se s novom verzijom jednog od svojih najvećih hitova 'Kuda idu izgubljene djevojke (Tamara)'. Pjesma, koja je prvotno objavljena 1986. godine, dobila je moderni remiks u suradnji s mladim trap izvođačem Emanuelom Burićem Mančom.
'S obzirom na to da ja nisam nov, ja sam star, spojili smo staro i novo', u šali je započeo Boris za Story.
'U vidu mojih 40 godina karijere, moj producent Miro Buljan i ja htjeli smo napraviti nešto što neće biti dosadno, što će i nas zabaviti. I onda smo zagrebali malo u taj novi neki đir, te trap glazbe preko Manča, s kojim smo napravili tu kolaboraciju. Taj neki mesh song, ostavili smo srž prepoznatljive pjesme i dali smo njemu na osnovu teksta, onog o čemu govori sama 'Tamara', da napravi neki svoj tekst koji se drži te tematike, ljubavno-socijalne, ljubavi i rata, što je uvijek aktualno, a danas nikad aktualnije. I napravili smo neku kombinaciju svega toga, što daje neki novi vjetar u leđa, a zadržava onaj prepoznatljiv refren, tako da smo se obratili nekim starijima, kojima se nekima to ne sviđa, jer hoće original, a neki mlađi su to prigrlili kao neku posve novu pjesmu, gdje su prvi put otkrili taj refren', rekao je za Novković, koji je na ovogodišnjem festivalu proglašen Izvođačem 2025. godine.
Osvrćući se na tematiku i tekst pjesme, Novković nam je otkrio i tko je čuvena Tamara.
'To je stara priča, to je bila na kraju krajeva stvarna osoba, jedna neprežaljena ljubav mog prijatelja iz školskih dana, koji je bio u srednjoj školi baš fatalno zaljubljen u tu Tamaru. Kad sam pisao taj tekst, znao sam da po strukturi same melodije mora biti nešto fatalno, i onda sam se sjetio te njegove ljubavi, nesretne, i opisao njegovu situaciju u pjesmi', ispričao nam je.
U sklopu ovogodišnjeg CMC festivala u Vodicama prikazan je i glazbeno-dokumentarni film o životu i stvaralaštvu njegova oca, 'Hitmaker - Đorđe Novković'. Film je ujedno otvorio festivalski program, a Boris ne krije koliko je ponosan na taj projekt.
'Na inicijativu Croatia Recordsa i Želimira Babogredca napravljen je taj sjajan, čak mogu reći nadrealan projekt, u samom Abbey Road studiju, kao najvećem studiju u povijesti popularne glazbe, i s nevjerojatnim Royal Philharmonic Orchestrom, koji je sinonim za svjetske projekte, od albuma Elvis Presleya, Queenovaca, do ne znam čega sve ne. Tako da je to jedna nevjerojatna suradnja i nešto što je stavilo pjesme mog pokojnog oca iz te zabavne glazbe, koja je karakteristična za njega, kroz te aranžmane u domenu klasike', objasnio je Boris, koji je u dokumentarcu otpjevao jednu očevu pjesmu u čuvenom londonskom studiju, uz mnoge originalne izvođače Đorđevih pjesama, ali i neka nova imena.
'Ja sam jedan od izvođača, ali sam dao i svoj neki umjetnički obol, neke svoje opservacije što bi bilo bolje... Odabrao sam pjesmu grupe Pro Arte, jer sam odrastao uz tu grupu kad sam imao 3-4 godine, to je prvi bend mog pokojnog oca, i to mi je bio jedan emotivni doticaj s tim nekim vremenom. Većina izvođača su originalno izvodili te pjesme, a možda ima 2-3 izvođača kao što su Mia i Petar Grašo, koji nisu originalno izvodili pjesme, ali su udahnuli život njih', istaknuo je.
Otkrio nam je i je li snimanje u Abbey Roadu bio nedosanjani san njegova pokojnog oca.
'Mislim da da, jer on je prenio na mene tu ljubav prema Beatlesima, a Beatlesi su sinonim za Abbey Road, tamo su radili sve svoje najveće projekte. Žao mi je jedino što sam ja to uživo doživio, a on nije, ali vjerujem kroz te neke eterične svjetove i energije da je na neki način to ostalo bezvremenski u doticaju s njim', kazao je.
Osim oca, Boris je prije nekoliko mjeseci izgubio i majku, pa je iza njega jedno od najtežih životnih razdoblja. Ispričao nam je kako se nosi s bolnim gubitkom.
'To je krug života koji je normalna stvar. Kao sin jedinac, oduvijek sam se bojao što će biti ako ostanem sam na svijetu, međutim, nije to tako. Čovjek kad se nekako pomiri s tim i kad to otpusti iz sebe, vidi da smo zapravo na neki način uvijek sami, došli smo sami na ovaj svijet. Na neki način nikad nismo sami, jer je toliko lijepih i dragih ljudi koji su supstitucija kasnije za mnoge stvari i život ostaje dalje, na mladima, na djeci koju imaš. Više nisi ničije dijete, sad si samo otac. Uloge se mijenjaju, ali ljubav i energija ostaju zauvijek', poručio je sa suzama u očima.
Tješi ga činjenica da je njegova majka dočekala premijeru dokumentarca i vidjela završetak projekta koji slavi glazbenu ostavštinu njegova oca.
'To je doživjela, imam fotografiju s njom, to je jedna od naših zadnjih fotografija gdje drži upravo taj projekt. Onako nasmijana kako je bila. Drago mi je da je to doživjela, da je na neki način to sve zatvoreno i da je otišla spokojno', emotivno je zaključio.
