Duhovita kolumnistica i spisateljica, 40-godišnja Andrea Andrassy napisala je novu knjigu ‘Što žene čuju’. Ovaj se put pozabavila svim glupostima koje žene čuju gotovo svakodnevno, pa ni i ona u tome nije iznimka. Opisuje kako je nastala knjiga, zašto su neki uvjereni da ‘krivo živi’, što je od majke Branke naučila o muško-ženskim odnosima, ali i kako se tijekom dvadesetak godina mijenjalo ono što je može privući kod partnera. Neizostavno je bilo i pitanje o ‘mansplanerima’, odnosno muškarcima koji imaju potrebu svisoka ženama objasniti neke teme o kojima one najčešće znaju puno više od njih. Ali da nije bilo njih, Andrea nikada ne bi ‘saznala’ da PDV zapravo ne postoji.
Svaka se žena u životu nasluša svakakvih gluposti. Koja je najgora koju vam je netko rekao?
Mislim da je jedna od najglupljih rečenica: 'Žena s 38 je na zalasku života.' Doduše, nitko je nije rekao meni, samo sam je čula na televiziji, ali puno sam puta čula da žene u tridesetima počinju propadati. Tako su me upozoravali kad sam tek navršila dvadeset, a vjerujem da su na isti način upozoravali i mnoge druge žene. Imamo i ideju da žena ništa ne vrijedi ako se nije ostvarila kao majka, cijelu kolekciju mišljenja o tome kako žene trebaju živjeti i kako se u tom životu trebaju odijevati, a jedna od najdražih stvari koje sam čula je predavanje u kojem mi je jedan muškarac objasnio da PDV ne postoji i pritom mi se obraćao kao osnovnoškolskoj djevojčici.
Kada vam netko kaže glupost, srežete li ih i kažete li im jasno što mislite o tome?
Da me netko ovo pitao prije desetak godina, rekla bih da se borim u nadi da ću barem pokrenuti dijalog, ali danas to više ne radim. Važnije mi je da sam u miru nego u pravu, i u stvarnom životu i na društvenim mrežama. Naravno, to ne znači da uvijek u startu odustanem, ali naučila sam napraviti razliku između onoga za što se ima smisla boriti i onoga što samo treba pustiti.
O ovim temama pišete u novoj knjizi ‘Što žene čuju’. Kako je nastala?
Knjiga je na početku bila zamišljena kao kolekcija priča o ‘mansplainingu’, ali brzo sam odustala od te ideje - žene od muškaraca tijekom života čuju svakakve nepovoljne stvari, ali jednako nepovoljne izjave čuju i od drugih žena. I od sebe. Ovo je knjiga o glasovima, odnosno mišljenjima od kojih nijedna žena ne može pobjeći i nekad je glas muški, nekad ženski, nekad unutarnji, a svaki joj govori kako bi trebala živjeti, odnosno kako ne bi trebala jer su oni tako odlučili.
Jeste li u nju utkali samo svoja iskustva ili ste koristili i ona svojih prijateljica, članica obitelji, poznanica?
Iako imam puno vlastitih iskustava, u knjizi se mogu naći i priče mojih prijateljica, ali i žena koje ne poznajem, a imaju priču koju vrijedi ispričati. Ipak, najdraža mi je priča u kojoj sam gotovo uhićena zbog dvojice muškaraca, iako je samo jedan od njih stvarno kriv. A taj jedan mi je prilikom našeg kratkog poznanstva objasnio puno (netočnih) stvari.
Knjigu ste zamislili kao kavu s prijateljicama. Koje teme vape da ih se komentira?
Nema teme koja se ne obrađuje na ženskoj kavi, ali moram priznati da s prijateljicama češće pričam o planovima za zajednička putovanja, koji najčešće propadnu jer odrasle osobe teško usklađuju rasporede. Naravno, uvijek ima mjesta i za nježno tračanje - što iz privatnog života, što iz sfere javnog, a pričamo i o ozbiljnim temama, pregledima i planovima za budućnost… i nećacima, odnosno djeci, ipak smo u godinama u kojima je to uobičajeno.
Kada je riječ o muško-ženskim odnosima, koliko slušate savjete prijateljica?
Nemam naviku tražiti savjete prijateljica, draže mi je sve odraditi u vlastitom aranžmanu, ali zato sam stručnjak za davanje savjeta, onih kojih se sama najčešće ne držim.
Mora li mama odobriti vašeg partnera ili ništa nije bitno kada se zaljubite?
Ako mama kaže 'ne može', onda definitivno ne može, ali zapravo ne bih mami nikad dovela nekoga koga ne bi odobrila. Ona me odgojila i imamo gotovo identične vrijednosti pa je šansa da joj se netko neće svidjeti minimalna. Moja mama općenito voli sve ljude pa joj nekad čak moram objasniti da netko nije bio dobar za mene, s čim se ona ne slaže jer 'uvijek tako lijepo pozdravi'.
Koliko ste tijekom odrastanja od mame (na)učili o muško-ženskim odnosima?
Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučila je da razvod može biti sasvim civiliziran i normalan dio života. Moji su se roditelji razveli kad sam imala deset godina, a brat i ja to praktički nismo ni osjetili. Tata je i dalje bio s nama na svakom nedjeljnom ručku i sudjelovao u svim našim aktivnostima, nitko nije vodio bitke preko leđa djece, a živjeli smo sasvim normalan, uobičajen život bez osjećaja da se nešto značajno promijenilo.
Koja je prva lekcija koje se sjećate?
Imala sam pet godina kad mi je, tjedan dana prije plesne priredbe, trener priopćio da ću tumačiti ulogu dječaka - i rekla sam da to ne dolazi u obzir jer sam htjela biti djevojčica. Zapravo, to mu je rekla moja mama nakon što sam se požalila, a ja sam naučila da ne moraš prihvatiti sve što ti se nameće. Plesna priredba je sasvim beznačajna situacija, ali to je lekcija koju sam nastavila primjenjivati i danas.
Jedna od tema je mansplaining. Što su vam sve muškarci pokušali ‘objasniti’?
Ima puno zabavnih primjera - jedan mi je objasnio da ja zapravo ne pišem svoje tekstove, barem ne one koji se njemu sviđaju jer on zna da žene ne mogu pisati na način koji mu se sviđa, jedan da se ne smijem žaliti na loše odrađen stolarski posao jer je on veći od mene, a jedan mi je, usred vožnje u taksiju, objasnio da ne smijem pričati engleski tijekom telefonskog poziva jer smo u Hrvatskoj. Kolekcija je opsežna, a knjiga je prepuna zabavnih primjera i čak sam se jednom prilikom susrela s muškarcem koji je tvrdio da je kao Nikola Tesla… ali to je duga priča o susramlju koja vas čeka u knjizi.
Ulazite li u rasprave s mansplanerima?
Nikad, nema potrebe da sredina moje rečenice prekida početak njihove, a postoje i pametniji načini za gubljenje vremena.
Pišete o ‘boljim gospođama’ koje vam objašnjavaju da ‘krivo živite’. Pa što ‘krivo’ radite?
Imam 40 godina i nisam se udala. Nemam djecu, što je sebično i znak da još nisam prava žena. Imam bore, što znači da propadam, ali istodobno sam operirala podočnjake, što znači da ne znam graciozno starjeti. Većinom nosim tenisice, što nije ženstveno, ali kad sam u štiklama, previše se opterećujem izgledom. Kad nemam frizuru, zapuštena sam, a kad je imam, sigurno sam isprazna i glupa. I nekad ‘skuham’ juhu iz vrećice, što je zločin protiv ‘pravih žena’ - tako kažu, ja samo prenosim.
U jednom ste intervjuu rekli 'Nije mi problem da ljudi znaju što sam pojela za večeru, ali ne volim da znaju s kim sam je pojela'. Kako odijelite koji je dio privatnosti za javnost, a koji ne?
Znam da zvuči čudno kad to kaže osoba koja je aktivna na društvenim mrežama, ali zapravo sam poprilično privatna osoba i dijelim samo ono što želim. Kod mene ćete povremeno vidjeti objave s prijateljicama koje su javne osobe, ali nećete one s prijateljicama koje nisu. Volim čuvati i svoju i tuđu privatnost, bilo da je riječ o svakodnevici ili ljubavi. Privatnost je danas velik luksuz, a meni je draže kad su neke stvari samo moje.
Je li se tijekom godina mijenjalo ono što tražite u partneru? Privlači li vas danas, u četrdesetoj, isti tip muškarca u odnosu na one u vašim dvadesetima?
Mislim da se najviše promijenila moja ideja da nekog možeš promijeniti i pretvoriti ga u nešto što nije. Čini mi se da žene u mlađim danima često pokušavaju stvoriti prisilnu kompatibilnost, a s godinama naučiš da svaka priča koja ti se sviđa u teoriji ne može uvijek funkcionirati u praksi. Ljudi su različiti, a izostanak kompatibilnosti ne znači da je netko loš, samo je loš za tebe. Ne sjećam se što mi je bilo važno prije, ali znam što mi je važno danas - stabilnost i mir koji dolaze kad se ne pokušavaš uklopiti u nečiji život, nego imaš nekoga tko se uklapa u tvoj.
Jesu li se anegdote s njima našle u knjizi?
Iz rubrike ljubavi u knjizi se našla samo jedna priča - o muškarcu koji mi je, urlajući na mene, nasilno i uz prijetnje objasnio da ga ne smijem ostaviti. Brojne se žene i dalje susreću s muškarcima koji posesivnost i ljubomoru prezentiraju kao dokaz ljubavi, u što možda i smijemo vjerovati u ranim dvadesetima, ali što prije naučimo da je to netočno, to bolje.
Ljeto nam je zakucalo na vrata, kako ćete ga provesti?
S knjigom u ruci - prvo na plaži, a kasnije u hladu, u iščekivanju poslijepodnevnog spavanja nakon ručka. Ostalih planova nemam, ali sigurna sam da će se dogoditi puno neplaniranih izleta.
