Novi dom glumac Marko Braić našao je u Španjolskoj gdje posljednjih mjeseci živi sa svojom djevojkom Andreom Petrović. Za Story otkriva kako su se upoznali i je li ga tetovirala te što mu najviše nedostaje iz Hrvatske. Zvijezda filma ‘Lijepa večer, lijep dan’ te serije ‘San snova’ i avanturističkog realityja ‘Survivor’ usporedio je ljeta u Barceloni i rodnoj Puli te otkrio zašto će propustiti filmski festival koji posjećuje još od djetinjstva.
Ljeto nam se vratilo u grad… Bez čega za vas ljeto jednostavno nije ljeto?
Bez mog motora kojim mogu na plažu ili na spontana putovanja Španjolskom kako bih je bolje upoznao.
Razlikuje li se ljeto u Barceloni od onoga u Puli?
U suštini i ne toliko. Čak mi je manje toplo u Barceloni. Možda zato što je grad prepun zelenila, ima dosta hlada i povjetarca s mora koji se može osjetiti u gradu. Osim toga, dosta kućanstava nema klimu pa jednom kada se tijelo navikne, vrućine mu postanu podnošljivije. Svakako, dom je uvijek vezan uz nećake i obitelj pa mi je uživanje s njima ljeti jedino što mi je u Barceloni uskraćeno.
Čime su vas Barcelona i Španjolska osvojile da ste ondje odlučili živjeti?
Znao sam da ću otići negdje, već dugo to želim. Razmišljao sam o gradu i shvatio da se smijem kad god se sjetim Španjolske i Barcelone. I znao sam da taj osjećaj moram pratiti. Volim biti kod kuće i žao mi je što nisam tamo, ali opet, moj je karakter našao mjesto za sebe. To me barem zasad čini sretnijim. Došlo je vrijeme da udovoljim svom privatnom životu.
Kako preseljenje utječe na vašu karijeru? Budući da je Španjolska veća država, nosi li to i veći broj prilika, angažmana?
Pokazalo se da nikada više prilika nisam imao otkako se bavim glumom u posljednjih deset godina. Jako sam sretan. Nekidan sam završio sa snimanjem kratkog filma. Redatelj je Grk, asistent redatelja, kao i ekipa su Katalonci, ja Hrvat, jedna kolegica Palestinka, druga Šveđanka. Bio je predivan osjećaj vidjeti toliko različitosti koje pričaju jednu priču. Upravo vam pišem iz Valencije u kojoj snimam svoju prvu španjolsku seriju.
Nedostaje li vam što iz Hrvatske?
Jako mi nedostaje moja obitelj, naročito nećaci. Isto tako, moja hrana iz vrta i jezik. Psovati ili ljutiti se na svom jeziku.
Nedavno je u domaća kina stigao film ‘Lijepa večer, lijep dan’. Kako vam je bilo raditi na njemu?
Bilo je odlično. Lijepo je bilo osjetiti povjerenje redateljice Ivone Juke, a ono je svakako bilo uzajamno, što je olakšalo snimanje. Ponosan sam što sam dio takvog filma.
S kakvom mišlju biste željeli da publika napusti kino nakon pogledanog filma?
Ono što vidim jest da dosta ljudi ostane zamrznuto na svojim sjedalima nakon završetka projekcije. Ljudi se i sami iznenade šoku koji dožive. Ne možeš ostati ravnodušan, ma kakve god poglede imao na ljude, ljubav i svijet koji te okružuje. U empatiji, ako je imamo, svi smo jednaki.
Film se natječe i za glavnu nagradu na Pulskom filmskom festivalu. Hoćete li ga gledati pod zvjezdanim nebom?
Nažalost, neću moći zbog posla. Pula mi je doma i na tom sam festivalu odrastao, ali vjerujem da će biti još prilika. Nadam se da će se istarska publika odazvati i uživati u filmu.
Na zagrebačku premijeru došli ste u pratnji djevojke, slikarice i tattoo majstorice Andree. Kako je počela vaša ljubavna priča?
Upoznali smo se na kampiranju i prvi nam je spoj bio u šatoru, jako smiješna situacija i za nas najtočnije okolnosti. Znate kako kažu: “Partner/ica ti je onakav/a gdje je nađeš.” Odmah smo znali što i kako želimo i to je sve uvelike olakšalo. Situacija nas je vrlo brzo stavila u dosta zahtjevne okolnosti, što nam je pomoglo da se suočimo s izazovima koje ‘normalni’ parovi prolaze tek nakon minimalno pet godina veze. Ljubav i podršku koju doživljavam od nje nikada ranije nisam osjetio u životu.
Je li vam napravila koju tetovažu?
Tetovirala me i preporučio bih je svima, a naročito djevojkama. Radi fine line tetovaže i jako je nježna. Nisam imao osjećaj da me tetovira.
Žene se često ispituje: “Kada ćeš se udati?” Slušate li od svojih i vi slično pitanje: “Kada ćeš se ženiti?”
Na Balkanu svi to slušamo. Možda već od 21. godine. Jer “mi nismo čekali”, “vrijeme ti je”, “kako ćeš kasnije trčati za djetetom” i sve one dobre stare.
Hoćemo li čuti svadbena zvona?
Niti jeka im se sada više ne čuje.
