Malo tko zna da je glumica Matija Prskalo tijekom života ‘promijenila’ čak tri imena. A baš kao što su se mijenjala imena, mijenjale su se i životne uloge, no jedna je ostala neizbrisivo upisana u povijest hrvatske kinematografije, ona Luce iz kultnog filma ‘Kako je počeo rat na mom otoku’. Tri desetljeća nakon što je film osvojio publiku i postao najgledaniji hrvatski film svog vremena, vratio se ondje gdje je sve počelo - u pulsku Arenu gdje je 15. srpnja ponovno prikazan u sklopu 73. Pulskog filmskog festivala. Tim smo povodom s Matijom razgovarali o uspomenama koje i danas budi taj filmski klasik, životu nakon što je njezina kći Kalista otišla iz roditeljskog doma te o braku s filmskim producentom i scenaristom Dominikom Galićem, odnosno o tome kako se ljubav mijenja kada djeca odrastu. Također nam otkriva kako bi u listopadu željela proslaviti svoj 60. rođendan…
Dolazak u Pulu 30 godina nakon projekcije hita ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ sigurno nosi posebnu emociju. Što vam prvo prođe kroz glavu kada pomislite na taj film i sve što je nakon njega uslijedilo?
Uvijek je lijepo doći u Pulu, osobito u impresivnu Arenu, i nakon toliko godina ponovno doživjeti film u tom prekrasnom ambijentu. Za taj me film uvijek vežu ljudi s kojima sam radila, družila se i s kojima sam ostala zauvijek povezana. Osobito sam ponosna što je taj prvi film Vinka Brešana, u koji je tako malo sredstava uloženo, napravljen s toliko ljubavi, podrške i prijateljstva zbog čega je nadmašio sve one puno imućnije filmske budžete koji nisu ostavili ni približan trag, kako u srcu, tako ni u sjećanju publike, a o gledanosti da i ne govorimo. Ipak je to do ove godine, znači punih 30 godina, bio najgledaniji hrvatski film. Ono što me žalosti su kolege koji više nisu s nama, nedostaju i to više nikada ne može ni približno biti isti osjećaj onome na premijernoj projekciji kada smo se nakon prikazivanja filma, a osobito nakon dodjele Zlatnih arena, svi zajedno veselili i slavili sve do jutra. Film je dobio nagrade za najbolju režiju, kostimografiju i moja malenkost za najbolju epizodnu ulogu. Osim priznanja struke, bilo je neizmjerno zadovoljstvo doživjeti pohvale, ljubav i prihvaćanje publike. Mislim da je upravo to najveće priznanje koje glumac može dobiti.
Vaša Luce i rečenica 'Aleksa, skuvala sam ti paštašutu' u tolikoj su mjeri utkani u kolektivno pamćenje da je danas citiraju i mlađe generacije. Je li vam ta uloga otvorila vrata ili ste se kasnije morali truditi dokazati da ste puno više od Luce?
Ta čuvena rečenica proizašla je najprije iz pera pisca, potom dugog i pomnog rada i dogovaranja s redateljem i kolegama, a zatim je doživjela moju interpretaciju kao prirodan rezultat rada sa sjajnim ljudima s kojima sam imala sreću surađivati. To nije samo moja rečenica, to je sveukupan trud i rad i odličnog redatelja i mojih divnih kolega. Nikad mi nije palo na pamet braniti se od uloge koja je ušla u enciklopediju hrvatskog filma kao antologijska. To je zaista veliko priznanje te sam sretna i počašćena što su film jednako fantastično prihvatile i struka i publika. Da, igrala sam različite uloge, na filmu, televiziji i u kazalištu. Teško je ponoviti uspjeh jednog takvog filma kao što je ‘Kako je počeo rat na mom otoku’. Nedugo nakon što je doživio tako enorman uspjeh pozvana sam da igram u jednom drugom hrvatskom film gdje su mi ljudi iz organizacije doslovno rekli: 'Mi ćemo sad napraviti još popularniji film!' U čudu sam ih gledala ne znajući što odgovoriti tada starijima i iskusnijima od sebe, doživljavajući tu izjavu neobično naivnom za njihove godine, da ne kažem zavidnom. Smatrali su da su otkrili formulu i da će lako ponoviti nezapamćeni uspjeh. Ali u ovom poslu ne postoji formula, postoji samo rad i predanje s ljubavlju i vjerom do kraja, bez fige u džepu. Onda se, možda, dogodi i čarolija.
Nastavili ste graditi raznoliku i uspješnu karijeru u kazalištu, na televiziji i filmu. Uz glumu ste se s vremenom počeli baviti i produkcijom te ste umjetnička ravnateljica Gala teatra. Kada sve to stavite na jedno mjesto, što vas danas najviše ispunjava, na koje ste projekte najponosniji?
Iskreno, mislim da većinu glumaca najviše veseli rad u kazalištu, tamo smo, što se kaže, doma. Gala teatar nije osnovan da bude sam sebi svrha, nego zbog želje da radim prema autorima i naslovima koje volim te koji zanimaju i provociraju i mene kao i publiku. Ali i zbog mogućnosti da surađujem s ljudima koje volim i cijenim i s kojima mi je, na koncu, što je najbitnije, lijepo raditi. I zbog toga sam valjda i najponosnija na monodramu ‘Samo jedna žena’, kao i ‘Otvoreni brak’ Darija Foa koji sam napravila u suradnji s kolegom i prijateljem Slavkom Juragom. Obje predstave režirao je i preveo s talijanskog naš prijatelj, glumac i redatelj Đuro Roić.
Kada prihvaćate neki projekt, što je presudno da kažete ‘da’? Dobar lik, dobra priča, poruka koju projekt nosi ili jednostavno osjećaj da je to nešto što želite raditi?
Malo je projekata koje sam odbila, bila je tu jedna nemoralna ponuda koja se kosila s mojim svjetonazorima i pokoje razilaženje zbog različitih uvjerenja i pogleda na samu realizaciju komada.
Sa Slavkom Juragom ste već tri puta bili ‘u braku’ na sceni - prvi put u filmu ‘Krhotine’, zatim u predstavi ‘Gost’ i sada u predstavi ‘Otvoreni brak’ s kojom 17. srpnja gostujete na 32. Zadarskom kazališnom ljetu. Je li to slučajnost ili ste tijekom godina prepoznali da imate posebnu kemiju na sceni?
Slavko i ja smo se upoznali na snimanju ‘Krhotina’, prvom filmu neprežaljenog Zrinka Ogreste, gdje je i započelo naše prijateljstvo i suradnja do današnjih dana. Veseli me raditi s izvrsnim ljudima, a Slavko je upravo jedan od njih, i u privatnom i profesionalnom životu. Netko u koga se možeš pouzdati i tko te nikada neće iznevjeriti - ni privatno, ni na sceni. Dakle, jedan od onih koji je, osim pameti kojom se danas mnogi razmeću, sačuvao i srce. Velik je blagoslov biti okružen takvim ljudima, a ima ih još u ekipi, hvala Bogu. Nakon ‘Krhotina’ došle su i te dvije predstave i u svakoj od njih smo bračni par, dakle sveukupno tri, ali sad upravo radimo i na četvrtom. U suradnji s mladom i talentiranom kolegicom Petrom Kraljev u nastanku je nova predstava ‘Anketa o erotskom životu Hrvatica’ Tatjane Šuput Raponja i u režiji Roberta Raponje kojom Slavko i ja slavimo naš četvrti brak (smijeh). Ili da točnije kažem, našu četvrtu suradnju.
Nedavno ste iščašili zglob, no niste otkazali obaveze. Štoviše, putujete u Pulu i u Zadar. Jeste li oduvijek bili takvi, nikakve vas prepreke ne mogu zaustaviti?
Ma uvijek vas nešto može zaustaviti, ali puno toga možete pobijediti i snagom volje, željom, strašću ili zato što jednostavno volite svoj posao. Lom nije bio težak, liječnici bi rekli ‘stabilan’, bez pomaka kosti, pa sam shvatila da mogu raditi onoliko koliko mogu podnijeti. Čini se da podnosim odlično ili, kako bi rekla moja kuma i prijateljica, da sam ‘dobrotrpeća’.
Vaši korijeni su u Gabeli, a odrasli ste u Pločama. Koliko je taj jug Hrvatske ostao u vama, u vašem karakteru, humoru i načinu na koji pristupate životu?
Nesretan je čovjek koji nije svjestan svojih korijena, onda se ni izdanak baš čvrsto ne drži. Volim taj svoj rodni kraj, svoj zavičaj, dolinu Neretve od Gabele do Ploča. Sretna sam što me svagdje doživljavaju svojom, kao i ja njih. Iako je između granica, mentalitet i život ljudi je vrlo sličan. Sve su to ljudi koji su većinom živjeli od svog rada, svojih ruku, koristili tu plodnu zemlju, obrađivali i sami stvarali svoj kruh. Bogat je to kraj koji je davao i dvije ljetine, kako bi rekli, što god zasadiš izraste, ali za sve to treba raditi, boriti se i ostati dobar čovjek. A naši ljudi su dobri, vrijedni i borbeni u svakom smislu te osjećam veliku ljubav i pripadnost njima.
Imate jednu zanimljivu životnu priču s imenom, u Gabeli ste bili Mika, u Pločama Maja, a tek ste u Zagrebu postali Matija. Koje ime danas najviše osjećate kao svoje? Da vas danas netko u Pločama nazove Matija, biste li se okrenuli?
Da, postoje te nevjerojatne situacije koje postanu sasvim normalne. U jednom trenutku sam, osim tri imena koja su stalna, imala i tri adrese - bila sam prijavljena u Pločama, radila u HNK Varaždin i živjela u Zagrebu (smijeh). U obitelji sam oduvijek Mika, Matija je samo pisalo u krsnom listu. Onda su me, kad sam se preselila u Ploče, prozvali Maja. Kako se nisam osjećala kao Matija, a oni moj nadimak Mika nisu baš ozbiljno doživljavali, prozvana sam Maja, skraćeno od Matija. I to svi redom - u školi i nastavnici i đaci te susjedi. Tek su me u Zagrebu s 20 godina, kad sam se upisala na Akademiju, počeli zvati pravim imenom. Ispočetka mi je trebalo vremena da shvatim da sam to ja. No brzo sam se navikla i sada sam sretna i zahvalna zbog toga. U Pločama sam i dalje Maja, ali sad, ipak, svi znaju da je to nadimak. Ranije su me zezali da sam sama sebi dala umjetničko ime Matija. A mami sam i dalje Mika. Uglavnom, odazivam se na sve. I Matija mi je najlogičnije.
A kako ste se osjećali kada ste prvi put čuli da vas netko zove ‘mama’?
Mislim da se svaka mama rastopi kad to čuje.
Vaša kći je danas odrasla mlada žena. Prije ste rekli kako živi i studira u Barceloni. Gdje ju je danas odveo njezin životni put?
Moja kći je lani završila preddiplomski studij u Španjolskoj, a ovu je godinu provela radno jer je htjela vidjeti kako izgleda, kako ona kaže, stvarni život. Nakon toga je odlučila upisati i diplomski studij. Zahvaljujući novoj tehnologiji viđamo se i razgovaramo svakodnevno pa nemamo velik osjećaj razdvojenosti.
Koliko odlazak djeteta od kuće mijenja odnos supružnika?
S obzirom na prirodu našeg posla, i suprug i ja smo prilično zauzeti pa zapravo nemamo puno takozvanog praznog hoda pa onda ni stalna komunikacija s djetetom ne stvara prevelik osjećaj praznine i razdvojenosti.
Udali ste se 2003. na svoj rođendan, s kćeri starom tek 40 dana. Jeste li i danas podjednako spontani i jednostavni, neskloni velikim formalnostima i ceremonijama?
Uvijek sam zazirala od velikih ceremonija i nikad nisam bila formalist. Rođendane slavim kako kad, ovisno o situaciji, nekad radno, a nekad s tamburašima. Prošli sam provela u Rimu, voljela bih da i ovaj bude isto na nekom lijepo putovanju.
Kada biste usporedili Matiju s početka karijere i ovu današnju, što biste rekli da je najveća razlika?
Razlika je svakako u životnom iskustvu, a usudila bih se reći i mudrosti koju to iskustvo donosi. Mladost nema veze s tim i dobro da je tako.
Rekli ste jednom da je najvažnije ne izgubiti se na putu i prihvatiti sebe sa svim ožiljcima. Na što ste točno mislili?
Ne izgubiti se na putu znači ne odustati od sebe, sačuvati vjeru i snagu koju imamo i ne prelomiti se olako kad nam krene nizbrdo. Život nije ravna linija i dok je, dobro je, jer svi znamo što je iza ravne linije, zar ne?!
Nakon svih uloga koje ste odigrali, postoji li još neki lik ili neka vrsta uloge koju biste voljeli dobiti, nešto što još niste imali priliku istražiti?
Ne biste vjerovali, ali nikad nisam posebno željele neke velike uloge izuzev ‘Ukroćene goropadnice’ koju sam imala sreće odigrati u jednoj sjajnoj koprodukciji kazališta Virovitica i INK Pula. Dobro, možda bi mi još neka drama na kazališnim daskama srce zaparala, ali o tom potom (smijeh)…
Više fotografija pogledajte u galeriji:
