Na ovogodišnjim Melodijama Jadrana Neno Belan i Lucija Marcelić oduševili su publiku svojim duetom 'Kad zapuše jugo'. S legendarnim 64-godišnjim glazbenikom i autorom brojnih hitova popričali smo o ovom novom projektu, koje uspomene u njemu nosi ovaj vjetar, u čemu najviše uživa tijekom vruće sezone, a otkrio je i koje tri pjesme čine njegov savršen ljetni soundtrack.
Jugo je u novoj pjesmi puno više od vjetra. Koje emocije, uspomene on budi u vama?
Jugo je kod nas uvijek više od meteorološke pojave. To nije samo vjetar, nego neko posebno stanje duha. Kad zapuše jugo, kao da se u čovjeku pomaknu neke unutarnje ladice. Vrati se miris mora, neka davna slika, neki glas, neka ljubav, možda i nešto što smo mislili da smo odavno spremili negdje daleko. Meni jugo uvijek nosi neku lijepu melankoliju. Nije to tuga u klasičnom smislu, nego više ona mediteranska sjeta u kojoj ima i ljepote i nemira. Upravo zato mi se učinilo da je jugo savršen simbol za ovu pjesmu. Ono donese kišu, nemir, ali i ljepotu uspomene.
Novi duet nastao je spontano, dok ste bili na pauzi za stolni tenis. Koliko su vam u karijeri upravo takvi neplanirani trenuci donijeli lijepih stvari?
Puno puta. Zapravo, neke od najljepših stvari u glazbi dogode se onda kad ih ne planiraš previše. Možeš pripremiti pjesmu, aranžman, studio, sve detalje, ali onaj pravi trenutak često dođe sa strane, neočekivano. Tako je bilo i ovdje. Pjesma je prvotno bila zamišljena za Luciju, ja sam radio aranžman i za demo otpjevao prateće vokale. Otišao sam malo na pauzu, na stolni tenis, a Lucija je ostala slušati snimku. Kad sam se vratio, rekla mi je da joj pjesma odjednom zvuči kao duet. I zanimljivo, i meni se ista misao počela vrtjeti po glavi. Takvi trenuci su dragocjeni jer tada pjesma kao da sama pokaže što želi biti. A kad pjesma sama progovori, najbolje ju je poslušati.
Kakva je bila suradnja s Lucijom?
Vrlo lijepa, prirodna i iskrena. Lucija je mlada pjevačica, ali ima jednu mirnoću i ozbiljnost u pristupu koje su mi se jako svidjele. Nije pokušavala impresionirati po svaku cijenu, nego je tražila emociju pjesme, a to je meni uvijek najvažnije. Njezin glas donio je pjesmi nježnost, svježinu i mladost. Ima u njemu nešto čisto i nenametljivo, a opet dovoljno snažno da nosi emociju. Mislim da se u našem dvoglasju dogodio lijep spoj različitih iskustava i senzibiliteta. Dolazim s jedne strane, ona s druge, ali u pjesmi smo se prirodno sreli.
Što vas privuče kod novih glazbenih imena i što vas oni nauče o današnjoj glazbenoj sceni?
Kod novih glazbenih imena najviše me privuče ako uočim iskrenost. Tehnike danas ima puno, mogućnosti su ogromne, sve se može snimiti, ispraviti, uljepšati, ali iskrenost se još ne može odglumiti. Kad osjetim da netko stvarno ima potrebu nešto reći ili otpjevati, to me zanima. Mladi glazbenici me podsjećaju da se glazba stalno mijenja i da svaka generacija ima svoj jezik. Nekad taj jezik nije moj, nekad mi treba malo vremena da ga razumijem, ali to je dobro. Čovjek ne smije misliti da je njegovo vrijeme jedino pravo vrijeme. Od mladih se može naučiti hrabrost, neposrednost i drugačiji pogled na svijet. A možda oni od nas starijih mogu dobiti malo iskustva, strpljenja i osjećaja za trajanje pjesme.
Inspiraciju za aranžman pjesme 'Kad zapuše jugo' pronašli ste u klasičnoj skladbi 'Vltava' Bedřicha Smetane. Gdje još tražite inspiraciju kada vam treba nova ideja?
Inspiracija može doći odasvud, samo treba biti otvoren. Nekad iz velike umjetnosti, kao što je u ovom slučaju bila Smetanina 'Vltava', a nekad iz potpuno obične situacije - razgovora, pogleda kroz prozor, šetnje uz more, neke rečenice koju netko slučajno izgovori. Volim glazbu, naravno, ali inspiraciju ne tražim samo u glazbi. Ima je u filmovima, knjigama, putovanjima, ljudima, gradovima, mirisima. Ponekad te više inspirira jedan običan ljetni sumrak nego deset sati analiziranja u studiju. Kod 'Kad zapuše jugo' zanimala me ideja rasta emocije. Kao rijeka koja kreće iz malog izvora pa postaje snažan tok. Tako i uspomena nekad krene od jedne misli, a na kraju preplavi cijelog čovjeka.
Za pjesmu ste snimili duhoviti promotivni video s Moranom Zibar. Biste li se ikada prijavili u kviz poput 'Potjere'? U kojem području ste pravi maher?
Morana je sjajna, duhovita, brza i jako simpatična pa je snimanje bilo baš zabavno. A što se 'Potjere' tiče, ne znam baš bih li se prijavio. Možda iz zezancije, ali nisam siguran da bih se osjećao jako hrabro kad bi krenula ona ozbiljna atmosfera i kad bi lovac sjeo preko puta. Vjerojatno bih se najbolje snašao u glazbi, pop-kulturi, možda nešto iz sporta, filmske umjetnosti, pa i u zemljopisu… Ali u 'Potjeri' čovjek brzo shvati da nije dovoljno znati ono što voliš. Treba znati baš svašta, i to brzo. Ja sam ipak sigurniji kad imam gitaru u rukama nego kad u tri sekunde moram odgovoriti na pitanje iz kemije ili srednjovjekovne povijesti.
Ljeto i vaše pjesme gotovo su nerazdvojni. Kako danas izgleda vaše idealno ljeto kada niste na pozornici?
Moje idealno ljeto danas je puno jednostavnije nego što bi možda netko mislio. Malo mira, more, dobra kava, šetnja, gitara negdje u blizini, možda đir biciklom ili stolni tenis ako nije prevelika vrućina. Ne treba mi puno. Posebno su mi dragi Brač i moja Pučišća, moje malo mjesto, moj kutak svemira. Tamo mi je dovoljno otići do centra mista, popiti kavu, sresti prijatelje, osjetiti kamen, more, miris ljeta i onu posebnu tišinu koju mala mjesta znaju imati. To su trenuci u kojima se čovjek vrati sebi. Volim ljeto koje ima prostora. Ne volim kad je svaki dan isplaniran do zadnje minute. Najljepše stvari se često dogode između planova. Sretneš nekoga, produži se razgovor, odeš negdje usput pa baš tada bude najljepše. To je za mene pravo ljeto - malo aktivnosti, malo tišine i puno onog dalmatinskog - pomalo.
Postoji li neki mali ljetni ritual bez kojeg sezona ne može proći?
Jutarnja kava je obavezna. Po mogućnosti negdje gdje se osjeti more, makar ga ne gledam direktno. To mi je početak dana i neka mala privatna ceremonija. Volim i večernje šetnje, kad padne vrućina i kad mjesta uz more dobiju onu posebnu filmsku atmosferu. Tu je uvijek i gitara. Ne mora se nužno svirati satima, ali volim da je blizu. Nikad ne znaš kad će doći neka melodija. Dodao bih i razgovor s prijateljima bez gledanja na sat. Ljeto je puno takvih malih trenutaka koji izgledaju nevažno, a poslije shvatiš da su možda bili početak neke pjesme. Naravno, tu je i brdo ljetnih svirki s mojim bendom po gradovima i gradićima uz obalu i na otocima, ali to već spada u velike ljetne rituale.
Kad biste morali složiti savršen soundtrack za uživanje uz more, koje bi tri pjesme bile neizostavne?
Teško je izabrati samo tri jer more ima puno raspoloženja. Ali ako baš moram, odabrao bih pjesme koje imaju širinu, emociju i taj osjećaj ljeta koji nije samo veselje, nego i nostalgija. Jedna bi sigurno bila 'Sittin' on the Dock of the Bay' Otisa Reddinga jer ima taj mir, more i čekanje u sebi. Druga bi mogla biti 'Here Comes the Sun' Beatlesa zbog svjetla i jednostavne radosti. A treća neka bude naša, mediteranska - 'Galeb i ja' Olivera Dragojevića. To je pjesma koja u sebi ima more, slobodu i onu posebnu dalmatinsku dušu. Naravno, sutra bih možda izabrao neke druge tri. More svaki dan traži drugačiji soundtrack.
