Jasna Zlokić je skoro 50 godina u braku, majka je i baka, a jednu stvar nikad nije dopustila: 'Moj san nije stao'

Od djevojčice koja je u Veloj Luci osvajala prve nagrade i pjevala kraj prozora dok su se prolaznici zaustavljali i slušali do jedne od najprepoznatljivijih dalmatinskih pjevačica, 71-godišnja Jasna Zlokić izgradila je karijeru koja je nadživjela generacije. Danas je majka, baka dviju unučica, supruga gotovo pola stoljeća i žena koja je, unatoč svim životnim ulogama, sačuvala svoj najvažniji san - glazbu. I baš kad bi netko pomislio da je u njezinoj priči već sve ispričano, ponovno nas je iznenadila - zapjevala je s mladim Jakovom Jozinovićem s kojim je predstavila duet 'Ljudi poput nas'. U povodu ove lijepe suradnje i tradicionalnog nastupa u zagrebačkoj Tvornici kulture uspješna Korčulanka sa zagrebačkom adresom pristala je dati ekskluzivni intervju za Story, a s njom smo razgovarali o ljudskosti koja nam nedostaje, glazbi koja povezuje generacije, ljubavi, obitelji, godinama koje donose mudrost i o tome zašto čovjek, bez obzira na sve, nikada ne bi smio prestati sanjati.

Naziv pjesme je 'Ljudi poput nas'. Tko su ti ljudi poput vas?

Vjerujem da su u ovom današnjem svijetu to ljudi koji u sebi još nose ljudskost, ljudi koji su 'kako treba' u vremenu u kojem se, čini mi se, sve više gubi vrijednost čovjeka. To je poziv da se u nama ponovno probude ljubav, dobrota i empatija. Da se trgnemo, da ponovno budemo ljudi, da se povežemo, da živimo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Da ne dopustimo da empatija nestane i da sačuvamo ono što život čini lijepim. Ne znam koliko je to danas teško ili koliko je još moguće, ali vjerujem da čovjek, uz malo truda i dobre volje, može postići ono čemu teži. Volim ljude koji u sebi nose tu potrebu za povezivanjem, ljude koji nas pozivaju da zastanemo, pogledamo oko sebe i suočimo se sa stvarnošću koja, nažalost, nije uvijek lijepa. Svijet se otuđio. Više nije onakav kakav je nekada bio. Kao da čovjek polako gubi neke od onih vrijednosti i osjećaja koji su mu potrebni da bi život imao ljepotu i smisao. Upravo o tome govori ova pjesma. O ljudima, o ljubavi, o dobroti i potrebi da se ponovno pronađemo jedni u drugima. Ja tako osjećam svijet. Tako osjećam život. Tako osjećam ljude.

Spomenuli ste empatiju… Vi ste 29. kolovoza nastupili na humanitarnom koncertu na splitskim Prokurativama s ciljem prikupljanja sredstava za pomoć Omišu koji je pogodio katastrofalan požar.

Da, kako ne? Goran Ivanišević, Tonči Huljić, Madre Badessa i ja na neki smo način sudionici humanitarne akcije za Omiš, grad koji je ovog ljeta doživio tragediju kojoj se nitko nije nadao. Požari su nama u Dalmaciji, nažalost, postali gotovo uobičajeni tijekom ljeta, ali ne bi smjeli postati normalni. Gorjelo je posvuda, ne samo kod nas, nego i u mnogim dijelovima svijeta, i to je strašno. Ne znam koliko smo toga još svjesni, ali čini mi se da smo se kao društvo počeli previše miriti s onim s čime se nikada ne bismo smjeli pomiriti. Sigurno je da tu svoje mjesto imaju i sve toplija ljeta i klimatske promjene, ali i naša nebriga o šumama, okolišu i prirodi. Premalo brinemo o onome što nam je dano. Kao da smo zaboravili koliko je važno čuvati prirodu, a onda nam ona, na neki način, vraća sve ono što smo joj učinili. Ne možemo znati što stoji iza svakog požara, ali sigurno je da u nekim slučajevima postoji i ljudska namjera. Ono što se dogodilo Omišu ovog ljeta mora nas zabrinuti i mora biti upozorenje. To se više ne smije ponoviti. Dvije osobe su izgubile živote, ljudi se još bore za život, a mogli smo svjedočiti i puno većoj tragediji. Iza svega ostaju i ljudi koji su preko noći izgubili svoje domove. Teško je i zamisliti kako je čovjeku kada se vrati na mjesto na kojem je nekada bio njegov dom, a pred sobom vidi samo zgarište. Ako im svojom gestom možemo barem malo pomoći, ako možemo pokazati da mislimo na njih i da nisu sami, onda to svakako trebamo učiniti. U ovakvim trenucima važno je biti čovjek.

Ovoga ljeta gorjelo je i na vašoj Korčuli. Kako je to izgledalo u vašem djetinjstvu, je li bilo toliko požara?

Bilo je, ali bili su puno rjeđi. Čini mi se da se prije više živjelo s prirodom, poštivala se. Ako i dođe do požara, pazilo se da ne eskalira. Sada je to jedna totalna nebriga. Ne čisti se, ne održava se, ne brine se pa nije čudno da se tako nešto dogodi. Osim toga, i jedna klimatska promjena nam iz godine u godinu prijeti. Bez obzira na to jesmo li mi toga svjesni ili ne, priroda nam se sveti, priroda nam prijeti. Čovjek mora nešto poduzeti, pristup svemu tome mora biti puno ozbiljniji.

Osim želje da pomognete drugima, što vas još nakon toliko desetljeća na sceni vraća na pozornicu, nastupima?

Vraćaju vas ljudi, potreba da to što osjećate podijelite s ljudima, da svoje pjesme podijelite s ljudima. Oni ih vole. Te moje pjesme imaju poruku, imaju ljubav, imaju vrijednost. Kada govorimo o tekstovima, pisali su ih pjesnici, ljudi koji su živjeli ono što su napisali. Oni su osjećali, primjećivali, bilježili i pjesme nam na neki način poklanjali da ih svojim glasom donesemo i prenesemo ljudima. I to ljudima nedostaje. Zato su danas pjevači koji imaju takvu poeziju, kako ja to zovem, traženi. Ljudi vole slušati nešto što vrijedi, iz čega mogu nešto naučiti, nešto što može probuditi nešto u njima. Da to nisu pjesme koje te ostave praznog nakon koncerta. I upravo me taj feedback koji dobivam od publike zove natrag na scenu.

Zanimljivo je da vaše pjesme slušaju i mladi. 'Ja sam ti jedini drug' postala je neformalna navijačka himna Torcide...

Koliko god mi mislili da među mladima nema onih koji razumiju ono što pjevaju i razumiju ono što vole, varamo se. Ima ih puno. Žele čuti nešto lijepo, nešto što potvrđuje njihove misli i njihova razmišljanja. Žele čuti nešto što im budi neku lijepu, pametnu emociju. I Torcida je isto dio moje publike. Izabrali su moju pjesmu kao jednu od svojih himni i to mi je velika čast i zadovoljstvo jer sam Dalmatinka i Hajduk je dio mog djetinjstva. Pjesma 'Ja sam ti jedini drug' nastala je 1987., dakle davno, a oni su u njoj našli sadržaj koji im treba sada - pa zar to nije lijepo? Na neki način to potvrđuje da si nešto napravio i za današnji svijet. Odnosno ne ja, nego ljudi koji su napisali glazbu, u ovom slučaju Rajko Dujmić, i tekst, Stevo Cvikić. A s obzirom na društvene mreže, mladi su otkrili i sve druge moje pjesme. I lijepo je to.

Ali i vi ste otkrili mlade. Jakov nije vaša prva suradnja, repali ste i s Neredom kao predgrupa na koncertu 50 Centa. Odakle ta vaša znatiželja i želja da se upustite u nešto što možda na prvu nikad ne bismo očekivali od Jasne Zlokić?

Pa, evo, baš nekako mislim da sam nepredvidiva. Učinim nešto što ljude jako iznenadi. 50 Cent je bio bum! To nitko nije očekivao. Nije nitko očekivao ni Jakova zato što je riječ ipak o dosta velikoj generacijskoj udaljenosti. Ali zašto ne? Dobro, 50 Cent je bio velika razlika u odnosu na moju glazbu, moja publika i njegova nisu iste. Ali odlučila sam se na to jer mi je to na neki način bio izazov. Pozvao me organizator, konkretno Nered. Na tom sam koncertu doživjela velik uspjeh. Jer kad vas mladi ljudi prihvate uz takav krik i pozdrave time vaš dolazak na takav koncert, kad vam pokažu da vas vole i da su uz vas, to je velik uspjeh i velika radost. Jakova Jozinovića i mene spojilo je nešto drugo, a to je ljubav prema istoj vrsti glazbe. To je glazba koju su pjevali veliki i daroviti pjevači, glazba koja je i danas rado slušana, vrijedna glazba. Pa to je za pohvalu, ja mu stvarno na tome čestitam. Na neki je način pokazao zrelost u tim mladim godinama - da takve pjesme voli, da ih gaji, da ih želi, da ih želi oživjeti i prezentirati svojoj publici… I uspio je u tome zato što je to napravio iskreno, s puno duše. To nisu njegove pjesme, ali na neki način i jesu jer ih je donio svojom dušom, svojom iskrenošću i neposrednošću. On ima jednu lakoću postojanja i to ljudi prepoznaju.

Hoće li vam se i on pridružiti na tradicionalnom koncertu 10. listopada u zagrebačkoj Tvornici kulture?

To se još ne zna. Vidjet ćemo kakve su mu obaveze. Puno radi, ima puno obaveza jer sada je njegovo vrijeme. I neka je, to me raduje. Ako uspijemo uskladiti termine za taj koncert, bilo bi mi jako drago. A vjerujem da bi i publici koja će doći u Tvornicu bilo drago čuti naš duet uživo.

Koliko je u vaše vrijeme bilo teško postati zvijezda? Mladi poput Jakova danas na raspolaganju imaju društvene mreže koje ih mogu približiti publici. Vi ste u ono vrijeme, ako sam dobro pročitala, pjevali kraj prozora, ljudi su se okupljali i slušali vas.

Danas je zbog društvenih mreža puno lakše sve prezentirati. Dakle, brzo dođeš do publike, a u naše doba morali smo ići stepenicu po stepenicu. Ja sam se morala dokazivati pobjedama na raznim natjecanjima da bih nakon svih tih pobjeda u nizu kao amater polako osvajala prve nagrade. I kao takva sam prvi put pozvana na Splitski festival. Dakle, morala sam se negdje dokazati da bih mogla imati čast nastupiti među etabliranim imenima i umjetnicima. I vjerujem da su se mnogi u to doba na takav način borili za svoje mjesto. Danas nešto snimite, stavite na društvene mreže - bilo koju, od TikToka, Instagrama do YouTubea, svega - i ljudi su informirani u trenu. To im se svidi ili ne svidi. Ako ste se uspjeli prezentirati tako da privučete publiku i da se ljudi, odnosno mladost kojoj se obraćate zainteresiraju, onda ste napravili velik korak u kratko vrijeme.

Vi ste imali još jednu otegotnu okolnost, karijeru ste gradili u trenutku kada ste bili i majka...

Jesam. No od djetinjstva sam na sceni, s devet sam godina osvojila titulu 'drugi glas Vele Luke' na pjevačkom natjecanju 'Mikrofon je vaš'. Moja sestra Mirjana osvojila je prvo mjesto. Ona je bila četiri godine starija pa su joj možda dali malo više prostora. Šalim se. Ali ja sam od ranog djetinjstva pjevala. Kad sam išla u školu u Dubrovnik, bila sam 'prvi glas Dubrovnika'. Tako se to redalo. Onda sam u Veloj Luci imala svoj bend s kojim sam nastupala. U međuvremenu sam se zaljubila.

I to je jedna čarolija, ljubav te začara, opasna je to igra. Tako sam se mlada udala i postala majka, ali moja želja za glazbom nikad nije prestala. I zašto bi? Zašto bi me to spriječilo da i dalje živim svoj san? Neka su tu i moje dijete i moj muž, ali moj san nije stao. To je u svakom slučaju teži put jer je biti majka velika odgovornost, jedan veliki poziv. Ali kroz sve to sam prošla tako što mi je obitelj bila na prvome mjestu. Suprug mi je bio velika podrška. Brinula sam za svoju obitelj, za dijete i normalno radila kao što i sve druge žene rade svoj posao. Samo što je moj posao bio javan. Sada sam i baka i imam dvije unučice. Imala sam sreću što sam imala uspjeh i divne pjesme. Ljudi s kojima sam surađivala bili su vrhunski autori pa su stizale i nagrade i priznanja. Nedavno sam dobila i nagradu Cesarica Legend, pa zar to nije lijepo?

Spomenuli ste unuke, devetogodišnju Mari i četverogodišnju Tanju. Je li ljubav prema unukama neka sasvim nova vrsta ljubavi ili je samo ljubav prema vlastitom djetetu dobila nastavak?

Mislim da je to neka nova ljubav. Koliko se voli dijete? To majke znaju i to ne bih komentirala. To se podrazumijeva, to je nešto najjače i najljepše. Ali ljubav prema unučicama je nešto što se ne može ni s čim usporediti. To je posebna ljubav, jedan poseban osjećaj. To je ljubav do te mjere da se u nekom trenutku pitate: 'Pa kako sam mogla cijeli život bez njih? Pa gdje su one bile?' Toliko je jako i toliko je to moćno.

Odrasli ste u glazbenoj obitelji u kojoj se pjevalo za stolom. Njegujete li tu tradiciju i danas s vašim sinom Igorom, snahom i unukama?

Odrasla sam baš u glazbenoj obitelji, ne mislim glazbenoj po profesiji, nego po pjevačkom talentu. I mama i tata bili su izvrsni pjevači, kao i moje sestre. Pjevali smo u svakom trenutku kad smo imali za to vremena i kad smo bili na okupu. Poslije ručka ili večere ostali bismo sjediti za stolom pa spontano zapjevali. Bilo je tako lijepo da bi ljudi koji su šetali, s obzirom na to da mi je kuća na rivi, zastali i slušali tu našu pjesmu. Svi smo bili daroviti. I to su neke uspomene koje nikada neću zaboraviti. Tu sam na neki način napravila prve korake što se pjevanja tiče. Danas je to sasvim drugačiji način života. Mladi ljudi puno više trče te su angažirani i oko posla i oko djece. Djeca imaju brojne aktivnosti - od vrtića i škole do sportskih i glazbenih treninga - pa ih treba voziti, dočekivati i organizirati sve te obaveze. Prije se živjelo puno mirnije i staloženije, s manje žurbe. Danas za pjesmu i druženje ostane jako malo vremena. Moj sin je glazbenik, a i nevjesta mi je glazbenica pa bismo imali s kim zapjevati, ali jednostavno se ne stigne. Vikendom putujemo i radimo jer sin sa mnom svira. Tu i tamo se nađemo s prijateljima koji vole glazbu pa zapjevamo i družimo se, ali to nije onako kako je nekad živjela moja obitelj. To je ta razlika.

Kad ste spomenuli ta obiteljska okupljanja i glazbu, što ste pjevali? Evo, recimo, Jakov danas pjeva vaše pjesme, Oliverove pjesme...

Mi smo tada pjevali popularnu glazbu, sve što je u to vrijeme bilo aktualno. Pjevali smo i izvorne dalmatinske pjesme koje su se prenosile generacijama, ali i popularne melodije, pjesme Ive Robića, sa Sanrema, talijanske pjesme… Sve što se tada slušalo. Bio je to stvarno raznolik repertoar.

Što se slušalo na vašem vjenčanju?

Na mojem vjenčanju svirao je orkestar. Došli su moji prijatelji s kojima sam pjevala i oni su svirali. Što se točno pjevalo i sviralo više se i ne sjećam, davno je to bilo. Ne znam ni jesam li ja zapjevala jednu-dvije pjesme. Ipak je to bila moja večer pa neka me drugi zabavljaju. Bilo je svega, svih lijepih pjesama iz tog vremena koje su ljudi te večeri željeli čuti. Bez glazbe nema života.

Sa suprugom Borisom ste gotovo 50 godina u braku i bio vam je važan oslonac u karijeri tijekom svih tih godina.

Jeste, živjeli smo život koji je u velikoj mjeri bio protkan mojim poslom, a to je posao koji ima tešku i jako napornu logistiku. Ljudi misle da je to samo malo pjevanja, no puno toga prethodi dolasku na scenu. Tu su duga putovanja, nespavanje, umor, a ponekad i bolest. I tada moraš odraditi koncert jer ga, zbog okolnosti, ne možeš otkazati. Zato je netko morao biti uz mene, netko na koga mogu računati, tko će me razumjeti i osjećati bez puno objašnjavanja. Moj suprug je na neki način preuzeo taj dio i time mi dosta olakšao. Bila sam oslobođena nekih drugih obaveza pa mi je jednostavno fizički bilo lakše.

Sada kada ste u sedamdesetima, čime se više ne opterećujete u životu?

Ja se, kakva jesam, nikad neću prestati opterećivati. Emotivna sam i, koliko god životnog iskustva imala i koliko god neke stvari danas smatrala nevažnima, imam neku dječju dušu. Uvijek se uhvatim ukoštac s onim što me živcira. Mislim da su mi godine donijele mudrost, ali i dalje sam temperamentna. Uvijek reagiram impulzivno. Nisam uspjela ubiti to dijete u sebi koje se buni protiv nečega što ne valja. Ljudi u mojim godinama možda se već riješe puno toga, ali ja nisam. To je moj karakter i tako funkcioniram. Ja ću se i posvađati jer ne mislim da sve treba prešutjeti. Samo što čovjek s određenim životnim iskustvom danas lakše prepoznaje neke stvari. Dok si mlad, boriš se s neiskustvom, nesigurnošću i odlukama - treba li ovako ili onako. Danas lakše i brže dođem do zaključka što, kada i kako.

Pjesma 'Skitnica' prati vas cijeli život. Drži li vas danas mjesto ili ne?

Kako kad. Nekad me mjesto ne drži, a nekad mi paše samoća. Nekad imam potrebu biti sama. Ne doslovno, jer ne želim biti bez svojih najmilijih, nego jednostavno tijelo i duša ponekad traže mir. A onda u drugom trenutku osjetim potrebu za ljudima. To su valjda te moje životne oscilacije. Čini mi se da je tako bilo i u mladosti i kasnije, samo što s godinama dođe i određena nemoć pa te ona prisili da se drugačije ponašaš. U mladim danima umoriš se od nečega pa nećeš ili ne možeš, a kasnije moraš više poštovati svoje tijelo i njegove granice.