Bivša novinarka Mirjana Hrga na Facebooku se raspisala o tome kako su poduzetnici danas zatrpani nepotrebnom birokracijom.
'Način na koji je predloženo da se pomogne kupcima u borbi protiv rasta cijena je - kao što smo i vidjeli - neizvediv. Dakle, zamišljeno je da kupac usporedi posljednju cijenu za proizvod i aktualnu, onu koju bi trebao platiti. Pošteno, ali u praksi - neizvedivo. Međutim, nešto se mora napraviti, ali prije toga država mora shvatiti početak igre koju će zaigrati. Naime, mora osvijestiti da su njeni poduzetnici - ispaljeni iz komunizma u divlji kapitalizam:
- generalno nedovoljno educirani,
- i bez ovog prijedloga - prenapregnuti,
- nemaju dovoljno kvalificirane radne snage,
- jedva provode i sadašnje brdo BESPOTREBNIH propisa', napisala je.
'Tvrdim da većina ni sadašnje propise nije u stanju pratiti. Niti ih prati. Mole Boga da ne dođe inspekcija, a kad dođe, pitaju ih koliko je potrebno da naplate kaznu i odu. Država bi trebala učiniti upravo suprotno: u potpunosti relaksirati/pojednostaviti uvjete rada i osigurati slobodni ‘odstrel prevaranata’ te podijeliti ovu priču na:
- primarno/egzistencijalno i
- sekundarno/luksuz.
Sav nered ne može se čistiti istom lopatom', dodala je.
'Dat ću primjer restorana. Bolesno je, ali uistinu bolesno koliku količinu papirologije moraš odraditi na dnevnoj/tjednoj bazi. Ja uistinu ne shvaćam kako to rade polupismeni i veliki broj njih u potpunosti financijski nepismenih. I fakultetski obrazovanima je teško. Nije to samo: prodaj, uzmi pare i nestani kako većina misli. Država je toliko prenormirala propise i postavila takvu hrpu nebuloznih uvjeta da jednostavno teško dišeš.
Umjesto toga:
- Raspiši porez po broju stolaca i ostaviti poduzetnika da raste ili propadne. Unese li stolac više, kazniti ga da mu se ni četvrto pokoljenje financijski ne oporavi, ali - pravilo je svima jasno.
- Staviti kao uvjet za zapošljavanje radnika: zdravstveni pregled, a ostale gluposti koje svi ionako ismijavaju i izigravaju, ali formalno-pravno odrade, tipa: higijenski minimum (jedni prepisujemo od drugih), sanitarna knjižica (jedan se ustane ranije), zaštite na radu, protupožarne zaštite… gomilu tih stvari koje plaćaš, a uopće ne kužiš, jednostavno ZBROJITI i reći poduzetniku koliko da uplati u državnu blagajnu jer stvarni cilj je jasan, a čovjeku osloboditi vrijeme za stvaran rad, a ne igranje s državom. Sve ostalo neka 'kontrolira' tržište. Ako si loš, gost ti neće doći. Gotova priča. Ali, restorani, kafići, frizerski/kozmetički saloni i slične ponude su - luksuz. Ako nemaš novca, ne idi. Međutim, ako pričamo o proizvodima koje trebaju i bogati i siromašni, možda da ‘teret’ kontrole tržišta preuzme sam proizvođač? Neka na proizvodima napiše sugeriranu cijenu za koju misli da bi kupac trebao platiti. Time se brani i proizvođač. Koliko će kupac na nekom mjestu platiti, njegova stvar', smatra Hrga.
'Naravno da će butelja sa sugeriranom cijenom vinara koji ju je proizveo, u vrhunskom restoranu biti višestruko veća nego u dućanu gdje je sam uzima s police, ali nekoliko puta više i košta konobar koji ti je poslužuje. To je tržište. Stvar izbora. Međutim: jaja, mlijeko, sir, toaletni papir, deterdženti, ulje, maslac… sve što si prisiljen kupovati, neka proizvođač na proizvodu, uz rok trajanja, otisne i svoju predloženu cijenu. Time bi bila spašena čast proizvođača kojima je realno najteže, trgovci ne bi mogli tako jednostavno orgijati u turističkoj sezoni, kupci bi znali na čemu su. Dalje neka država radi. Neka prati marže. Istina, onda bi umjesto poduzetnika trebali raditi oni, ali mislim da bi to bilo mnogo lakše i poštenije. Njih je ionako - više', zaključila je.
