
Ella Dvornik ekskluzivno za Story: 'Želim da svi znaju istinu, puno toga sam prešutjela...'
Nakon godina obilježenih razvodom, sudskom parnicom te životom između Zagreba i istre, u intervjuu iskreno govori o emocionalnoj iscrpljenosti, bitki za svoje djevojčice i predrasudama koje naše društvo ima prema zaposlenim majkama.Mirna, samosvjesna i otvorena, 35-godišnja Ella Dvornik na snimanju nas je dočekala bez prohtjeva, s neposrednošću žene koja dobro zna što želi i što je prošla. Iza njezina smirenog držanja kriju se tri godine iscrpljujuće borbe za novu obiteljsku svakodnevicu, u kojoj je pokušavala uskladiti majčinstvo, posao i vlastiti život. Nakon razvoda živjela je između Zagreba i Bala, putujući svaki drugi tjedan kako bi održala dogovoreni ritam s djevojčicama, s kćerima Balie i Lumi. Takva je svakodnevica ostavila trag na njezinu privatnom i poslovnom životu, a sada se, nakon nepravomoćne presude prema kojoj bi djevojčice trebale živjeti s njom u Zagrebu, nazire mogućnost novog početka. U razgovoru za Story Ella govori o majčinstvu, predrasudama, emocionalnoj iscrpljenosti, odricanjima i životu koji je, unatoč svemu, odlučila ponovno izgraditi.
Nakon razdoblja manje aktivnosti na društvenim mrežama i javnim događanjima, čini se da ste se vratili s novom energijom i nizom projekata. Što se sve trenutačno događa u vašem poslovnom životu i kakvu Ellu možemo očekivati u razdoblju koje dolazi?
To je istina, ali moj poslovni i privatni život oduvijek su bili prilično nerazdvojni. Kada je izašla vijest o mom razvodu, mnogi moji poslovni suradnici zabrinuli su se zbog mogućnosti negativnog publiciteta i odlučili su se povući. To mogu razumjeti jer su reputacijski rizici dio javnog života na koje čovjek mora biti spreman. Ne mogu reći da me to uhvatilo nespremnu. Bila sam spremna i na puno gore scenarije. Ali ne mogu reći ni da sam bila neaktivna. Bila sam aktivna, samo ne na tipičan influencerski način. Više sam se posvetila svojim ljubavima: glazbi, umjetnosti, slikanju, pisanju, čitanju, psihologiji i filozofiji. Na neki način mi je čak pomoglo to što se smanjio obujam posla. Bila sam prisiljena upoznati sebe u potpuno novom okruženju i shvatiti što me zapravo čini osobom kakva jesam te što želim postati, bez tuđih očekivanja i želja. Puno sam naučila o sebi, promijenila se te postala hrabrija i otvorenija.
Koliko ste se ranije prilagođavali pratiteljima i zbog čega to više ne planirate činiti?
Mislim da sam se prije dosta trudila prilagoditi masi i nisam dovoljno razmišljala o tome što ja zapravo želim. I nekako sam iz te tišine izašla s hrpom novih projekata. Napisala sam knjigu za koju se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana. U suradnji s Nomad Artom imam izložbu slika čije je otvorenje bilo 19. studenoga u Koncept baru. Izašao je i moj parfem Petite Folie by Ella koji je trenutačno dostupan online. Otvorila sam i drugi profil na Instagram, @mrzimcardio, koji je zamišljen isključivo kao motivacijski prostor. Na njemu nemam apsolutno nikakav sponzorirani sadržaj. Želim da fokus bude isključivo na motivaciji i ljudima koji ga prate. Mislim da su se mreže pretvorile u prostor prepun površnih, narcisoidnih i marketinških objava. Voljela bih ponovno stvarati sadržaj zbog kojeg će se netko osjećati inspirirano, motivirano ili će možda nešto novo naučiti. Imam još puno poslovnih planova, i online i offline. Zadala sam si da svaki mjesec ostvarim neki novi izazov i zasad se toga držim. Tek sam krenula.

Čini se da danas puno svjesnije birate što želite podijeliti s javnošću, a što zadržati za sebe. Je li se promijenio vaš odnos prema društvenim mrežama ili ste se jednostavno vi promijenili?
Da, svakako danas puno pomnije biram što dijelim. Dijelom zato što sam još u sudskom procesu i važno mi je očuvati vlastiti integritet, a dijelom zato što sam jednostavno naučila da ne mora baš svatko imati pristup svakom dijelu mog života. Primjerice, svoj ljubavni život više ne izlažem toliko javnosti. Shvatila sam da neke stvari jednostavno ne treba dijeliti sa svima, a iskreno, ne mislim ni da informacije o tome s kim sam i kako izgleda moja veza oplemenjuju nečiji život. Ne želim da ljudi komentiraju moj odnos i mog partnera niti imam potrebu za vanjskom validacijom.
Kako se trenutačno osjećate? Jeste li sretni?
Trenutačno mi je u životu bolje nego što mi je ikada bilo, a imam osjećaj da će biti još bolje. Moj samostalni život zapravo je postao glavna tema koju želim predstavljati. Želim pokazati ženama da život ne prestaje nakon tridesete, nakon braka, nakon što dobiju djecu ili nakon velikih životnih promjena. Dapače, ponekad tek tada počinje potpuno novo poglavlje. Voljela bih da moj sadržaj utječe na ljude onako kako bih ja voljela da tuđi sadržaj utječe na mene. Da nekoga motivira, potakne na razmišljanje ili mu pokaže neku novu perspektivu. Ne želim doprinositi uspoređivanju, površnosti i stvaranju idealiziranih slika života.

Godinama se u javnosti stvarala slika o vama kao majci koja živi u Zagrebu, dok su djevojčice u Istri s tatom. Ljudi su iz nekoliko fotografija, putovanja, izlazaka i objava na Instagramu donosili zaključke o tome kakva ste majka i koliko vam je stalo do djece. Koliko je zapravo teško bilo živjeti s tim da ljudi imaju tako čvrsto mišljenje o vašem majčinstvu, a pritom nemaju pojma što se događa iza zatvorenih vrata i koliko se vi zapravo borite?
Mislim da je važno da se konačno objasni što se zapravo dogodilo jer se godinama u javnosti provlačila jedna potpuno pogrešna interpretacija situacije. Tijekom našeg razvoda događao se niz vrlo teških situacija. Kao i u drugim razvodima u kojima roditelji više ne mogu normalno komunicirati i dogovarati se, uključio se i Centar za socijalnu skrb. U tom smo trenutku još živjeli zajedno, a komunikacija je bila toliko loša da je Centar zaključio kako zbog dobrobiti djece više nije dobro da živimo pod istim krovom i da se moramo fizički razdvojiti. Moja je jedina misija bila da djeca imaju što manje stresa i promjena rutina. Željela sam da se ne sele svaki tjedan dok traje proces, nego da se selimo mi. Budući da bivši muž tada nije imao kamo otići, odnosno nije želio otići, pristala sam se maknuti iz kuće tijekom njegovih sedam dana s djecom. Htjela sam surađivati i omogućiti da se situacija smiri. Međutim, nisam zauzvrat dobila istu takvu suradnju. On je odlučio ostati u kući i tijekom mojih sedam dana, a kako zakonski nije bilo moguće jednostavno ga iseliti iz nekretnine, situacija se nastavila tako što je on ondje stalno boravio s djecom, a ja nisam. I tu nastaje cijeli nesporazum koji je javnost kasnije pretvorila u neku svoju priču. Nikada nije postojala odluka kojom je on dobio skrbništvo nad djecom. Do takve odluke tada nismo ni došli. Imali smo privremenu mjeru prema kojoj su djeca sedam dana kod jednog, sedam dana kod drugog roditelja. Djeca su imala prijavljenu adresu u Balama. No kako je on stalno boravio na toj adresi, a ja sam živjela na dvije lokacije, ljudima je izvana izgledalo kao da su djeca ostala s njim, a ja otišla svojim putem. To jednostavno nije bila istina.

Što će se sada promijeniti ako presuda postane pravomoćna?
Nedavnom presudom odlučeno je da djeca žive sa mnom u Zagrebu. Ta presuda još nije pravomoćna i ne znam koliko će vremena proći do konačnog završetka postupka. Već smo u četvrtoj godini svega toga. Tijekom te četiri godine putujem svaki drugi tjedan iz Zagreba u Bale. I to nije samo pitanje nekoliko sati vožnje. To su ogromni financijski troškovi, organizacija života i ozbiljni poslovni kompromisi. Moj posao je u Zagrebu. Tih sedam dana praktički ne mogu raditi. Propustila sam bezbroj poslovnih događaja, sastanaka i prilika jer su se održavali upravo u tjednima kada sam bila u Istri. A ne mogu ostaviti djecu tijekom svog tjedna i otići, niti ih mogu odvesti u Zagreb. Moram priznati da sam ponekad zahvalna što se bavim poslom kojim se bavim jer si mogu donekle organizirati vrijeme i raditi fleksibilno. Ali što da sam, primjerice, medicinska sestra? Ili da svaki dan moram biti fizički prisutna na radnome mjestu? Bih li morala birati između posla i svoje roditeljske uloge? Dati otkaz? Odustati od nečega što sam godinama gradila? To su vrlo stvarni problemi o kojima ljudi uopće ne razmišljaju kada vide fotografiju na Instagramu te zaključe da sam se jednostavno preselila u Zagreb i nastavila živjeti svoj život. A uz sve to treba ostati psihički stabilan, nastaviti raditi, održavati odnose, plaćati troškove i biti prisutan roditelj. Iskreno, kada pogledam unatrag, divim se sebi. Ponekad ni sama ne znam kako sam sve to izdržala.
Ljudi vide fotografiju s putovanja, lijepu odjeću, osmijeh ili izlazak i zaključe da je toj ženi dobro, da uživa i da joj ništa ne nedostaje. Jeste li ikada imali osjećaj da se vaša sposobnost da funkcionirate, nasmijete ili nastavite živjeti zapravo uzimala kao dokaz da, uvjetno rečeno, ne patite dovoljno?
Mislim da nije moja dužnost nikoga uvjeravati ni da sam sretna ni da sam nesretna. Dijelim ono što sama želim vidjeti. Želim ovjekovječiti lijepe trenutke, želim vidjeti sebe sretnu, želim imati uspomene na dobre stvari i nadam se da će one loše s vremenom izblijedjeti. Zapravo sam iznimno psihički snažna osoba. Mogu voditi rat u pozadini i istodobno se smijati na površini. Rijetko što može uništiti nešto iza čega čvrsto stojim. Mogu biti sretna i ljuta u isto vrijeme. Jedna emocija ne isključuje drugu. Nikada nisam namjerno umanjivala ni svoju patnju ni svoju tugu, ali bilo je puno toga što sam morala prešutjeti, čak i u trenucima kada sam imala potrebu sve reći na sva zvona. Na kraju, shvatila sam da uopće nije toliko važno misli li netko da je meni teško ili lako. Ljudi imaju svoje živote. Možda im je nakratko zanimljivo saznati neku tuđu dramu, ali sumnjam da netko zaista sjedi i svakodnevno razbija glavu razmišljajući o tome gdje sam ja, što radim i kako se osjećam. Meni je puno važnije usredotočiti se na vlastite misli i pobrinuti se da budem dobro. Ne mogu si dopustiti da trošim energiju na razmišljanje o tome što drugi misle o meni kada imam dovoljno vlastitih misli kojima se trebam baviti. Nemam sindrom žrtve i ne hranim se tuđim sažaljenjem. Naravno da mi je drago kada netko prepozna nepravdu i stane na moju stranu, ali znam da ću se uvijek izboriti za sebe.

Jeste li se ikada uhvatili u tome da razmišljate trebate li prestati objavljivati fotografije na kojima ste sretni jer će netko to protumačiti kao dokaz da vam je život bez djece sasvim lijep? Koliko je nepravedno što žena u takvoj situaciji gotovo mora dokazivati svoju patnju kako bi joj drugi povjerovali da joj je teško?
Sigurno mi je to prošlo kroz glavu. Ali kao što sam rekla, od svega sam pokušala napraviti najbolje što sam mogla. To više nije nešto čime se opterećujem. U trenucima kada nisam bila s djecom, puno sam radila na tome da izgradim život ispočetka. Htjela sam da, kada jednog dana dođu živjeti sa mnom, budem sto posto spremna. I ne mogu reći samo da sam uspjela izgraditi novi život. Izgradila sam ga čvršćeg i boljeg nego što je ikad prije bio. Nevjerojatno je koliko sam napredovala u tom razdoblju. Tih sedam dana tijekom kojih sam imala prostor posvetiti se sebi učinili su ogromnu razliku. Promijenila sam navike, riješila se obrazaca koji mi više nisu služili te izgradila svakodnevicu u kojoj sam puno stabilnija i zadovoljnija. Moja djeca dobila su najbolju verziju majke koju su mogla dobiti. Vjerujem da sam danas deset puta bolja i snažnija majka nego što sam bila prije. Naravno da je na početku postojala određena krivnja kada bih ponovno počela uživati u životu. Kao da postoji neko nepisano društveno pravilo prema kojem bi majka u takvoj situaciji trebala patiti. Ali ne vjerujem da je patnja dokaz ljubavi. Život je ono što od njega napraviš, a patnja u mom svijetu nije cilj niti nešto čime dokazujem koliko mi je stalo do nekoga. Moja djeca trebaju sretnu, zadovoljnu i stabilnu majku, a ne nesretnu, frustriranu i nesigurnu osobu. Postoji ona poznata uputa u avionu: prvo stavite masku za kisik sebi, a tek onda djetetu. To je zapravo vrlo jednostavna životna filozofija. Ako se ja onesvijestim pokušavajući pomoći njima, nisam im napravila uslugu. Djeci treba stup i oslonac.
Mislite li da društvo ima vrlo jasnu, ali i vrlo nepravednu predodžbu o tome kako bi trebala izgledati majka koja prolazi kroz razvod i borbu za skrbništvo?
Naravno da postoje dvostruki standardi. Ali, iskreno, danas sam puno više fokusirana na budućnost nego na analiziranje prošlosti. Ništa me ne zanima više od toga da svojim curama omogućim stabilan, siguran i veseo život. Na tome radim i tome želim posvetiti svoju energiju. Ne zanimaju me osvete, zamjerke ni duhovi prošlosti. Od majki se tradicionalno puno očekuje, ali mislim da majke ta očekivanja uglavnom i ispune. Rekla bih čak da je možda veći problem što se od muškaraca često očekuje toliko malo da se ispunjavanje osnovnih roditeljskih obaveza doživljava kao izniman uspjeh. Ista bi očekivanja trebala vrijediti za oba roditelja.

Zagreb i Istra nisu na drugom kraju svijeta, no ipak nisu ni dovoljno blizu. Kako je izgledala vaša svakodnevica ovih godina? Što je bilo najteže u onim sasvim običnim trenucima kada biste poželjeli biti uz djevojčice, čuti kako im je prošao dan, pomoći oko nečega ili jednostavno biti prisutni bez potrebe da se sve unaprijed organizira?
Najviše su mi nedostajale rutina i obiteljska dinamika. Kada te netko stalno razdvaja terminima, na neki način izgubiš osjećaj i pojam obitelji kao cjeline. Živim jedan život u Zagrebu, a drugi u Istri. Ponekad sanjarim o tome kako bi izgledalo da smo svi u Zagrebu. Da Balie i Lumi ovdje idu u školu, da ih ponekad mogu povesti sa sobom na snimanje, da zajedno treniramo neki sport, da imamo svoje male rituale i svakodnevicu. To su sve stvari koje u Istri, tijekom tih sedam dana, jednostavno ne mogu imati na isti način. Dok sam u Zagrebu, čujemo se gotovo svaki dan, ali to nije isto kao biti fizički prisutan. Jako je teško jer čovjek nije stvoren da živi dva odvojena života. Iscrpljujuće je, i za mene i za njih. Nadam se da će i to uskoro prestati i da ćemo napokon moći imati jednu zajedničku svakodnevicu.
Kako ste se emocionalno nosili sa svim tim?
Svakako. Imala sam i krize identiteta, prolazila razne faze i događale su mi se situacije za koje nisam ni znala da ih mogu doživjeti. Podršku sam pronalazila u obitelji, bliskim ljudima, psiholozima, ali i u kreativnosti. Umjetnost mi je bila jedan od načina da procesuiram sve što mi se događa. Nisam si mogla dopustiti da se slomim. Bilo je iznimno naporno i ne bih takvo iskustvo poželjela nikome. Mislim da je najgori dio svega činjenica što ne znaš kada će završiti. Da barem imaš neki datum na vidiku kojem se možeš veseliti, neku točku prema kojoj ideš. Ovako si stalno u neizvjesnosti: nikada ne znaš koji će šok biti posljednji ni koliko ćeš ih još morati izdržati.

Tko vam je bio najveća podrška?
Definitivno moja mama. Iako je ona možda bila još frustriranija cijelom situacijom nego ja, znala sam da na nju mogu računati u apsolutno svemu. Znala sam da se mogu doseliti natrag, da će mi pomoći financijski ako bude potrebno i da imam gdje pasti ako stvari krenu još gore. Do toga na kraju nije došlo, ali sama činjenica da sam imala takav sigurnosni jastuk mi je puno značila. Ipak, posebnu zahvalnost dugujem svom odvjetniku Antoniju Volareviću. Njemu zaista moram zahvaliti do neba. Ni njemu nije lako u ovom procesu. Moj je slučaj vrlo neobičan i kompleksan, a uz njega sam se osjećala sigurno i imala dojam da kroz cijeli proces ne prolazim sama. Mogao je odustati milijun puta, ali ostao je uz mene i nastavio se boriti. Na tome ću mu uvijek biti zahvalna. S tim da, nažalost, našega kraja još nema.
Jeste li pred djevojčicama pokušavali sakriti koliko vam je teško? Koliko je zapravo zahtjevno biti roditelj koji mora biti emocionalno stabilan za svoju djecu, a istodobno proživljava bol, neizvjesnost i osjećaj nemoći?
Jesam, naravno. Mislim da djeca ne trebaju nositi teret roditeljskih problema. Naš je posao da im pružimo sigurnost, čak i kada je sami nemamo dovoljno. Ne pričam im o problemima niti sam ih ikada uvlačila u naš sukob. Iako druga strana nije uvijek postupala jednako, nisam željela mijenjati njihovu sliku o ocu niti ih dovoditi u situaciju da moraju birati strane. Jednostavno, to mi je ispod časti. Želim iz svega ovoga izaći uzdignute glave, bez grižnje savjesti i sa spoznajom da sam napravila sve što sam mogla. Želim ostati mirna, pribrana i fokusirana na ono što je najvažnije, a to su Balie i Lumi.
Postoji li nešto što biste danas, nakon svega što ste prošli, voljeli da ljudi razumiju o sudskim postupcima vezanima uz djecu? Ne samo o vašem slučaju, nego općenito o tome koliko su takve situacije emocionalno iscrpljujuće.
Svatko tko ulazi u takav proces trebao bi ući s čvrstim, neospornim temeljima i hladne glave. U tom procesu žrtvuju se doslovno svi, a sustav je takav da postupci mogu trajati godinama. Nažalost, nitko iz toga ne izlazi neokrznut. Najbolje bi bilo kada bi se ljudi mogli gospodski dogovoriti i prestati gledati djecu kao trofeje. Razvod nije igra i u njemu nema pobjednika. Djeca će jednog dana odrasti i sama donositi svoje odluke. Do tada odrasli moraju biti dovoljno razumni da sagledaju realnost, poznaju vlastite mogućnosti i postupaju uistinu u njihovu korist.

Jeste li tijekom ovih godina namjerno šutjeli zato što ste željeli zaštititi djecu, bojali se da bi javno iznošenje detalja dodatno zakompliciralo situaciju ili zato što ste jednostavno znali da neke stvari ne želite pretvoriti u medijski sadržaj?
Naravno. Nevjerojatno puno toga sam prešutjela. Bila sam tiha i strpljiva, ne zato što nisam imala što reći, nego zato što smatram da te informacije nikome ne bi donijele ništa dobro. Samo bi se vukovi hranili tuđom nesrećom. Iskreno se nadam da će sve uskoro završiti i da do toga nikada neće morati doći, ponajprije zato što ne želim da moja djeca jednog dana čitaju takve stvari o svojim roditeljima. Neke situacije jednostavno nisu vrijedne javnog iznošenja, bez obzira na to koliko ih imaš potrebu podijeliti.
Postoji li dio vas koji je tijekom ovih godina bio zanemaren jer ste svu energiju morali usmjeriti na djecu, sudske postupke i održavanje vlastitog života?
Prve tri godine osjećala sam kao da mi je cijeli život zamrznut. A onda se u meni probudio neki inat i odlučila sam da, bez obzira na sve, neću dopustiti da me okolnosti zaustave. Na neki način sve mi je to postalo mentalna teretana. Naučila sam funkcionirati pod ogromnim opterećenjem, razvila disciplinu i upoznala vlastite granice. Ponekad me čak strah pomisliti koliko bih još uspješnija i bolja osoba mogla biti kada bi sve ovo konačno završilo. Jer uz sve te tone tereta koje su me vukle prema dolje, ja sam ipak uspjela isplivati na površinu. Znači, preostaje mi samo poletjeti, što itekako planiram učiniti.

Što biste danas rekli svim ljudima koji su vas možda osuđivali?
Želim im sve najbolje i nadam se da će biti sretniji.
Kakvu Ellu možemo očekivati u razdoblju koje dolazi?
Očekujte neočekivano.







