'Mjesecima sam ležao u krevetu i morao biti u izolaciji'

Kada se zovete Francis Ford Coppola i u vlasništvu imate pet Oscara, filmove kojima se dive sve generacije i služe kao primjer u obrazovanju mlađim redateljima, dva državljanstva i nevjerojatnu životnu energiju, onda vam je samo nebo granica. Ovaj uskoro 80-godišnji Amerikanac talijanskog podrijetla rođen je 7. travnja 1939. godine kao drugo od troje djece u obitelji Coppola. Otac Carmine bio je prvi flautist simfonijskog orkestra iz Detroita, a majka Italia bila je domaćica. Vrlo brzo nakon Francisova rođenja obitelj se iz Detroita preselila u predgrađe New Yorka i suočila se s poražavajućom spoznajom, da njihov najmlađi sin boluje od dječje paralize. Francisa je bolest u ranoj dobi prikovala za krevet pa je veći dio djetinjstva proveo mirujući. 

'Odatle je i počela moja ljubav prema filmovima. Doduše, dok sam bio dijete, tek se počelo eksperimentirati s televizijom pa sam mogao gledati samo pokoji program', prisjeća se.

Bolest je uspješno odbolovao, išao je na terapije, a kada je navršio 12 godina, budući nagrađivani filmaš počeo je otkrivati svijet.
'Kad sam jednom stao na svoje noge, želio sam sve, igrati nogomet, trčati, igrati se s prijateljima, uživati u djetinjstvu. Želio sam nadoknaditi propušteno', prisjetio se Coppola.

'Sa 13 godina počeo sam raditi u pošti. Lijepio sam brzojave na papir i biciklom ih nosio na željenu adresu. Bio je to iznimno zabavan posao. Često bih čitao poruke i potom zamišljao što se ljudima dogodilo', priznao je. 

Osim što je kao dječak radio u pošti, Coppola se okušao i u radu u dječjem vrtiću.
'Bilo je to zanimljivo iskustvo. Moj je posao bio čitati djeci bajke. Obožavao sam im čitati bajke braće Grimm i Hansa Christiana Andersena', prepričava veliki redatelj koji, kaže, nikada nije volio ići u školu. 

'Uvijek sam imao neku vrstu talenta i posebnih sposobnosti, ali to u školi nikad nije dolazilo do izražaja', priznaje.
'Bio sam crna ovca u obitelji. Svi mi govore da sam bio jako glup. Imao sam nizak IQ i zaista sam bio loš učenik kojeg su mnogi profesori mrzili', kaže Coppola.

I dok je s jedne strane trudeći se svim silama izbjegavao školu i trpio obeshrabrivanje profesora, s druge je Coppola svaki dan marljivo odlazio u svoju improviziranu radionicu u podrumu, gdje je malo-pomalo pekao zanat za koji nije ni slutio da će ga dignuti u sam vrh sedme umjetnosti. 

'Imao sam starijeg brata koji je obožavao čitati pa sam se zahvaljujući njemu vrlo rano upoznao s najboljom literaturom, ali i kazalištem s obzirom na to da je moj otac često uvježbavao glazbu za mjuzikle u kazalištu', izjavio je.
'Sa 17 godina htio sam pisati drame, ali sam shvatio da sam loš u tome. Toliko loš da bih odlazio spavati ridajući jer je svaka ideja na papiru bila očajna', priznao je.

Koristeći očevu 8-milimetarsku filmsku kameru, Francis Ford Coppola počeo je snimati prve male filmove već s deset godina. Loše ocjene i neugodna iskustva u školi mladog umjetnika nisu pokolebali pa je nakon srednje škole upisao Sveučilište Hofstra i diplomirao filmsku režiju. Nakon toga upisao se i u filmsku školu Sveučilišta u Kaliforniji (UCLA), gdje je snimio brojne kratke filmove.
'Bio sam ružan i sramežljiv dječak. Pro­cvjetao sam tek sa 17, kada sam upisao fakultet', otkrio je.
Dok je pohađao filmski odjel UCLA-a, Francis je upoznao Jima Morrisona, čiju je glazbu poslije upotrijebio u hvaljenom filmu ‘Apo­kalipsa danas’.

'Mislim da sam najbolje filmove snimao dok sam bio student. Znam da imam mnogo uspješnih uradaka kojima je svijet zadivljen, ali i dalje tvrdim da su moji najbolji filmovi nastali na fakultetu', otkriva redatelj koji korijene vuče iz Italije.

'U obiteljskom domu nikad nismo govorili talijanski, ali tjestenina i dobro vino uvijek su bili na našem stolu', kaže.
'Moji baka i djed bili su Talijani, pa imam i američko i talijansko državljanstvo. Kad snimam međunarodnu koprodukciju, predstavljam se kao talijanski filmaš jer mi je tako jednostavnije osigurati financiranje projekta. U Americi ne postoji Ministarstvo kulture koje će vam dati novac da snimite film, za to se morate obratiti bankama i korporacijama, a njima ne pada na pamet financirati film kakav je, primjerice, bila crno-bijela drama ‘Tetro’ koja se događa u Argentini', rekao je.

U ranim 60-im godinama prošlog stoljeća Coppola je počeo profesionalnu karijeru snimajući niskobudžetne filmove s Rogerom Cor­manom te pišući scenarije. Svoj prvi poznatiji uradak snimio je upravo s Cormanom, a riječ je o niskobudžetnom filmu ‘Dementia 13’.
'Roger Corman bio je moj mentor i poslije sam mu se često obraćao radi savjeta. Nerijetko se sjetim naše prve suradnje. Zadatak je bio napisati engleski dijalog za ruski znanstveno-fantastični film. Nisam govorio ruski. Nije ga bilo briga hoću li razumjeti što govore, želio je da izmislim dijalog', prisjeća se. 

Početak karijere ovog ingenioznog redatelja i nije pretjerano obećavao. Nakon neuspješnog mjuzikla ‘Finia­nova duga’, mnoge producentske kuće nisu imale pretjeranu želju surađivati s Coppolom. No sedamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj neshvaćeni dječak, kako se nazivao, postaje jedan od vodećih redatelja i scenarista novog vala holivudske kinematografije. 
'Svatko tko snima filmove, zna da je kinematografija u doživotnom braku s iskustvom. Nikad dovoljno znanja o tome kako snimiti onaj pravi', rekao je i kući ponio svoj prvi Oscar 1971. godine za scenarij filma ‘Patton’.

'Ako želite snimiti dobar film, uvijek mora postojati doza rizika koju ulažete u njega. Morate reći: 'U redu, idem snimiti film, ali tko zna koliko ću pogriješiti. Moram pokušati'', - tvrdi Coppola.

I pokušao je. I nije pogriješio. Dapače, ušao je u povijest. Te 1972. godine snimio je svoje remek-djelo, prvi nastavak ‘Kuma’. Redateljska palica prije toga bila je ponuđena četvorici kolega koji su je odbili, no šefovi studija i dalje se nisu u potpunosti slagali s izborom Coppole te njegovim filmaškim stilom. Neprestano na rubu otkaza, on ih je na kraju ipak uspio uvjeriti da je dobar izbor za redatelja. Film je postao hit na kinoblagajnama i zaradio tri Oscara. 

Zanimljivo, 29-godišnji Coppola u početku nije bio pretjerano zainteresiran za projekt. Naime, otprije je Coppola prodao sve što je imao te s prijateljem i kolegom Georgeom Lucasom osnovao producentsku tvrtku American Zoe­trope u kojoj je za filmsku kuću Warner Bros dovršio Lucasov znanstveno-fantastični art film ‘THX 1138’ i ostao dužan Warneru 400.000 dolara. Coppola je i dalje odbijao režirati ‘Kuma’ jer je želio raditi svoj film iz snova, triler ‘Pri­sluškivanje’. Tvrdio je kako ga ne zanimaju gang­steri i da nema pojma o mafijaškom podzemlju, ali njegov kolega George Lucas bio je nešto svjesniji situacije u kojoj se nalaze. Bili su bez novca, u bankrotu, imali goleme dugove, a tu je bila i Coppolina obitelj - žena i dvoje male djece. Situacija je bila ozbiljna, trebao im je novac i Coppola je jednostavno morao prihvatiti taj filmski projekt.

'Čitajući roman Marija Puza postajao sam sve zbunjeniji. Nisam želio snimati film koji glorificira mafiju i nasilje te u takvom svjetlu pokazati svoju talijansko-sicilijansku američku zajednicu', rekao je. 

'Tada mi je na pamet palo da bi to trebao biti film o Americi - alegorija američkog kapitalizma. To mora biti priča o moćnoj poslovnoj obitelji poput Kennedyjevih ili Rockefellerovih. Dok te legitimne američke obitelji vladaju državom uređenom prema njihovim zakonima, mafijaške obitelji poput Corleoneovih bave se onim što im je preostalo - poslovima izvan zakona. I, naravno, štite interese svoje etničke zajednice za koju zakoni najčešće ne vrijede jer su građani drugoga reda. Američki san Rockefellerovih potpuno je nešto drugo od američkog sna Corleoneovih', prepričava redatelj koji je u romanu Marija Puza vidio obiteljsku tragediju o ocu i trojici sinova, nalik Shakespeareovu ‘Kralju Learu’ ili grčkim tragedijama u kojima jedna dinastija nestaje uništavajući samu sebe. Us­lijedila je borba između produkcijske kuće i redatelja jer su im se ideje iznimno kosile. Prije svega u odabiru glumaca. I dok su oni željeli glumce poput Anthonyja Quinna i Georgea C. Scotta, Coppola je inzistirao na Marlonu Brandu kojeg su oni uporno odbijali jer je prije toga snimio četiri poražavajuća filma zaredom. Coppola je već sastavio glumačku ekipu, u kojoj su bili većinom njujorški glumci poput Ala Pacina, Roberta Duvalla, Diane Keaton i drugih te pokazao njihove probne snimke, koje je za 300 dolara snimio u svom stanu. Filmska kuća Paramount to je odbila pod izgovorom da su ružni, mali, nepoznati i nezanimljivi. Nakon što se potpuno iscrpio boreći se da od šefova Paramounta dobije ono što je želio, počelo je snimanje koje će Coppola opisati kao najgore u životu.
'Nisam imao novca, moja obitelj i ja smjestili smo se u mali stan kod prijatelja. Na setu su stalno bili Paramountovi doušnici, a veći dio ekipe smatrao me najgorim redateljem s kojim su ikad radili. Morao sam najuriti sve koji su bili protiv mene', izjavio je. 

'To je jedan od rijetkih filmova koji je sniman s toliko negativne energije. I sâm sam ga mrzio snimati', priznao je redatelj kojeg je upravo omraženi ‘Kum’ proslavio. 

'Na početku svojih tridesetih imao sam najveći trenutak u karijeri i to zahvaljujući ‘Kumu’, ali nisam stigao to ni doživjeti jer su me već stigli rokovi za predaju novog scenarija za drugi nastavak', kaže. 
Drugim nastavkom Coppola uspio je ono što rijetko kojem redatelju, ali i filmskom serijalu, pođe za rukom - film je nadmašio prethodnika i osvojio ukupno šest Oscara. 

Gotovo pola stoljeća poslije trilogija ‘Kum’ i dalje dominira svjetskim top-listama najboljih filmova svih vremena, a citati iz filma poznati su svima.
'Često čujem kako sam nekad snimao odlične filmove, a da mi danas baš i ne ide. Prije 30 godina ti moji veliki filmovi zapravo nisu bili dobro prihvaćeni. ‘Kum’ je kritika dočekala na nož, što me jako pogodilo, nitko me nije hvalio. Tada su ti filmovi bili bez veze, a danas ih nazivaju remek-djelima. Valjda opet moram čekati 30 godina da se moji filmovi shvate, ali to neću doživjeti. Test vremena važan je za svako umjetničko i autorsko djelo, vrijeme će uvijek pokazati vrijedi li neki film', objašnjava Coppola koji je posljednji, treći nastavak ‘Kuma’ snimio isključivo radi novca.

'U to smo vrijeme bili prilično dekintirani. Smatrao sam da je krajnje vrijeme da supruzi donesem nešto novca i kada me Frank Mancuso pitao želim li snimiti još jednog ‘Kuma’, nisam puno dvojio', priznaje redatelj.

Od 1963. godine Coppola je u braku s tri godine starijom Eleanor Neil, redateljicom dokumentarnih filmova. Dugovječni par u braku je dobio troje djece: sada 53-godišnjeg Romana, 47-godišnju kćer Sofiju te sina Gian-Carla koji je 1986. godine tragično preminuo u brodskoj nesreći kada je imao 23 godine. Mladi Gian- Carlo već je sa 18 krenuo putevima svog oca pa se nakon napornog snimanja filma odlučio opustiti avanturom na moru. Vozio se gliserom kojim je u punoj brzini pokušavao proći između dvaju sporih čamaca koji su međusobno bili spojeni strujnim kabelima. Gian-Carlo umro je od posljedica strujnog udara, a neutješna obitelj dugo nije govorila o nesreći koja ih je zadeseila. Prije osam godina slavni otac izjavio je kako se osjeća odgovornim za smrt svoga sina.

'Baš kao svaki roditelj, osjećam se krivim za smrt svog sina. Jednako se tako osjećamo i kad nam dijete ima gripu ili bilo kakvu drugu bolest. Osjećaš se odgovornim, tražiš pomoć. Nažalost, moja obitelj i ja nismo imali nikakve šanse da pomognemo našem sinu. Bilo je prekasno. Iako je prošlo mnogo godina od tragične smrti, i dalje osjećam bol', iskreno je rekao. Osim prerano preminulog Gian-Carla, u obitelji Coppola svi su na neki način povezani s filmom. Supruga Eleanor piše i režira dokumentarce, sin Roman i kći Sofia također su redatelji, scenaristi i producenti poput svog oca, a Sofia je čak glumila u ‘Kumu’ samo nekoliko tjedana nakon što se rodila, kao i u nekim kasnijim očevim filmovima. Očeva miljenica neko je vrijeme radila u njegovoj sjeni, ali 2004. napokon je iz nje izišla u velikom stilu i postala prva Amerikanka nominirana za Oscar za režiju filma ‘Izgubljeni u prijevodu’, snimljenog minimalnim budžetom. 

'Uvijek sam kod svoje djece poticao kreativnost. Što god da su odabrali, podržao bih ih jer znam koliko je važno da rade ono što vole i žele. Kad je imala 17 godina, Sofia mi je rekla: 'Želim biti slikarica, pisati priče, zanimaju me moda i fotografija'. Rekao sam joj da pokuša što god želi i jednoga će dana shvatiti čime se želi baviti. Roman je oduvijek bio vrlo talentiran redatelj i nadao sam se da će se posvetiti filmu, to mi je bilo jasno kad je radio kao redatelj druge ekipe na ‘Draculi’', otkriva Coppola.

'Svoju sam djecu učio da su jedinstvena kao i svaki umjetnik. Ako to shvatite i znate pokazati, vaša će djela biti posebna. Osobnost je iznimno važna u umjetnosti', dodao je ponosni otac, koji je ujedno i stric slavnog holivudskoga glumca Nicolasa Cagea.
Nastaviti snimati poslije ‘Kuma’ zasigurno nije bilo lako, ali filmovima poput ‘Prisluškivanje’ i ‘Apokalipsa danas’ uspio je opravdati povjerenje publike. Nakon uspjeha s ‘Ku­mom’, Coppola se spremao snimiti ‘Apokalipsu danas’, verziju romana Josepha Conrada ‘Srce tame’ čija je radnja iz kolonijalne Afrike premještena u razdoblje Vijetnamskog rata. Prije nego što je počelo snimanje, otišao je svom mentoru Rogeru Cormanu zbog savjeta u vezi sa snimanjem na Filipinima, s obzirom na to da je Corman ondje snimao. Navodno je Corman rekao Coppoli da ne ide onamo. Produkcija filma ušla je u holivudske povijesne knjige kao jedna od najgorih jer su se tijekom snimanja našli u mnogim problemima, uključujući tajfune, slomove živaca, srčani udar glumca Martina Sheena i nepripremljenu zvijezdu Marlona Branda, koji se pojavio predebeo, što je Coppola pokušao skriti snimajući ga u sjenama. No sve nedaće sa seta Coppola je žustro opovrgnuo u jednom od intervjua.

'Bila je to suluda misija, ali mnogo toga su mediji izmislili. Nisam doživio živčani slom na snimanju, Martin Sheen nije doživio srčani napadaj, ali katastrofa se mogla dogoditi samo tako, no nije bilo toliko dramatično koliko su mediji pisali', tvrdi Francis.
Budući da je premijera filma bila dugo odgađana, u holivudskim krugovima dobio je ime ‘Apokalipsa kada’. Kad se film napokon pojavio 1979. godine, kritika ga je jednako hvalila koliko i kritizirala. 

'Tada sam imao 32 godine i uložio sam 32 milijuna dolara u produkciju založivši vlastitu kuću. Ipak, nisam baš bio siguran kakav film želim napraviti. Kad snimam osoban film, nikad ne znam kako će ta avantura završiti, jednostavno slijedim instinkt, pa što bude. Svi su mislili da sam poludio. Kritika i mediji pljeskali su Supermanu, tipu u smiješnom odijelu koji leti, a ja sam snimao nekakav mračan film o Vijet­namu na Filipinima. Meni je ‘Apokalipsa’ film o moralu i mislim da je i danas aktualan. Živimo u svijetu u kojem su ratovi i sukobi ukorijenjeni u religiji, nasilje se provodi u ime Boga. To je potpuno suluda kontradikcija, ali to je ono što mene zanima', rekao je talentirani redatelj koji se nesebično divi radu nekolicine svojih kolega pa će često za redatelja Woodyja Allena reći da je izniman redatelj. 

'On svake godine napiše originalan scenarij i snimi film, što ga čini iznimnim američkim filmašem. Neki su njegovi filmovi briljantni, neki odlični, a neki osrednji, ali svaki film ima nešto po čemu se pamti, neki prizor, dijalog. Rijetko viđen talent', otkriva.
Nakon što je snimio treći nastavak ‘Kuma’ te ‘Draculu’ i ‘Čudotvorca’, redatelj deset godina nije snimao filmove, sve do 2007., kada 'Dogodio se niz nesretnih okolnosti. Moja verzija ‘Pinokija’ bila je spremna za snimanje, bila je to piksarovska priča kada je Pixar još bio u povojima. Imao sam ugovor sa studijem Columbia Pictures, ali drugi je studio tvrdio da oni imaju filmska prava, pa sam izgubio dvije godine na sudu. Čak sam i dobio parnicu koja je poslije na sumnjiv način poništena. Odustao sam od svega i posvetio se osobnom, ambicioznom i grandioznom projektu ‘Megalopolis’, priči o svijetu punom ljubavi i razumijevanja. I što se dogodilo? Dok smo snimali prve kadrove u New Yorku, dogodio se teroristički napad na Twinse. Pa tko bi to mogao predvidjeti!? Nakon toga nikoga nije zanimao film o utopijskom društvu - prepričao je svestrani redatelj koji u vlasništvu još od devedesetih ima i vinariju koja je iz hobija postala ozbiljan biznis pa je tako na elitnim događanjima diljem Hollywooda teško zaobići boce iz vinarije slavnog redatelja. Njegovim se vinima nazdravljalo i ove godine nakon dodjele Oscara.

'Volim vina, ali nisam planirao da mi to postane posao. Imao sam sreću što su Amerikanci otkrili vino baš kad sam pokretao proizvodnju, do tada su vina većinom pili imigranti iz Europe i Južne Amerike, gdje je vino tradicionalno piće. Film i vino dvije su različite ljubavi, ali ja sam prije svega filmaš, čovjek koji piše priče i želi ih pretvoriti u film. Film je smisao mog života', priznao je uskoro 80-godišnji Amerikanac koji zna kako uživati u životu koji ga je sve samo ne mazio. No i u najgorim trenucima Coppola je iz života uspio izvući nešto inspirirajuće, nešto što može pretočiti na filmsko platno.

'Malo je razočaravajuće vidjeti kako vaše noge nisu više toliko jake. Sviđa mi se ideja o starenju, a pomisao na približavanje smrti ne zastrašuje me previše', zaključuje filmski čarobnjak Coppola.