Glumica Nina Erak, koja se nevjerojatnom lakoćom unosi u uloge živopisnih likova, i ovoga je puta ulogom Zorke u seriji ‘Na granici’ Nove TV oduševila gledatelje. Za jednu od svojih najzahtjevnijih uloga, 62-godišnja glumica dugo se pripremala, a uz psihičku pripremu bila je potrebna i ona fizička. Osim bojenja kose u sijedo te maske na licu koja joj je dodala godine, Nina je do detalja proučila kako dočarati 80-godišnju ženu. Iako iza sebe ima mnogo uspješnih uloga, Zagrepčanka kaže da želi glumiti do kraja života. Uz kćer, mladu glumicu Petru, upravo joj je gluma pomogla da lakše preboli razvod od glumca i bivšeg ravnatelja Gavelle, Borisa Svrtana, s kojim je provela 28 godina. Otvoreno i bez imalo zadrške otkrila nam je kako se u tom trenutku osjećala, što je danas veseli, vjeruje li još u ljubav i žali li za tridesetima. 

Story: Trenutačno vas gledamo u seriji ‘Na granici‘ Nove TV u kojoj igrate baku Zorku. Koliko vam je zabavno igrati tu ulogu?

Serija je zabavna, pa je i nama zabavno, nasmijemo se do suza. Moja Zorka i ja jako se dobro družimo i provodimo, a sad smo se već i zbližile. Nas smo dvije i karakterno dosta slične, no možda sam ipak malo nježnija od Zorke. Zanimljivo je utjeloviti osobu tako vedrog, mla-dog duha, oštroumnu, mudru i zapravo sposobnu za sve. Veseli me što Zorka nije neka ženica koja stalno plače, nego je i u poznim godinama jako vitalna, zdrava i snažna žena. Zadovoljstvo mi je igrati je. Zorka je prava kraljica, čak i meni daje neku novu energiju. Ovu ulogu posvećujem majci Sofiji, koja je nekoć bila šefica u tvornici tekstila, te baki Jeleni, poljoprivrednici iz Međimurja. Obje su bile jake žene koje su me oblikovale, od njih sam naslijedila radišnost, ali i optimizam. 

Story: Zorka je šefica krijumčarskog lanca. Biste li se ikada u stvarnosti usudili nešto švercati ili igrati se zakonom?

Ne bih se voljela naći u takvim scenarijima u stvarnom životu. Naši autori i scenaristi prepuni su mašte i koliko god je zabavno gledati te spletke i kriminalne radnje koje se svakodnevno događaju u tom malom pograničnom mjestu, u stvarnosti se ne bih voljela igrati zako-nom. Sjećam se osamdesetih, kad se stvarno dosta švercalo. Malo tko nije potegnuo preko granice do Graza, Trsta po neke sitnice za vlastite potrebe, poput kave, deterdženta, čokolade... Nisam se nikad osjećala ugodno na tim carinskim pregledima i uvijek sam mislila da će nas skužiti, što se jednom i dogodilo pa sam tako morala platiti carinu na cipele.

Story: Serija je zabavna, je li tako i na snimanju? Postoji li neka anegdota koju biste podijeliti s našim čitateljima?

Svi moji kolege toliko su duhoviti i šarmantni i stalno se zafrkavamo da zaboravimo koliko smo umorni. Ko-lega Siniša Ružić našalio se da bi nam, za situacije kad se zareda nekoliko dana s više sati snimanja nego inače, mogli sagraditi garsonijere da uopće ne moramo ići kući. Neki smo dan pekli roštilj ispred studija i navečer smo svi zajedno jeli. Bio je to najbolji roštilj svih vremena. Do-bra ekipa zlata vrijedi!

Story: U svakom vašem glumačkom ostvarenju vidljivi su entuzijazam i posvećenost glumi. Kako objašnjavate svoju snagu i ustrajnost u poslu kojim se bavite već toliko godina?

Držim se onoga da je gluma igra i da su glumci djeca - znatiželjna i pametna, zato glumci nikad ne odrastu. Cijeli život tražimo, otkrivamo, divimo se svemu novom što pronađemo u sebi i oko sebe. Gluma je najljepši posao na svijetu. Podcrtavam da je to posao, nalik kopanju u rudniku, jer se iza rezultata koje publika vidi prije svega krije krvav rad.

Story: Osjećate li ponekad zasićenje? Da možete ponovno birati, bi li vaš izbor ponovno bila gluma?

Osjetim samo veliki umor kada previše radim, ali više u fizičkom smislu. Nakupi se i psihičkog zamora, ali tada samo imam potrebu spavati i osamiti se da se resetiram, no pomaže mi to što sam pozitivna osoba vedrog duha. Gluma me učinila više sretnom nego nesretnom. Da se ponovno rodim, apsolutno ne bih ništa mijenjala. 

Story: Jeste li imali drugih ambicija osim glumačkih? U kojem se još zanimanju možete zamisliti?

Kad sam bila mlada, željela sam dotaknuti zvijezde i zaviriti do dna mora. Htjela sam biti i balerina i rukometašica, ali na kraju je gluma izabrala mene i zahvalna sam na tome. Mogla bih još biti glumačka pedagoginja ili dizajnerica, u svakom slučaju nešto kreativno i dinamično.

Story: Kakva vas sjećanja vežu uz studij na Akademiji dramske umjetnosti?

Akademija je bila moj san i ja sam ga ostvarila. Najljepši dani bili su upravo ti studentski - živjeli smo kao u ‘Big Brotheru’, sve smo dijelili, zajedno spavali, stanovali, ljubili se, plakali, hranili, sastajali se, rastajali se, pripremali ispite... Ah, ta luda, divna mladost...

Story: Kakva ste bili studentica? Kampanjac ili ste obavljali sve na vrijeme?

Teško je u glumi biti kampanjac, osim ako se to ne odnosi na učenje teksta. Netko nauči odmah, a netko nikad. Volim naučiti sve na vrijeme jer mi ostane više vremena za igru. U teoretskim predmetima više sam bila kampanjac.

Story: Kći Petra krenula je vašim i stopama bivšeg supruga. Jeste li očekivali takav slijed?

Na prvu loptu je nekako prirodno da dijete preuzme zanimanje svojih roditelja, nemamo traume zbog toga. Zapravo, Petra se u djetinjstvu bavila svime, samo ne glumom, osim kao gledateljica predstava i slušajući naša duga razglabanja o teatru. Htjela je biti pijanistica, fizičarka ili slikarica, a postala je glumica i nije požalila, kao ni mi - uživa u svakom danu i u svakom novom izazovu.

Story: Jeste li kritični prema njoj, u glumačkom smislu? Kažete li joj iskreno ako vam se nešto ne sviđa?

Puštali smo je da sama otkriva svoje svjetove i nismo je kritizirali - najvažnije je biti slobodan i učiti iz vlastitih pogrešaka. Kad bi zapelo, sama je tražila pomoć i savjet i zatim pametno prilagođavala te savjete sebi i svojem shvaćanju. Kad je o njoj riječ, ništa ne forsiram. Iskrena sam s njom i želim da razvije svoju samostalnost i individualnost.

Story: A kao majka, jeste li strogi? Jeste li jedna od onih majki koje se previše brinu?

To je sve u fazama - roditelj mora biti i prijatelj i psihijatar, ali prije svega netko na koga se dijete može osloniti i u koga može imati bezgranično povjerenje. Brinem se, ali u zdravim granicama, da njoj dam slobodu, a sebi sačuvam živce. Najvažnije je da se svaki dan zagrlimo i kažemo si koliko se volimo.

Story: Prošle godine razveli ste se od glumca Borisa Svrtana. Je li vas možda bilo strah novog početka?

Razvod boli jer prvo okrivljuješ sebe, pa njega, pa cijeli svijet. Jednostavno, uruši ti se cijeli život. Taj užasni osjećaj krivnje te proganja kao veliki dinosaur koji ti sjedne na grudi i ne možeš disati pa ti treba neko vrijeme da se pomakneš, oživiš i kažeš si - a sada druga runda! Ne treba se bojati početaka, krajevi su bolni.

Story: I vi ste bili dijete razvedenih roditelja, kako ste to proživljavali?

Moji su se razveli kad sam bila mala i jako sam patila za tatom, priznajem. Nije ga bilo da mi odobri moje snove, mama je radila da preživimo, a ja sam bila tipična zagrebačka mala s ključićem oko vrata, curka sa Zrinjevca, klinka iz ZKM-a, odlikašica. Odgajali su me susjedi, baka, ujaci, prijatelji, ali bila sam vesela i bogata u duši. Zapravo, bilo je to jedno ludo djetinjstvo.

Story: Je li možda lakše održati dobre odnose s bivšim partnerom kada s obje strane nestane ljubavi?

Kad si čovjek emocije posloži po prioritetima, kad s bivšim možeš popiti piće a da se pritom ne posvađaš, onda je to odlično. Tu smo jedno za drugo bez obzira na sve, ali sada samo kao prijatelji. Samo treba pustiti da stvari idu svojim tijekom.

Story: Danas se mnogi ustručavaju govoriti o razvodu, a ne možemo pobjeći od stvarnosti i činjenice da se oni sve češće događaju. Što mislite, zašto je tomu tako?

Kad bih znala odgovor na to pitanje, možda se nikad ne bih razvela, ali možda se nikad ne bih ni udala. Kad je o tome riječ, ne znam ni koji bih savjet dala svojoj kćeri, je li to pitanje ljubavi, neljubavi, zrelosti, nezadovoljstva u poslu, djece, nedostatka strasti... Treba se prepustiti i ne previše filozofirati. Neka traje dok traje!

Story: Mislite li da se ljudi s godinama jednostavno prestanu truditi? 

Ljudi se uvijek trude, ali život te razbaca na sve strane pa ponekad i ne znaš da se više ne trudiš. Zapravo se treba samo voljeti, i to je sve. 

Story: Jeste li ikada osjetili gorčinu zbog svega?

Ne znam kako se to zove, osjetila sam i osjećam svašta, ali odlučila sam biti dobro. život ide dalje, toliko ima lijepih stvari o kojima želim razmišljati, a ovo je sve dio prirodnog procesa na koji me nitko nije tjerao. Bilo je dobro dok je trajalo, a moje se ‘dobro’ izlizalo.

Story: Vjerujete li i dalje u ljubav? Jeste li otvoreni za nju?

Kako ne bih vjerovala u ljubav? Ljubav je pokretač svega i svuda je oko nas. Ljubav između dvoje ljudi samo je jedan dio lepeze raz-nih vrsta ljubavi.

Story: U dvadesetima ljudi najčešće izlaze u klubove, kako se vi u ovim godinama zabavljate u društvu prijateljica?

Danas se izlazi kao što se i nekad izlazilo. Odem ja i tamo kamo idu mladi, samo se sad znam vratiti kući na vrijeme.

Story: Nedostaje li vam više zabave i luđih provoda?

Naš glumački život uvijek se nakon predstava pretvori u zabavu, a i u lude provode. Ništa mi ne nedostaje, ima toga čak i previše. Rekla sam vam već da su glumci vječno mladi, samo sam sad malo manje izdržljiva.

Story: Jeste li sretniji, samopouzdaniji i zadovoljniji sada nego u dvadesetima i tridesetima? Što si želite u budućnosti? Želite li još glumiti ili priželjkujete više odmora?

Tko to kaže, taj laže - dvadesete i tridesete godine najljepše su razdoblje života, poslije se samo tješiš da ti je sada najbolje. Samopouzdanja imam kad ga trebam, pameti nikad dosta, a najveće zadovoljstvo i sreća mi je kad ustanem ujutro, poljubim svoje dijete, popijem kavu, zapalim cigaretu i kažem si - gle, kako je lijepo počeo dan! Naravno da želim glumiti do kraja života, daj Bože zdravlja, dobrih tekstova i zgodnih redatelja. Odmaram se dovoljno kad gledam svoju kćer kako raste. Samo ljubav!