Drugu godinu zaredom otišao sam u najdraži mi Los Angeles. Grad vječitog sunca, glamura, Hollywooda. Prije godinu dana to je bio samo romantičan put sa Sunčanom, mojom vjernom ženom i životnom potporom, ali ovaj put to je bilo prvo veliko, daleko putovanje za moju djecu Hanu i Maxa. I to kakvo putovanje... Jer, u istim godinama u kojim su sada moja djeca, s 5 godina, i ja sam otišao na svoje prvo, daleko putovanje. Moji najdraži roditelji poveli su me te davne i bezbrižne 1975. godine u daleki, daleki Los Angeles, u goste mojoj teti Olgi, te u “happiest place on earth” - Disneyland! Moja djeca su isto tako uživala u Disneylandu, sad, naravno, s punom dužim redovima za sve rollercoastere i atrakcije, nego kad sam ja bio mali, ali u još uvijek originalnom i, ipak, najboljem Disneylandu. Od Star Warsa, do Pinocchia, pa sve do Universal Studiosa, nije bilo kraja sreći moje djece. Naravno, i mi starci smo uživali kao mala djeca, jer Los Angeles je Disneyland i za odrasle. Čak i u Universal Studiosu osjećao sam se kao malo dijete kad sam vidio kako se pravi filmovi snimaju, ili kada su nas provozali kroz Wisteria Lane iz legendarne serije 'Kućanice'. A da ne govorim kad su nas odveli do Norman Bates motela gdje je bio snimljen kultni film 'Psiho'. Ipak, ne treba otići u ovaj popularni 'fun park' da bi čovjek dobio okus Hollywooda -nama je bio dovoljan samo jedan legendarni Sunday Brunch u Four Seasons Hotelu na Beverly Hillsu. Prvo sam kod hotelskog lifta naletio na JonaHamma, koji glumi Dona Drapera u “Momcima s Madisona”. Opušten, nasmijan, s ogromnim, bijelim zubima, lijep.

Jon Hamm Potom, dok smo Maxić i ja čekali u redu za sushi, ispričao sam se ženi ispred nas jer se mali fino zaletio u njenu guzu, koju sam zapravo trebao i prepoznati. “Oh that’s ok!”, rekla je i okrenula se - Salma Hayek! Opet lijepa, rekao bih čak i besprijekorna, presavršena. Ali u tome i je stvar, tu su svi lijepi, svi sa besprijekornim tenom, perfektnim tijelima, malim nosićima, a bore ni u tragovima. Na svakome uglu je Plastic Surgery Clinic, Anti Aging Clinic, Botox Bar, Injection Salon, Filler Station. Malibu i Beverly Hills prednjače, ali sve se to nađe svugdje, na svakome uglu. U Los Angelesu je to ogromna industrija, a ići na neki zahvat je kao odlazak zubaru, frizeru ili u fitness centar. Potpuno uobičajeno. Prvo jutro na doručku, naša konobarica je ponosno napućila svoje (pre)velike hijaluronske usne. Moja maserka je već stavljala hijaluron u usne, u obraze, botoks u čelo, bila je na Vaser liposukciji a na Obagiju je već četiri godine, iako joj je tek 28 godina. I naravno, čim spomenem čime se ja bavim, priči nema kraja. Na ovom putu sam bio jednako uzbuđen što ću vidjeti poznati holivudski znak u predivnim brdima blizu Mullholland Drivea, kao i što ću svjedočiti veličini moje industrije i vidjeti sve te zvjezdane klinike. Naravno, posao i edukacija u glavnom svjetskom gradu estetike je i bio jedan od razloga za naše fantastično putovanje. Jedna stvar… te velike usne, preveliki obrazi, mali prćasti nosevi i napumpani silikoni na Santa Monica plaži su ovdje potpuno normalni. To su trofeji ili accessories poput dobrih Valentino cipela ili Chanel torbe. Dapače, ovi zahvati su zapravo puno jeftiniji i mogu ih priuštiti mnogi, pogotovo u moćnoj Americi. A kažem trofeji jer u Americi se ne taji ako si imala(o) neki estetski zahvat, nego se ide ravno u neki golf klub ili restoran i ponosno se priča o tome na što je netko potrošio veliki novac. Zar to nije fenomenalno? Zar ne bi i mi trebali biti takvi? Pogotovo s ovim nekirurškim zahvatima - mi radimo samo male kozmetičke, bezopasne zahvate koji ne traju zauvijek. Zašto to ne priznati i ponositi se?! Zapravo ono što sam htio reći i često sam već prije komentirao i pisao, je da se u Americi pretjeruje s estetskim zahvatima, i da su te holivudske face s previše botoksa, kao recimo kod Nicole Kidman, pretjerane (da, i nju sam vidio za drugim stolom u jednom restoranu). Je li ta najprćastija guza Salme Hayek prava ili je ipak imala pomoć.
Nicole Kidman A sva ta ispeglana torza kao u, recimo, Jona Hamma, su prirodna, rezultat teretane ili ipak Vaser Lipa ili Triactive Plusa? Je li Amerikanci pretjeruju? Uvijek sam tvrdio da pretjeruju, i da mi u Europi to puno prirodnije radimo, te da ja, naravno, težim prirodnom izgledu. Ipak, moram priznati da me ovo putovanje u zemlju obećanja malo pokolebalo u mojim uvjerenjima. Ja ću, naravno, nastaviti sa svojim poznatim prirodnim i minimalnim tretmanima u Londonu i Zagrebu, jer to i volim, a što je još i važnije, to vole i moji pacijenti. Ja ih zamolim da donesu fotografije iz mlađih dana, da ne izmišljamo nešto novo, nego da suptilno vratimo što je starost oduzela. Ali što ako u nekom paralelnom svijetu, jednoga dana otvorim kliniku u Los Angelesu? U zemlji gdje je moto - 'big and bold is beautiful'. U zemlji najvećeg i, često, i najfinijeg obroka na svijetu, pa se i ne treba čuditi da su debeli ljudi normalna pojava (uz, naravno, drugi ekstrem - da su jako mršavi i perfektno mišićavi). Ako je u toj kulturi normalno da je sve veliko, sve blještavo - od autoputa, preko automobila, dućana i Holywooda pa sve do estetske medicine i kirurgije, ako to i žene i muškarci vole i žele, onda zašto ne?! A kad nešto u nekoj kulturi postane normalno, onda to postaje uobičajeno i umjereno. Već sad u Engleskoj i u Zagrebu neke pacijentice inzistiraju i žele više, veće uz, naravno, dobru mjeru - ipak im ja to na svoj, malo umjeren i što više artističan način i napravim. Predivne seksi guze, napućene usne, kože bez bora, kože bez pigmentacija ili kapilara, bez celulita... Zvuči dobro? Piše: dr. Nikola Milojević Foto: Profimedia