Story: Koliko ste zadovoljni nedavnom izložbom u njujorškoj galeriji Domenico Vacca, koja je dobila odlične kritike?
Zadovoljan sam, ali sada bih trebao biti ondje i što više promovirati izložbu. No to ne mogu jer u Zagrebu radim i imam previše obaveza. Morao bih se preseliti u New York barem na šest mjeseci, ali u ovom trenutku to je vrlo teško. U Europi već imam druge izložbe, 15. lipnja otvorenje u Grazu, pripremam izložbu u Münchenu i dogovaram s dvije londonske galerije na Portobello Roadu i King’s Roadu. Trenutačno sam tu.
Story: Lakše vam je u Hrvatskoj raditi na umjetničkim djelima?
Da, zato što mi je ovdje najbolja logistika, a u sebi nosim inspiraciju izvana jer ne živim tu nego po cijelom svijetu. U Hrvatskoj mi je ipak malo previše banalno i previše tmurno, ali tu sam zbog djece, mame i logistike.
Story: Zaštitni znak galerije Domenico Vacca je vaša više od tri metra visoka skulptura ‘Fire Woman’ koja je ujedno najdraža vašoj kćeri Ziti?
U posljednje je vrijeme i meni najdraža. Nastala je spontano i to je prva brončana skulptura koju sam radio bez ikakvog školskog znanja.
Story: Procijenjena je na 200.000 dolara?
Da, ali ne želim je prodati jer smatram da je u rangu svjetskih skulptura, ali u Hrvatskoj se neće moći vidjeti. Nažalost, puno će toga završiti u inozemstvu. Imam mnogo stvari koje nikada ne bih prodao jer sam uz njih previše vezan. Neke ti skulpture jednostavno legnu.
Story: Kad je došlo do odmaka od fotografije, po čemu ste iznimno poznati?
Posljednjih desetak godina i u tom sam razdoblju napravio toliko umjetničkih djela koliko ih neki ne naprave u sto godina. U posljednje vrijeme svi forsiraju moje fotografije pa je nedavno u Ljubljani bila otvorena velika retrospektiva noćnog života ‘Stephan Lupino - Eighties in New York’. Slovenci sada planiraju izdati knjigu o tim fotografijama, a uskoro će u Kinu biti postavljena grupna izložba u kojoj je sedam mojih fotografija. No to me više toliko ne znanima, fotografija je sada u drugom planu, samo tu i tamo odradim neka snimanja.
Story: Bolje se možete izraziti kiparstvom i slikarstvom?
Bolje! Kiparstvom još i više i tome naginjem, ali i slikam. To je moj Lupinizam, nisam  tipičan umjetnik i ljudi moj rad ne mogu svrstati. To što radim previše je avangardno i većinom mi govore da sam ispred svog vremena.
Story: Za one koji možda nisu još upoznati s Lupinizmom, kako biste ga definirali?
Kreativna, luda, nadahnuta, nadrealna i prosvijećena energija koja je sto godina ispred svog vremena i koju želim podijeliti s ljudima. Ne mislim prosvijećena u biblijskom smislu, nego u prosvjetiteljskom i avangardnom. To je odmalena u meni, uvijek sam radio avangardne stvari i nikad me nije zanimalo ono što je pomodno. Ja sam roker u umjetnosti, što većinom ljudi shvate pa me tako percipiraju i cijene. Radim rock’n’roll u umjetnosti, uvijek nešto novo i dotad neviđeno.
Story: Koju poruku nose vaša djela?
Ne volim filozofirati i polemizirati o tome. Izbacujem ono što je u meni i osjećam povezanost s nekim višim silama, s božjom svemirskom energijom koja je većini nedokučiva.
Story: Ljudski lik i daje vam je inspiracija?
Ljudska je forma, ali u drugoj, novoj dimenziji. Lutke iz ciklusa ‘Another World’ su apokaliptične jer je takav svijet i sve što se u njemu događa. Na mene to utječe, ali i sve ono što sam proživio i što nosim u sebi. Najveći je problem ljudska pohlepa, došlo je do kolizije - bogati hoće sve više, a istodobno je sve više sirotinje. Kod nas je dodatni problem što nitko ne želi raditi jer su svi naučeni na prevare, nepotizam... Ali nisam pesimist i u svemu tome ima optimizma.
Story: Vidite li izlaz iz takve situacije?
Ne znam, trebalo bi doći do velikog preokreta. Ne samo tu nego u cijelom svijetu. Sve je napetije, previše je ratova, u istim je rukama previše novca koji se gomila, a ti ljudi nisu dovoljno prosvijećeni da bi radili za dobrobit čovječanstva. Svi samo misle na svoje interese, a najveći danak uzima globalizacija.
Story: Utječe li to na vaš rad?
Utječe, ali moj je rad većinom ono što je u meni, ono što nosim još iz New Yorka i sad sve to kao bujica izlazi, a dodatno je obojeno današnjom situacijom. Zato kritičari, koji su limitirani svime onim što su naučili, ne znaju kamo bi svrstali moj rad. Vidim da ne razumiju jer nisam u šabloni. Kao što na Akademiji likovnih umjetnosti samo učiš, učiš i učiš i time ubijaš ono istinsko u sebi te na kraju samo kopiraš ono naučeno. Ne želim negirati Akademiju jer je to nekom potrebno, ali ne i meni jer je cijeli moj život Akademija.
Story: Vaš će bogat opus početkom iduće godine biti predstavljen u zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori?
Bit će to velika retrospektiva, a u postavu će biti skulpture, slike, fotografije, čak i umjetnički namještaj koji sam radio. No za mene to više nije namještaj, jer ako napravim stolac ili ogledalo, za mene oni postaju skulpture. Prije Klovićevih dvora bit će mnogo izložbi po europskim gradovima.
Story: Nedavno su održane vaše izložbe u Rijeci, Zadru, prošle godine grupna izložba ‘Eros i Tanatos’ u Splitu, vaša su djela izložena uz Picassa i Goyu. Reagira li publika u Hrvatskoj na jednak način kao u Americi?
Ljudi kod nas jako dobro reagiraju i svi me pitaju zašto moje izložbe nisu postavljene u zagrebačkim muzejima, a u ostalim gradovima jesu. Treba biti umrežen u nekim umjetničkim kanalima, a ja to nisam.
Stefan Lupino: 'Znao sam Madonnu dok je još vozila bicikl'
Story 
Story: Uz skulpture, u vašem se domu nalazi i mnogo križeva. Vjera vas također nadahnjuje u radu?
Nisam školski vjernik, ali čovjek koji ne vjeruje, nije čovjek. Moraš vjerovati u nešto, a križevi su za mene simbol patnje. Rekao sam da moram napraviti četiri i pol milijuna križeva kako bi svaki Hrvat imao jednog. To mi je u jednom trenutku bila misao vodilja i sad se u jednom samostanu pokraj Mün-chena priprema humanitarna izložba na kojoj će biti 30 križeva i fotografije bolesne djece.
Story: Percipira vas se kao jednog od najboljih erotskih fotografa, ali nisu samo gole žene u vašem fokusu. Organizirali ste i humanitarne akcije poput ‘Moji anđeli’ za pomoć djeci oboljeloj od malignih bolesti. Moje su najbolje fotografije one djece i golih muškaraca, ali po ženama sam poznat. To je tako jer u svijetu vlada površnost, važne su turske sapunice, ‘Big Brother’ i ‘Farma’, a ne ono što je uistinu važno. To mi je žalosno. Usto, tu je i glupa muzika pa mi je odlazak u kafić poput odlaska u zatvor. Poslije New Yorka i klubova u kojima sam radio po cijelom svijetu, ovdje mi je ubojstvo izlaziti i slušati tu glazbu bez sadržaja.
Story: Planirate se vratiti u New York?
Pa ni New York više nije New York. Sada mi je dosadno kad dođem ondje. Baš sam razgovarao s prijateljem koji mi je rekao: “Lupino, nema više New Yorka, sve se prebacilo na periferiju i sada je sve korporativizam.” Taj se grad deformirao, postao je previše komercijalan, nema više te umjetnosti koja ga je obilježila.
Story: Nedostaje li vam titula kralja noći? Časopis Paper uvrstio vas je na popis deset ljudi koji su obilježili noćnu scenu New Yorka osamdesetih i devedesetih godina.
Sad svi govore o tome. Slovenci pripremaju knjigu o toj temi, a nešto slično žele napraviti i u New Yorku. Za mene je to prošlost i ne treba mi više, čak mi sada na neki način šteti.  Kad neki galeristi vide te stare fotografije, misle da se i dalje time bavim, a ne vide moja nova, prava djela. Kiparstvom i slikarstvom prevladat ću tog ‘kralja noći’.
Story: Je li se teško dokazati u tom obliku umjetnosti?
Nemam se što dokazivati. Fotografijom sam se počeo baviti spontano, ali kod nas se nikada nije vidjela prava vrijednost mojih fotografija i objavljivali su samo površne stvari. Vani bih stvarno mogao iskoristiti svoje fotografije, ali to mi je dosadno. Ovo što sada radim puno mi je važnije.
Story: Kad vam je dosadila fotografija?
Vrlo brzo, već u New Yorku, ali želio sam fotografirati što više žena pa mi je to bila inspiracija. Ali uistinu sam najbolje fotografirao djecu, muškarce i portrete. Čak i modu, ali to me tada nije zanimalo. Previše sam se zamjerio ljudima jer nisam bio podložan, nisam želio slušati druge i zato sam imao neprijatelje. To je tako, uvijek ima onih koji te vole i onih koji te ne vole, a ovi drugi su ljubomorni i zavidni na moju energiji. Drugog razloga stvarno nemaju.
Story: Nedostaje li vam druženje s nekim od najvećih svjetskih zvijezda?
Ne, ja sam sada u svojem svijetu.
Story: Imate li neku anegdotu s njima?
Bilo ih je puno. Primjerice, na promociju moje knjige ‘The World’ došli su Frank Zappa, Christopher Walken, Mick Jagger i brojni drugi. Mick je rekao da bi baš želio vidjeti kako fotografiram sve te žene, kako ih uvjerim da se skinu, pa smo prošetali jedan krug po klubu, ali bilo je previše ljudi oko nas i svi su željeli s nama razgovarati. S Frankom Zappom razgovarao sam o njegovoj glazbi i rekao mu kako  bih ga želio fotografirati ispred dobrog zida, a znam da takav postoji u klubu. Njegov menadžer tada nije bio s njim. Baš smo izlazili iz VIP dijela kada je naišao i nije znao što se događa, ali Frank je samo odmahnuo rukom i rekao mu da nas pusti. Walkena nisam želio snimiti jer je bio malo previše pijan, ali Zappu stvarno jesam.
Story: Je li vam žao što ste odbili ponudu Andyja Warhola da radite za njega i njegov Interview Magazine?
Nije mi žao. Njega sam zvao živi mrtvac i to je stvarno bila istina. Tada je najjači časopis u svijetu bio Details, a njegova urednica Annie Flanders dala mi je prvu priliku i rekla: “Ako ćeš ikada raditi za tog živog mrtvaca, za mene nećeš i nikada nećemo biti prijatelji”. Andy me nekoliko puta pozivao da dođem raditi za njega, ali uvijek sam bio vjeran i nisam se htio prodati.
Story: Trebali ste fotografirati i Madonnu?
Kada sam radio za talijanski Vogue, nazvala me glavna urednica Carla Sozzani i rekla da bih mogao fotografirati Madonnu te mi dala broj njezine agentice. Madonnu sam poznavao još dok se biciklom vozila New Yorkom i radila u jednom klubu kao konobarica. Nazvao sam je tek nakon pet dana, a tada ju je već netko drugi snimio. Nikad nisam patio na zvijezde, ali bilo je nekih s kojim sam dobro surađivao, poput Billyja Idola kojega sam fotografirao i čak mu radio pozivnice za nekoliko njujorških koncerata. Družio sam se s Joyjem i Dee Deejem iz Ramonesa, Bryana Ferryja fotografirao sam za nekoliko naslovnica, a on je volio fotografije mojih žena, baš kao i Jagger.
Story: Nedavno je vaša kći Zita rekla da od vas nije naslijedila umjetnički talent. Je li vam žao što nije krenula u tom smjeru?
Nije mi žao jer znam koliko je to teško. Biti umjetnik, pogotovo u Hrvatskoj, križni je put. Ja si to mogu dopustiti, ali potrebno je jako puno rada. Kao umjetnička sam mašina i iz mene djela izlaze kao na traci, a svoju djecu ne vidim u tome. Ali Zita ima talenta, dosta je već to što prepoznaje umjetnost. Ona studira matematiku u Rijeci.
Story: A sin Martin i vaša druga kći Camille?
I oni su otišli u drugom smjeru, ali imaju nešto umjetničkog što su naslijedili od mene. No ne forsiram ih, čak im i ne sugeriram jer znam koliko je teško i što sve moraš proći.
Story: Dok ste u Hrvatskoj, više se viđate s Martinom i Zitom?
Stalno smo u kontaktu, viđamo se. Nisam baš roditelj koji bi stalno bio s njima, to moram priznati, ali jako se brinem o svojoj djeci i oni su mi prvi. Ja sam se sâm odgojio, sâm sam se razvio i mislim da tako trebaju sva djeca žele li nešto postići. Moraju se osamostaliti. Ovdje u Hrvatskoj smo ih previše razmazili i zato imamo mladu generaciju koja nema disciplinu i samo želi bježati van.
Story: Kome prvom pokazujete skulpture?
Imam nekoliko prijatelja koji me prate i imaju sluha za moju umjetnost, Zita je jedina iz obitelji koja ih prva vidi, a Martin sam dozna. Objavljujem radove i na Facebooku, ali ne držim toliko do toga. Postali smo svijet lajkanja, a prava je situacija sasvim drukčija.
Story: Dakle, vodite se nekim unutarnjim osjećajem i nije važno što drugi kažu.
Da, nikad mi to nije bilo važno. Zato me ljudi i mrze, zbog te superiornosti koju imam, a zapravo sam vrlo jednostavan i skroman, ali znam da vrijedim i da nije za bacanje to što napravim. Od Boga imam tu snagu i energiju, ali bez velikog rada ne bi bilo ničega.
Razgovarala: Maja Šitum
Fotografije: Josip Regović