Zvijezda koja voli kršiti pravila

Tri plakata izvan grada’ novi je film redatelja i scenarista Martina McDonagha, drama koja iznimno uvjerljivo prikazuje izgubljenost, tugu i nepravednost svijeta u kojemu opstaju samo najjači. Među brojnim nagradama, film se okrunio i Zlatnim globusom za najbolji film. Njegovoj uvjerljivosti pridonijela je i glavna glumica Frances McDormand, za koju mnogi tvrde da joj je rola očajne majke Mildred uloga karijere. Ova 60-godišnja američka glumica javnosti se predstavila 1984., kada je snimila film ‘Suvišna okrutnost’, prvijenac braće Coen. On joj je donio prvu suradnju s ovim filmašima, a s njima snimila i filmove ‘Arizona Junior’, ‘Spaliti nakon čitanja’ i ‘Fargo’ iz 1996. godine za koji je dobila svoj prvi Oscar za najbolju glavnu žensku ulogu. - Nisam glumica zato što volim biti ispred kamere ili da me novinari uokolo fotografiraju, nego zato što želim biti dio čovječanstva koji na neki način mijenja svijet - ističe umjetnica.

Zbog očeva poziva u sklopu kojega je on radio na obnavljanju i proširenju zajednica diljem svijeta, oskarovka je često mijenjala mjesto stanovanja pa je tako živjela u gotovo svim dijelovima Amerike, a 1979. u Zapadnoj Virginiji stekla je naziv prvostup-nika glume. Tri godine poslije, Frances je završila Yale School of Drama, gdje joj je tijekom studiranja cimerica bila kolegica Holly Hunter. - Prije nego što sam upisala fakultet, bila sam dobra i poslušna djevojka. Nakon što sam otišla od kuće, prekršila sam određena pravila i prešla neke granice - priznaje glumica koja je javno govorila o svojoj mladosti i fazi dok još nije bila poznata. 

- Imala sam popis stvari koje moram napraviti. Među prvima bilo je izgubiti nevinost - otkrila je Frances, koja je priznala da je u studentskim danima eksperimentirala s drogom. - Željela sam isprobati sve što nije uključivalo krv i iglu. Bio je to veliki lunapark za mene - priznala je u jednom intervjuu. Tvrdi da je eksperimentirala s raznim drogama, ponajprije onim halucinogenim i kanabisom. Godine 2003. pojavila se na naslovnici High Timesa s džointom u ruci. 

McDormand je vrlo brzo uvrštena na A listu glumaca, a prije nego što je počela glumiti u filmovima za koje je nekoliko puta bila nominirana za nagradu Oscar, uspješno je nastupala u kazalištu.  - Zapravo sam vrlo naivno odlučila da želim postati glumica. U mojoj obitelji nitko nije odlazio u kazalište ili gledao filmove. Kod nas se, baš kao kod većine Amerikanaca u šezdesetima koji su živjeli u malim gradovima, rijetko gledala televizija. Ni u snu nisam mislila da ću se jednog dana pojaviti na televiziji. Mislila sam da ću biti kazališna glumica. Iako je teatar moja velika ljubav i divno je raditi na sceni, danas mislim da ondje vlada depresija - tvrdi.

Prvi profesionalni glumački angažman dobila je u predstavi ‘Trinidad and Tobago’ Dereka Walcotta, a nakon toga uloge su se nizale jedna za drugom pa je utjelovila Stellu Kowalski u ‘Tramvaju zvanom čežnja’ za koju je 1998. bila nominirana za nagradu Tony (tu je nagradu 23 godine poslije osvojila za izvedbu u drami ‘Good People’). - Kad sam se obratila školskoj savjetnici i rekla da želim upisati studij glume, nitko me nije ozbiljno shvatio. Dapače, savjetnica nije ni bila zainteresirana da me usmjeri na neki od fakulteta ili da mi savjetuje koji je najbolji. Uzela je kataloge sa studijima diljem Amerike, otvorila prvi koji je vidjela i rekla: “Gle, ovdje stoji da imaju kazališnu zgradu. želiš li u ovaj studentski kampus?” - kaže danas jedna od uspješnijih američkih glumica.

- Smatram se vrlo jednostavnom i običnom osobom. Ne mislim da sam glumačka zvijezda i moram reći kako čak imam sposobnost uvjeriti ljude da nisam zvijezda - govori McDormand te dodaje da je glumačka karijera vrlo prolazna. - Glumci rade pa onda opet ne rade, zatim nakon nekog vremena ponovno rade. Glumački je posao jako prevrtljiv. Tko se još brine o karijeri? Dajte ljudi, nađite si život - kaže holivudska zvijezda koja je svakim dosadašnjim projektom očarala publiku i kritičare.

- Najiskrenije, snimila sam mnogo filmova koji su postali dobri, ali vjerujte mi, nisu uvijek bili najbolja iskustva kojih se volim prisjećati - priznaje glumica kojoj je filmski set braće Coen, uz karijeru, donio i ljubav. Naime, glumica je 24 godine u sretnom braku s redateljem Joelom Coenom, kojega je upoznala 1984. na audiciji za film ‘Suvišna okrutnost’.

- Frances je dobila ulogu u filmu, no kad sam je nazvao da je obavijestim o tome, nije se javljala. Poslije smo se čuli, a ona mi je mrtva-hladna odgovorila da jednostavno nije mogla dignuti slušalicu jer je baš gledala epizodu sapunice u kojoj je glumio njezin tadašnji dečko - otkrio je jednom prilikom Joel Coen. 

Nije trebalo mnogo da taj isti dečko postane bivši, a ona i Joel počnu svoju romansu. Par se ubrzo uselio u zajednički stan u New Yorku, no na brak su pričekali još deset godina, tijekom kojih je Frances postala muza braće Coen. - U karijeri sam bila prestara, premlada, predebela, premršava, preplava, presmeđa, ali oni su trebali nešto drugo. Srećom, čini se da sam ja bila nešto drugo - prepričava.   - Možda je činjenica što spavam s redateljem učinila svoje. Tko će ga znati - kaže Frances bez zadrške, a otvoreno je govorila i o tome kako ju je sadašnji suprug zaveo.

- Oboje smo tada čitali roman ‘Poštar uvijek zvoni dvaput’. Nekoliko večeri nakon snimanja pitala sam ga želi li svratiti do mene da raspravljamo o knjizi. I tada je sve počela. Zaveo me literaturom i čitanjem, što i ja obožavam - prisjeća se glumica koja se 1994. udala za Joela. Par je odlučio vjenčati se prstenjem iz Joelova prethodnog braka. - Bila je šteta baciti to prstenje. Rekla sam mu da nemam problem s tim da mi na dan našeg vjenčanja stavi prsten bivše supruge na ruku - objasnila je Frances.

- Kao što vidite, nije nam donio lošu sreću, dapače, i nakon toliko godina uživamo zajedno. Doduše, uvijek ga nosim na srednjem prstu, no to nema nikakve veze ni s čim, jednostavno sam se tako naviknula - dodala je McDormand koja sebe i supruga voli nazivati McCoen-ovima.

Nebrojeno puta Frances je u medijima isticala da ima divan odnos s mužem, gotovo kao i na početku veze prije 34 godine. - Zaljubila sam se u osobu iz iste struke, i to mi je bilo golemo olakšanje. Imati partnera i kolegu istodobno, koji te ne zastrašuje ljubomorom, uistinu je odličan osjećaj. Voljeti i živjeti bez ispričavanja, straha od svađe i laži, mnogo mi znači pogotovo jer je to jako važno u našem poslu - rekla je.

Baš poput Francesinih roditelja, godinu dana nakon vjenčanja ona i suprug posvojili su šestomjesečno dijete iz Paragvaja i dali mu ime Pedro. Par je pokušavao imati biološko dijete, no nikada se u tome nisu mogli ostvariti. - Uistinu smo se trudili i pokušavali, ali priroda mi, čini se, nije dala tu moć da rodim. Još od ranog djetinjstva vidjela sam se u ulozi majke i zaista mi je to bila najveća životna želja. Kad smo doznali da to baš neće ići tako jednostavno, odnosno da ne mogu imati biološku djecu, to me psihički slomilo - otkrila je.

- Nakon kraće depresije okrenula sam ploču i shvatila iz vlastitog primjera da nije toliko važno nositi dijete u trbuhu i roditi ga nakon devet mjeseci. Važnije je držati ih, voljeti, odgajati,  pripremiti za život i biti uvijek tu za njih - dodala je glumica koja se, nakon posvojenje, na neko vrijeme povukla iz svih filmskih angažmana kako bi se potpuno posvetila odgoju sina Pedra.

- Nije se to pokazalo dobrom idejom ni za jedno ni za drugo. Godinu dana biti kućanica i ništa ne snimiti nije bilo dobro za mene. No godinu dana obavljanja isključivo kućanskih poslova naučilo me da budem iznimno dobar producent - ističe glumica koja je producirala i glumila u mini seriji ‘Olive Kitteridge’ za koju je dobila nagradu Emmy i time postala 12. glumica u povijesti koja se okrunila glavnim glumačkim nagradama: Oscarom, Emmyjem i Tonyjem.

- Dugo nisam željela glumiti uloge majke, jer sam i sama majka. U toj stvarnoj ulozi zaista uživam i nisam to željela prenijeti na filmove. Ipak, draže mi je biti majka nego glumica. Ni-sam depresivna osoba i obiteljski sam tip, ali ponekad imam promjene raspoloženja. Tad je najbolje da me svi ostave na miru, ohladim se i ponovno se vratim u dnevni boravak - priznaje.

- Pedro je divan sin. Primjerice, kod nas se u kući mnogo psuje. Meni su psovke dio vokabulara, moj suprug psuje, a Pedro je potpuna suprotnost - prepričava ponosna majka koja nikada nije bila tipična holivudska zvijezda, unatoč uspjehu i slavi koje je stekla tijekom karijere duge gotovo četiri desetljeća.

- Za mene je gluma posao jednak onomu kada netko osam sati poslužuje kavu i nakon toga ide kući. Naučila sam povući granicu između privatnog i poslovnog. Smatram da bi to općenito trebalo tako funkcionirati u glumačkom svijetu. Mislim da se nikada ne možeš u potpunosti transformirati na filmu, ali ako znaš raditi svoj posao, onda publika vrlo lako može povjerovati liku koji tumačiš - objašnjava McDormand koja sebe nikad nije smatrala zvijezdom.

- Kada mi netko priđe i zatraži od mene autogram, nonšalantno odgovorim: žao mi je, taj dio mene otišao je u mirovinu, sada samo glumim - govori, no obožavatelji s njom imaju sreće. Frances će udijeliti smiješak, pitati ih kako se zovu i možda razgovarati kratko s njima.

Frances McDormand razlikuje se od svojih kolegica po mnogo čemu - ne voli ušminkane holivudske zabave, na set uvijek dolazi bez privatnih vizažista i velika je protivnica estetske kirurgije.

- Mnogo o tome razgovaram s Joelom. Ni-kada ništa nisam mijenjala na sebi, volim reći da u ovih 60 godina nisam ‘mutirala’ zahvaljujući operacijama kojima se gotovo svi moji kolege podvrgavaju. Suprug me toliko puta spriječio da prigovorim kolegama i prijateljima zbog korekcija. Puna sam bijesa i strahujem za njih zbog svega što napravili od sebe. Cijeli Hol-lywood odijeva se poput tinejdžera, mijenjaju svoje lice, svoju kosu pa se ponekad pitam jesu li to zaista oni - govori Frances.

Zbog činjenice da ima male grudi, mnogi su joj holivudski estetski kirurzi nudili plastične operacije i ugradnju implantata, no ona se svima oduprla pa često na setu nosi umetke kako bi joj dekolte izgledao veći.

- Umetke za grudi počela sam nositi na setu filma ‘Arizona Junior’ jer je lik koji sam igrala majka koja je rodila petero djece, a ja prirodno ravna kao daska. Kostimografi su odlučili da moj lik ima velike grudi pa smo posegnuli za umetcima. Nakon toga uvijek sam provjeravala u scenariju o kakvoj je ulozi riječ, ima li moj lik velike ili male grudi. Umetke nisam stavljala kad bih odlazila na audicije, nego sam ih nosila u torbi. Ako bi bilo potrebno, otišla bih u garderobu i stavila ih. Tako su redatelji imali priliku na audicijama vidjeti dvije mene - Frances dasku ili pak prsatu Frances - objašnjava glumica koja je upravo s umecima odradila tri filma od kojih joj je jedan donio i Oscar.

- Ne bojim se starenja. Već sam sada stara, ali mene zapravo raduje svaka promjena na licu. Volim reći da je svaka nova bora, svaka crta dokaz moje prošlosti i da konačno sa svojih šezdeset godina mogu reći da sam mnogo toga proživjela - tvrdi. 

I dok mnogi njezini kolege uživaju u slavi i novcu, Frances najviše uživa u svojoj privatnosti. Vodi potpuno uobičajen život žene iz susjedstva pa je se često može vidjeti u kupnji namirnica, šetnji parkom ili pak javnom prijevozu, kojemu je i nakon stečene slave ostala vjerna. 

- Osim kad sam na kazališnoj pozornici, ne želim nikome služiti kao društveni događaj na koji se dolazi. Radije šećem parkom ili pripremam sok od rajčice nego da budem negdje viđena - kaže.

- Zbog svog mišljenja o umjetnom izgledu kojemu danas svjedočimo, često na setu sabotiram ono što mi naredi redatelj pa svoj lik pokušavam napraviti što prirodnijim i dajem mu taj neki ‘kućni’ izgled. Nikad nisam glumila glamurozne role, no voljela bih. Iako smatram da ne bih mogla dati sto posto sebe - priznaje nagrađivana glumica kojoj ni dodjele nagrada nisu atraktivne.

- To doba u godini kada se počnu dodjeljivati filmske nagrade kod kuće nazivamo konvencijama. Nisam osoba od crvenih tepiha. žao mi je što i dalje ne postoji netko da spriječi takve svečanosti. Nadam se da uskoro hoće, i to zahvaljujući internetu. Uvijek postoji način kako doći do priznanja, a da ne postoji ta cijela parada kiča - iskreno priželjkuje.

Uz pregršt ovogodišnjih priznanja za film ‘Tri plakata izvan grada’, McDormand je skupila četiri nagrade za najbolju glumicu - Zlatni globus, Baftu, BFCA i Nagradu udruženja filmskih i televizijskih glumaca.

- Ekipa filma ‘Tri plakata izvan grada’ najbolja je s kojom sam dosad radila. To nije preuveličavanje, doista je tako - izjavila je.  

- Kad sam prije sedam godina počeo pisati scenarij za taj film, u glavi sam imao isključivo Frances. Zamišljao sam je u toj ulozi, u glavi imao njezin glas. Nije postojao nitko drugi kome bih povjerio tu ulogu. Da nije pristala, cijeli bi projekt bio uništen - istaknuo je redatelj i scenarist filma Martin McDonagh. 

I presudile su nijanse da cijeli projekt ne završi u vatri.

- Kada sam prvi put pročitala scenarij, bila sam oduševljena radnjom i mojim likom. No poslije sam odlučila da ću morati odbiti ulogu jer sam prestara. Glumim ženu koja, sudeći po socijalnoj pozadini priče, sigurno nije čekala da prvo dijete rodi sa 38 godina. Kad sam prvi put pročitala scenarij, imala sam 58 godina i dugo smo raspravljali o tome trebam li prihvatiti ulogu, sve dok moj suprug nije rekao: “Ušuti i napravi to”. Joel, hvala ti na tome - izjavila je nedavno Frances.

- Nisam glumica koja uvježba ulogu prije nego što dođe na set. Naravno da istražujem svoj lik prije početka snimanja, ali nije da nakon cjelodnevnog snimanja još budem u liku. U procesu nastajanja ovoga filma iznimno su nam pomoglo probe koje smo odradili i na kojima je i bio redatelj. Super je raditi kada smo svi uključeni jer smo na taj način svi upoznati sa svakim dijelom procesa snimanja. Također, mislim da je nama glumcima od iznimne pomoći bila činjenica što smo svi radili u kazalištu, a to glumcu mnogo znači - otkrila je Frances kojoj je uloga Mildred jedna od dražih u karijeri.

- Moji su roditelji iz malog mjesta i ja sam tijekom života živjela u američkim gradićima pa je ta pozadina Mildred bila iznimno jasna - kaže Frances te dodaje kako je nemoguće shvatiti bol gubitka vlastitog djeteta sve dok ga i sam ne izgubiš. No trudila se dati sve od sebe da to izgleda realno i da joj gledatelji povjeruju.

- Kad izgubiš muža, onda si udovica, kad izgubiš roditelje onda si siroče, ali kad izgubiš vlastito dijete, za to ne postoji naziv u engleskom rječniku. Općenito mislim da za to ne postoji ništa osim boli - tvrdi Frances koja je ovom ulogom osvojila sve nagrade koje je mogla osvojiti - Zlatni globus, nagradu Ceha filmskih i televizijskih glumaca, Baftu, te svoj drugi Oscar.

- Smatram da su nagrade dobre za film, to potakne ljude da kupe ulaznicu i pogledaju ga. No priznanja nisu jamstvo za daljnje angažmane, to ti može omogućiti samo tvoj rad. Nagrada je samo medalja za uloženi trud - tvrdi dvostruka oskarovka.

Kad ode u mirovnu, želja joj je, kaže Frances, raditi na svom omiljenom radiju.

- Znam da ne primaju nove ljude, ali potrudit ću se da barem neko vrijeme moj glas bude u eteru. Pokušat ću ih osvojiti svojim glumačkim šarmom - zaključuje McDormand.