Nakon devet godina na kazališne daske vraća se glumica Ines Bojanić. U Sceni Gorica nastupa u predstavi ‘Zov divljine’, čija je premijera bila 30. studenoga, a u njoj s kolegicama Jasnom Palić Picukarić, Ninom Kaić Madić i Hanom Hegedušić otkriva važnost i snagu prijateljstva. Gledat ćemo je i u Kerempuhu, gdje je postala članica ansambla, a kako je ponovno stati na scenu, ali i što je naučila kao umjetnička ravnateljica Scene Gorica, otkrila je u intervjuu.
Story: Zove vas divljina?
Nakon devet godina bilo je i vrijeme da me pozove. Pet godina radila sam u Sceni Gorica i nisam imala priliku biti na sceni. Drago mi je što sam se vratila. Okupila se sjajna ekipa i uživam u toj ženskoj energiji.
Story: Na predstavi rade gotovo isključivo žene...
Samo je glazba povjerena muškarcu, ne znam kako se on provukao. Šalim se, ali divno je što se konačno pojavljuju ženski komadi i dobro je da ženske uloge dođu do izražaja.
Story: Ali ‘Zov divljine’ trebao bi pogledati i svaki muškarac?
Bilo bi to lijepo. Predstava govori o ženskom proživljavanju i preživljavanju, i to ne samo u šumi nego u životu i govori o tome kako se nositi s emocijama, problemima, izazovima. Konačna poruka je žensko prijateljstvo, odnosno jedna svemirsko-sestrinska veza. Prijateljstvo žena u predstavi traje godinama i one zajedno sve mogu riješiti. No nisu važni problemi nego činjenica da imaš nekoga tko će ti pomoći prevladati ih.
Story: Kako vam je ponovno stati na scenu?
Već sam stala na scenu u Kerempuhu, gdje sam igrala umjesto Linde Begonje, a to je bio šok jer sam tekst morala pripremiti u dva dana. Ovdje ipak radim na ulozi, idem polako i imam odličnu podršku kolegica. One nisu imale velike stanke i intenzivno su radile na nekoliko predstava godišnje. Polako hvatam korak s njima, a hoću li biti dovoljno dobra, vidjet ćemo na premijeri. O tome uvijek odluči publika, ali nikada me nije napustila ona iskra da želim nešto pokazati i da se igram na pozornici. Ipak je to moj posao, strast i ono za što sam se školovala. Sve ostalo je želja da probam nešto novo.
Story: Prije nekoliko godina rekli ste da vam je gluma postala hobi, sada je ponovno posao?
Dok sam bila u Sceni Gorica, odlučila sam ne glumiti u predstavama jer sam htjela biti uz djecu. Htjela sam biti mama i s njima čitati priče prije spavanja, a ne biti na predstavi ili gostovanju. U to vrijeme odgovaralo mi je imati ‘normalan’ posao, odnosno radno vrijeme od devet do pet. Sada su već veliki i ne trebaju, a i ne žele toliko moje pažnje pa me to odvelo dalje.
Story: Je li vam nedostajala gluma?
Začudo ne, ali kada bih pogledala neku odličnu predstavu, razmišljala sam kako bih to napravila, kako bih bila na sceni... Ali to se događa i glumcima koji svakodnevno rade nakon što pogledaju neku odličnu predstavu. Imala sam ponude nekoliko kazališta, ali tada sam odabrala biti s djecom.
Story: Te godine djelomično ste proveli kao umjetnička ravnateljica Scene Gorica. Kako biste ih opisali?
Izazovno, i to najviše zbog financija jer nije bilo dovoljno novca da se održi kontinuitet od četiri premijere. Radili smo manje predstave, one za gostovanja, koprodukcije. U pet godina osvojili smo 22 nagrade i predstave su kontinuirano bile nominirane za Nagrade hrvatskoga glumišta. Pokazalo se to uspješnim i jako sam zadovoljna. U to sam ušla igrom slučaja, ostala i bilo mi je zanimljivo jer sam vidjela što se sve događa iz drugog, produkcijskog kuta o kojem kao glumica nisam ništa znala.
Story: Vidite li se jednog dana kao ravnateljica nekog većeg kazališta?
Bilo bi to jako izazovno, ali u ovom trenutku i s ovom energijom - ne.
Story: Spomenuli ste da ste bili zamjena Lindi Begonji. Uz nju vas veže zanimljiva prošlost.
Prije 20 godina gledala sam Lindu u Požegi u predstavi ‘Vježbanje demokracije’. Išla sam u srednju školu i napisala sam joj pismo te objasnila da želim upisati Akademiju i pitala je bi li me pripremala za prijamni. Odgovorila mi je, pozvala me u Zagreb i rekla mi da ne želi imati toliku odgovornost, ali da će mi nekoga preporučiti. Bila je vrlo pristojna i draga, cijeli smo dan provele zajedno i evo - nakon 20 godina ja nju mijenjam u predstavi. U dva dana morala sam naučiti tekst jer smo išli na gostovanje i bio je šok jer devet godina nisam bila na sceni, ali kolege su bili nevjerojatni i puno su mi pomogli. U Kerempuhu je odlična atmosfera i sve ih poznajem. željka Königsknechta poznajem otkad je u Požegi bio u vojsci 1983. i vodio dramsku grupu u koju sam išla, a moja i djeca glumice Anite Matić Delić zajedno idu u školu. Okružena sam zaista dobrim ljudima.
Story: Je li ovo novi glumački početak ili samo nastavak prijašnjeg rada?
Možda i jest novi početak. Otkad sam dobila djecu, i ja sam se promijenila i nemam više isti pogled na život. Imam više iskustva, tolerancije, poštovanja, nadam se i mudrosti pa je sve drukčije. Sada znam da neke stvari ne trebam shvaćati toliko ozbiljno i ne moram stalno razmišljati o poslu jer me netko čeka kod kuće.
Story: Pokazuju li vaša djeca interes za glumu?
Oboje imaju talenta, ali nisu pokazali interes za glumu. Jako su smiješni i u jednu bilježnicu pišem sve njihove izjave otkad su počeli govoriti. Poslije ih čitamo i umiremo od smijeha. Glumili su u nekim predstavama sa mnom, u vrtiću i školi, a vidjet ćemo što će biti poslije. Katja obožava jahanje, a Martin je tri godine trenirao džudo i gimnastiku, a sada je zaokupljen tenisom. Voli probati sve što ga zanima i ne odustaje lako, a Zagreb je pun mogućnosti pa neka isprobava.
