Nevena Rendeli: 'To je mukotrpan proces iz kojeg kao pobjednici izlaze samo najstrpljiviji'

Moja je ispunila odmah, ali važnije je da je ispunila očekivanja gledatelja i sada, nakon sedam emisija, mogu stvarno reći da smo vratili gledatelje pred male ekrane nedjeljom poslijepodne. Iskreno, dugo već za neku emisiju nisam dobila toliko dobrih kritika i pozitivnih reakcija kao za #volimnedjelju. To me jako veseli jer danas je teško spojiti kvalitetan i gledan program. Emisija je planirana do 30. travnja, nadajmo se da ću i ja dotad izdržati.

Da, kod mene ne može jednostavno, uvijek je komplicirano. Ili sve ili ništa. Baš sam u razdoblju kad je emisija odobrena doznala da sam trudna i kako sam dugo to željela, naravno, bila sam presretna. Ali nisam htjela propustiti priliku raditi projekt kao što je #volimnedjelju i eto me sad iz nedjelje u nedjelju sve veća na malim ekranima.

Kolege su znali za moju trudnoću gotovo od samog početka i moram priznati da su mi bili velika podrška, od koautora emisije Danijela Despota preko rukovoditelja zabave Marija Sedmaka. Ni u jednom trenutku nitko nije pomislio da bi me trebalo zamijeniti već su me podržavali u naumu da radim trudna. Nažalost, takve reakcije nisu česte kod nas jer se trudnoća doživljava kao problem za posao i ženu, iako su nam načelno puna usta poštovanja majki i trudnica. A gosti su oduševljeni emisijom tako da nam svi žele doći, čisto sumnjam da je zbog moje trudnoće.

Kao i dosad, osim što možda sada malo teže gubim živce. Može se reći da me trudnoća učinila smirenijom i opuštenijom, a i imam tako dobar i uigran tim s kojim radim već godinama tako da nas ništa ne može iznenaditi. Kolege su stvarno ovaj put potegnuli i za mene.

S obzirom na to koliko dugo sam to čekala i planirala, teško da ću ikad zaboraviti taj dan. U meni su se izmjenjivali sreća i nevjerica, bilo me strah izgovoriti naglas da se ne bih urekla. Bio je to najsretniji dan u mom životu. Ostati trudna za mene je godinama bio pothvat. Osim što nikako nisam mogla zatrudnjeti, imala sam i jednu izvanmaterničnu trudnoću. Na kraju su moje curice začete pomoću medicinski potpomognute oplodnje.

Ako se uzme u obzir da se svaki šesti par danas u Hrvatskoj bori s nekom vrstom neplodnosti, doista ne razumijem tko bi mogao osuđivati želju za roditeljstvom i pomoć koju nam medicina danas pruža. Priče o neostvarivanju želje za roditeljstvom su brojne i tužne svaka na svoj način, a s tim se danas bore brojne moje kolegice, kao i javnosti nepoznate žene. Iz mog iskustva, to je mukotrpan proces iz kojega kao pobjednici izlaze samo najstrpljiviji. Razlozi su razni, ali najčešće vam nitko ne zna reći zašto baš vi ne možete zatrudnjeti prirodnim putem i zašto je baš vama potrebna medicinska pomoć. Ali trudnoća se ne događa, a godine prolaze.

Nije lako gledati kako drugima polazi za rukom nešto što bi nam svima po prirodi trebalo pripadati, i kako se vi čak i oko toga, što se drugima čini mačji kašalj, morate dodatno potruditi, naoružati se snagom i voljom, ali i novcem. Susretala sam i slušala žene koje su se godinama pokušavale ostvariti kao majke i mislim da to mogu razumjeti samo oni koji su to proživjeli. Važno je imati povjerenje i ljubav partnera, ali i tad, razočaranja su velika i česta. S tim se sami nosite kako znate i umijete. Netko brzo odustane, a rekla bih da sam ja imala sreću unatoč neuspješnim pokušajima jer na kraju je sve urodilo plodom. S dva ploda.

Suprug, naravno. Oboje smo u želji i u procesu zajedno iako sam samo ja ta koja fizički sve na kraju proživljava. žene su uvijek na kraju veće žrtve. (smijeh)

Ma gledajte, nisam nikada mjerila sebe, kao ni druge žene, po činjenici jesu li postale majke ili nisu. I danas mislim da je uloga majke jedna od najzahtjevnijih i najodgovornijih, ali ne mislim da je jedina koju žena može i mora imati. Možete samo zamisliti kako se osjećaju žene, pogotovo javno eksponirane, kojima se stalno postavlja pitanje o majčinstvu. Pola ih to želi, a iz nekog razloga ne može postati, a druga polovica možda o tome uopće ne razmišlja. U svakom slučaju, naše društvo načelno jako njeguje majčinstvo i trudnice. Uostalom, ni sama nisam bila na toliko naslovnica kao što sam sad otkad sam trudna. S druge strane, rodiljske naknade su nam mizerne, a da ne govorim o odnosu nekih poslodavaca prema majkama. U Hrvatskoj su žene-majke-kraljice samo kad se treba pozivati na demografiju i nedajbože zabranu prava na izbor, u svim drugim slučajevima prepuštene su same sebi i obitelji ako imaju sreće.

Nisam za ozbiljno, ali nemam ništa protiv da se jednog dana i to dogodi.

Termin je početkom kolovoza, ali kako su blizanačke trudnoće visokorizične, curice bi mogle doći na svijet i prije. Upravo pratim glumicu Mirnu Medaković Stepinac koja bi uskoro trebala roditi i nju ispitujem sve detalje. Inače sam jako mirna i poslušna trudnica. Radim sve kako mi kaže liječnik, a koliko mi je bilo teško zanijeti, toliko mi zasad trudnoća prolazi bez većih muka. Jedino sam već jako velika, dobila sam desetak kilograma, a tek sam na pola puta. Tješim se da će biti velike bebe.

S trčanjem sam prekinula odmah iako mnoge trudnice nastave trčati i u trudnoći, ali nisam s vježbanjem i uobičajenim aktivnostima. Kao što vidite, još radim, malo se uspušem hodajući do redakcije, ali u emisiji imam dobre fotelje pa se mogu zavaliti. Pazim na prehranu, ali i koristim vitamine i dodatke prehrani potrebne svim trudnicama.

Čitam nekoliko knjiga, ali ne pretražujem manijakalno internet u želji da doznam što znači crvena točkica na lijevom bedru. Nisam ni prva ni zadnja koja će roditi i imati djecu pa se trudim ne paničariti. Za sve drugo tu je moja mama.

Za mjesec dana odlazim na rodiljski pa se nadam da ću imati dovoljno vremena i snage za uređenje sobice i kupnju svih potrepština. Zasad još nemam ništa.

Mama i Mak. Imam sreću da mi mama i tata žive blizu, kao uostalom i svekrva i svekar. A i Bojana i Enes nisu daleko, mislim da će nam sva pomoć dobro doći. Pouzdajem se i u činjenicu da je Mak sve to već dvaput prošao pa računam na njegovo iskustvo.

Znamo se dugo, ali nismo se baš družili nakon osnovne škole. Bio mi je uvijek jako zgodan, ali i samozatajan, a ja sam bila glasna i harambaša. Nije ni čudo što se nismo susreli nakon osnovne škole 20 godina. A onda u godinu obavili sve, zaljubili se, oženili se, on čeka treće i četvrto dijete, a i ja sam odjednom postala pomajka i buduća majka. Pa sad recite da život ne piše romane.

Pažljivost i požrtvovnost.

Još sam jako zaljubljena u svoga supruga tako da ne bih ništa mijenjala. Pitajte me za deset godina.

Nisam. S jedne strane, voljela bih biti kod kuće s djecom što dulje i koliko njima treba. S druge strane, bojim se da to neće biti financijski moguće, a i da će se mama zaželjeti neke druge uloge čim curice stasaju. Vidjet ćemo.

Odgojiti djecu u poštene i tolerantne ljude. I voljeti ih najviše na svijetu. Barem su takvi bili i još jesu moji roditelji, za mene najbolji.

Razgovarao: Enio Dellavia

Foto: Dražen Kokorić