Story: Prošli je vikend premijerno izvedena vaša predstava ‘Room N*7’.
Već neko vrijeme idem na satove baleta kod An-dree Solomun jer mi je važno da u poslu napredujem i učim. Plesačima je normtalno održavati kondiciju, a kod glumaca to može biti zeznuto jer ponekad imaš osjećaj da to ne moraš, osim kad radiš na novim predstavama. Imala sam sreću što sam naučila da uvijek moram raditi na sebi, a stanke u poslu vrijeme su kada mogu steći neku novu vještinu. Fizički teatar uvijek me zanimao i u predstavama, pogotovo dječjim, imaš priliku za plesne po-krete, a kako sam počela plesati u Dance Company & M, htjela sam s Andreom Solomun i Emom Janko-vić nešto napraviti. Donosila sam im tekstove, čitale smo ih, ali željele smo pričekati da nam nešto stvarno sjedne.
Story: Odlučile ste se za nekoliko priča kojima je zajednička tema voajerizam?
Andrea je jedan dan došla i rekla da moramo pročitati članak u New Yorkeru o čovjeku koji je u svom motelu napravio rupe u zidovima i 30 godina gledao što ljudi rade u sobama. Statistički je bilježio kakvi su parovi dolazili, a svjedočio je i ubojstvu koje nije prijavio. Neki je tip zadavio ženu, a da je vlasnik reagirao, možda bi preživjela. Učinila nam se zanimljiva ta tema koja je danas sveprisutna i zato podnaslov ‘Voajerizam naš svagdašnji’. On je postao kruh kojim se hranimo. Imamo oči i trebamo gledati, ali postalo je problematično što je to gledanje pasivno i nekako od njega profitiramo. Uključi-li smo i publiku koju smo stavili u ulogu voajera, a ta nam je motelska soba omogućila da ispričamo različite sudbine parova i pojedinaca. Konceptualno smo složile devet priča i svaka će predstava biti drukčija, osim početka i kraja koji su isti. S vremenom bismo željele imati i gostujuće glumce ili izvođače za koje bismo napravili novu priču tako da predstava stalno bude nova.
Story: U projektu ste surađivali i s piscima?
Da, mi smo osmislile koncept priča, a za programsku smo knjižicu uspjele dobiti različite pisce koji su napisali svoje vizije tih priča. Nije bila ideja da mi plešemo njihove priče, nego da su one prikazane pokretima. Jako mi je oslobađajuća činjenica da misao možeš iskazati na taj način i već dulje žudim raditi tako nešto. Ne mislim da sam plesačica ili da nekom želim uzeti njegov posao, ali to je jedan od alata kojim mi se zanimljivo izražavati. Volim i željela bih nastaviti istraživati u tom smjeru.
Story: Da se u zidu vašeg doma probuši rupa, što bi neki promatrač vidio?
Moj bi dragi rekao sam pravi ‘couch potato’ - kod kuće sam opuštena, odjevena u dronjke i vjerojatno bi se taj netko nagledao nereda. Na-ravno, poštujem ljude koji mi dođu u goste i uvijek pospremim, ali nisam kao moja sestra koje se uvijek ispriča zbog nereda kada dođemo kod nje, a sve izgleda kao da smo u Ikei. Kad dođe kod mene, sve vidi, ali ništa ne kaže. To je kreativni nered i imam faze. Ponekad zbog posla nemam vremena i taj se nered nagomila, a onda imam fazu manijakalnog spremanja.
Story: Da naiđete na izbušenu rupu, biste li vi pogledali u nečiju sobu?
Ne znam. Kao što su znali najbolji majstori napetosti, ponekad je najstrašnije ono što ne vidiš i bojiš se ideje što bi se moglo vidjeti. Vjerojat-no smo svi do neke mjere voajeri i kad se vozim tramvajem, pogledam neku djevojku koja mi je zanimljiva i odlično odjevena. Danas je prijeđena granica i postali smo neosjetljivi na podraža-je, poput situacije kada žena pokušava ugurati dječja kolica u tramvaj a nitko joj ne pomaže. Bombardirani smo ‘Big Brotherima’, nesrećama, klinci snimaju silovanja, postalo je normalno da samo gledaš i ništa ne poduzimaš. To je problem i gotovo si iznenađen kad ti netko pomogne.
Story: Nedavno ste zamijenili Helenu Minić Matanić u ‘Egzorcizmu’. Kako je bilo raditi na predstavi, jeste li i vi bili zatvoreni u podrumu?
Bilo je jako intenzivno, njima još i više jer su se bacili na pravo istraživanje u kojem su se dovodili do granica fizičke i psihičke izdržljivosti. Imala sam ubrzani tečaj jer sam se pridružila ekipi kad je predstava već bila gotova i napravljena za njih. To može biti zeznuto, ne volim uskakati u tuđe predstave. Imam i problem s tim da netko uskače u moje uloge jer biram projekte. Nisam u nekom psihotičnom smislu povezana s likovima, ali osjećam ih kao svoje i nikad mi nijedna uloga nije bila samo još jedan posao koji ću odraditi. Ekipa u ‘Egzorcizmu’ odlično me prihvatila i priuštili su mi zatvaranje u podrum Istarskog narodnog kazališta, što ti u potpunosti poremeti percepciju. Jasno ti je da je sve u redu, ali taj mrak, klima, sve je čudno i moraš se sastati sam sa sobom. Predstava je intenzivna i treba mi neko vrijeme da uloga postane moja, ali igramo je i svaki je put sve bolje.
Story: Poistovjećujete li se s ulogama?
Ne. Razumijem da to možda tako zvuči, ali potpuno sam svjesna da to nisam ja. Ulogu nosiš kući jer kada se baviš nečim, to te kopka i zanima, a gluma je posao koji traži istraživanje. Kod mene to ne ide do te mjere da postanem zlostavljač drugih ljudi, ali uloga je u meni, kuha se i to je normalno.
Story: Kazalištu ste se vratili nakon gotovo dvije godine, je li vam nedostajalo?
Jako. Kad sam ušla u glumačke vode, zamišljala sam se kao filmska glumica, ali jako sam zavoljela kazalište. Prve i najbolje uloge napravila sam ondje. Kazalište nam je svima baza, ali dogodio mi se film, serija ‘Počivali u miru’ i imala sam sreću što puno snimam pa sam se zaželjela kazališta. željela bih se vratiti malim predstavama, gerila projektima i glumačkom istraživanju. Danas je sve brzo i očekuje se da brzo produciraš stvari, što nije loše jer neka duga promišljanja znaju zakopati čovjeka. A kad nemaš novca, imaš luksuz vremena. To su projekti koji pomiču stvari i spremna sam ući u nova istraživanja. S Vlatkom Vorkapić radit ću predstavu, ali nije lako kad si slobodnjak i želiš raditi ‘male’ predstave jer prostori nisu naklonjeni takvim produkcijama. Kao da ponovno ideš ispočetka, što nije problem, ali ipak očekuješ da ćeš lakše dobiti i organizirati neke stvari... Nećeš.
Story: Ljetos ste bili u New Yorku na školovanju u William Esper Studiju. Kako vam je bilo?
željela sam raditi na glumačkoj tehnici Meis-ner. Cijelo je iskustvo bilo intenzivno, ali svidjelo mi se i škola je odlična. Naučiš puno na početku, a sve ostalo je dorađivanje, nadograđivanje i sjećanje. Prisjetila sam se nekih stvari koje sam znala, ponajprije da to volim raditi jer sam upala u fazu da ne znam što bih. Kada sam bila mlađa, točno sam znala što želim i onda sam došla do faze da nisam mogla definirati što hoću.
Story: Željeli ste prekinuti s glumom?
Ne. Trebao mi je odmor jer sam puno radila i možda to nisam mogla definirati - potrebu za odmorom. Nikad se nisam pitala je li gluma za mene, znala sam da jest, ali nisam znala što bih željela dalje istraživati. Tamo mi je učiteljica rekla da trebam raditi komedije i to je možda sljedeći korak. To je jako teško, divim se ljudima koji to mogu, zato se nisam doživljavala kao ko-mičarka i teško sam si priznala da to imam u sebi. U New Yorku su se neke mladenačke romantične ideje o tom gradu u pozitivnom smislu raspršile i shvatila sam da sam balkanska Europljanka, da volim vrijeme odmora i nisam čovjek koji će stalno raditi i skupljati kontakte. Taj me dio umara, razumijem da je dio posla i kad je vezan uz projekte, napravit ću ga, ali ne želim da to bude konstanta. Otvorena sam da tamo odem raditi, ali ne bih sve ostavila i otišla.
Story: U Zagrebu vam je bio dugogodišnji dečko, zbog njega ste se ranije vratili?
Da, a što je najbolje, kad sam kupovala avion-sku kartu, ponuđena mi je opcija da doplatim pedesetak eura kako bih u bilo kojem trenutku mogla promijeniti datum povratka. Rekla sam: Pa idem u New York, sigurno se neću ranije vraćati! Na kraju sam platila dvjestotinjak eura više, ali sve je stvar perspektive i tada mi to nije bilo važno, samo sam htjela doći kući. Vratila sam se pet dana ranije, to su trebali biti dani nakon završetka škole u kojima bih istraživala New Yorku. Turizam ili lju-bav? Rekla sam ljubav!
Story: Nedavno ste diplomirali komparativnu književnost i kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Je li vam diploma važna?
Zapravo mi nije bila važna. Svojeglava sam i ne vjerujem u papir jer nije jamstvo izvrsnosti, profesionalnosti ili znanja. Odustala sam od fakulteta i to me nije mučilo, nisu me ni roditelji forsirali da ga završim, ali u stankama između posla srela sam profesoricu Julijanu Matanović koja mi je rekla da bi bilo dobro da ga završim. Kad sam se primila knjige, čupala sam si kosu i bilo mi je teško i naporno, ali bio je to i odmor jer sam taj fakultet voljela i nisam ga upisala reda radi, samo sam se fokusirala na glumu. Radili su mi drugi mišići i tad me to jako ispunjavalo, uzela sam vremena za učenje, čitanje knjiga, a i jesam tip koji ima potrebu za novim znanjima. Riješila sam sve, napisala diplomski, došla riješiti papire i shvatila da nisam položila jedan predmet. Tada sam se počela pripremati za slovenski film ‘Iz-brisana’ i bilo je grozno kad mi je profesor rekao da više ne ispituje studente nego da za dva dana dođem na ispit. Na sreću, bila sam u kondiciji, u dva dana pripremila deset knjiga, izišla na ispit, položila ga i diplomirala. Nije bila stvar papira, nego želje da završim nešto što sam voljela i u pravom je trenutku došao taj završetak.
Story: Biste li radili kao profesorica?
Teško... možda na filmu. Morala sam odraditi praksu u osnovnoj i srednjoj školi, što je odlično prošlo, bilo je zabavno i maksimalno sam se dala, ali nakon mjesec dana skljokala sam se od umora. To je stvarno poziv jer si odgovoran za mlade ljude.
Story: A je li vam važan jedan drugi papir, onaj vjenčani?
Moja ideja nekog savezništva su ljubav i razu-mijevanje koje gradiš s partnerom. Razumijem potrebu uređenog društva i ne kažem da se neću udavati, ali to nije nikakvo jamstvo. Moji su se roditelji vjenčali tako da je mami baka bila kuma, a ocu se kum nije pojavio pa mu je kum bio matičar i poslije su otišli na ručak. Možda će se tako i nama dogoditi u nekom naletu, brzinski i s desetero dragih ljudi. Nemamo nikakvih planova o svadbi i veselimo se malim stvarima, a nismo ni organizacijski tipovi, to nam je naporno. Pretpostavljam da je lakše biti u braku kad imaš djecu, da se ne dogodi da ti ne žele dati dijete u vrtiću jer nemate isto prezime.
Story: A želite li imati djecu?
Željela bih. Vjerojatno nikad nije pravi trenutak, ali vjerujem da ću imati djecu i uživati u tome.
Story: Hoćete li ponovno surađivati s dečkom Markom?
On je drugi sektor, ima svoju snimateljsku ekipu i kontaktira s redateljem, a ja sam u gluma-čkom dijelu. Oboje imamo previše posla na setu pa ne kontaktiramo pretjerano kada radimo. Sigur-no ćemo nešto raditi, sad nemamo ništa u planu, ali ponovno ćemo se sresti na nečemu, možda u nekim poznim godinama. Ionako on ima previše mojih fotografija i mogli smo već napraviti sto izložbi. Tako surađujemo, ima hrpa fotografija koje, nažalost, ostanu na kompjutoru i svako malo razmišljamo da neke izradimo.
Story: Oboje ste zaposleni radom na projektima, stignete li se vidjeti?
Hvatamo se, ali naučili smo maksimalno iskoristiti zajedničko vrijeme. U početku je to bilo teško, ali kada smo naučili, dobili smo dodatnu kvalitetu. U vezu treba ulagati i važne su male stvari - da ostanemo zajedno kod kuće na kauču, da zajedno čitamo knjige, popije-mo kavu. Hraniš se iz tih malih stvari i kad imamo to vrijeme, stvarno u njemu uživamo.
Foto: Dražen Kokorić
Napisala: Maja Šitum
