S obzirom na to da mu nijedno pitanje nije strano ni neprihvatljivo, pričao nam je o obitelji, željama, sebi... Njegova humora i duha nije nedostajalo ni na snimanju, pa nas je na trenutak vratio u vrijeme starog Hollywooda i neponovljivog Franka Sinatre. Story: Prošle su dvije godine otkako ste kao urednik i voditelj zasjeli na kormilo ‘RTL Di­rekta’. Kako biste opisali to razdoblje? Kao dvije najuzbudljivije godine moje karijere. Niti sam ikad radio takav format emisije, niti je na tržištu bilo takvog formata. Kombi-nacija je vijesti, mozaične emisije i noćnog showa. Da emisiju rade tri čovjeka, bilo bi izazovno, a kamoli ovako. Bilo je mnogo neizvjesnosti dok sam ulazio u to, ali s druge strane, bio je izazov kojem jednostavno nisam mogao odoljeti. Sam sam sebi rekao: Nakon ovoga ili pukovnik ili pokojnik. Ali čim smo se otisnuli u to televizijsko more, znao sam da idemo u pravom smjeru. O, da, bilo je i nevere, i bure, i juga, valjalo nas je sa svih strana, ali nismo skrenuli s kursa i evo nas - zakićeni ružama na jarbolu idemo dalje. Gdje ćemo stati i kako će to putovanje završiti, nemam pojma, ali važno da se plovi. Story: Vaš su rad prepoznali gledatelji. Prošle godine dobili ste Večernjakovu ružu za televizijsku osobu godine, kao i nagradu Story Hall Of Fame za najbolje muško TV lice, a ove je godine ‘RTL Direkt’ nagrađen Večernja­kovom ružom za najbolju televizijsku emisiju 2016. godine. Budući da emisija ne postoji bez publike, što mislite zbog čega je najviše prikovala gledatelje za ekran? Mislim da smo prije svega uspjeli uskladiti format i termin. U 22.15 morate ponuditi nešto više od suhoparnog nizanja vijesti i događaja. Zato smo odlučili obrađivati samo vijesti, događaje i teme koje su ili jako važne za život ljudi ili su jako zanimljive. Zapravo, radimo ono što bismo i sami željeli gledati. I informativno, i zabavno, i duhovito, i relevantno. I ne dopuštamo da nam političari prodaju bureke. Kad namirišem burek koji nam hoće uvaliti, onda uzvratim satirom, sarkazmom ili sprdnjom da ne bi netko od njih pomislio kako se može sprdati i s nama i s našim gledateljima. Naša je formula da ljudi rade program za ljude i ti nam ljudi to vraćaju visokim rejtingom gledanosti i lijepim nagradama. Story: Mnogi komentiraju da ste si u ‘RTL Direktu’ dali oduška u smislu ironije, humora, sarkazma na političko-društvena događanja, što se kod vas moglo manje primijetiti dok ste godinama vodili i uređivali HRT-ov ‘Dnevnik’. Događa li vam se da katkad odlučite u ‘RTL Direktu’ ne komentirati ništa u svom stilu, ali vam onda jednostavno izleti? Istina je da sam u formi sarkastičnih dosjetki u ‘Direktu’ procvao kao ruža, ali uglavnom zato što je u tom formatu i terminu to moguće i primjereno, a sad već i očekivano. Ni u ‘Direktu’ u početku to nije išlo lako, znalo je biti burnih reakcija, a kolege s drugih televizija žestoko su nas ogovarali palamudeći kako to nije ozbiljna emisija. No sad su već svi naučili da satira i sarkazam od trideset sekundi mogu biti mnogo ozbiljniji od sat vremena trkeljanja s političarima i analitičarima. Uostalom, zato se emisija i zove ‘Direkt’. Govorimo bez zadrške ravno u glavu, pa kome milo. Story: Jednom vam se omaknula i psovka u eteru. Kako se suzdržavate da ne prasnete u smijeh? Najljepše je što se više ne moram suzdržavati. Ako mi dođe da se nasmijem, nasmijem se, ako mi dođe da plačem, nije mi problem uživo ni suzu pustiti. Kao što rekoh, ljudi smo i radimo za ljude. Bez foliranja, otvoreno i iskreno kako ljudi i zaslužuju. Story: Vaša duhovitost i oštroumnost dovele su vas do toga da ste mnogima najdraži informativni televizijski urednik i voditelj. Očito se načinom rada niste uklopili u nekakvu prosječnost, što je uvijek lakša varijanta. Koliko vas je ta iskrenost stajala u profesionalnom životu i privatno, i na koji način? Netko bi se sad raspekmezio nad problemima i pritiscima koje je zbog toga imao, prijetećim pismima, telefonskim pozivima i skandalima koji su stajali i živaca i zdravlja, ali realno ja sam iz svega toga svaki put izlazio jači, bolji i sa sve većim rejtingom. Dakle, da nisam bio takav, ne bih sad bio ovdje gdje jesam. Isplati se biti drukčiji, a oni koji se žele utopiti u sivilu, u tom sivilu brzo i nestanu.

Story: Je li vam se dogodilo da neki političar odbije gostovati u vašoj emisiji iz bojazni od vaših pitanja? Uglavnom ne, ali i nemam na raspolaganju sat vremena da bih nekog u studiju razapinjao. Ponajprije mi je važno izvući neku korisnu informaciju ili objasniti i razjasniti neku temu. Oni političari koji imaju što reći - zato rado dođu, oni koji nemaju, njih i ne zovem. S obzirom na to da ih sve manje ima što reći, sve ih manje i zovemo. Story: Zovete li vi goste i imate li običaj nekoga dugo nagovarati ili se povodite onom - koga nema, bez njega se može? Nastojimo nekoliko dana unaprijed predvidjeti i dogovoriti dolazak gostiju, ali kako često morate reagirati na iznenadne dnevne događaje, zna nastati frka s gostima. No uglavnom dobijemo koga želimo. Story: Nakon što se kamere ugase, što prvo napravite? Ako je emisija bila dobra, onda na sav glas u studiju uzviknem: Yes! Ako je bio neki promašaj, onda malo tiše kažem: Shit. I jedno i drugo su uvod u kratki rezime i brifing s urednicom Mojmirom Pastorčić. Story: Emisiju stvarate od ponedjeljka do četvrtka. Jeste li nakon svih ovih godina iskustva uspjeli doskočiti stresu? Kako vam izgleda radni dan? Stresu nikad nisam upio doskočiti, a vjerojatno i neću. Koliko god je stres s jedne strane bio štetan, s druge je u ovom poslu nužan ako želite biti uspješni. Pokazuje da vam je stalo do onoga što radite i da vam nije svejedno kako ćete to napraviti. Kad nestane stres, znači da je vrijeme za traženje novog posla. Učim se nositi sa stresom, a osobito mi pomaže fitness na koji nastojim obavezno otići dva, tri puta tjedno, kao i duge šetnje vikendom. Story: Kakav ste šef svojim novinarima? Nikakav. Zato sam tu šefovsku funkciju prepustio Mojmiri, a ona sad već polako počinje šefovati i meni. Ali ne bunim se. Odlično to radi, zna s ljudima, zna što hoće, zna pohvaliti, zna kritizirati i sve više se oslanjam na nju. Nekoliko smo se puta sporili zbog nekih gostiju i tema i svaki je put ispalo da je bila u pravu, tako da je više ne želim izazivati. Story: Ljute li vas kritike? Kritike su super, drže te budnim i ne daju ti da se opustiš. Ponekad mi je žao što ih nema više, ali nastojim sam sebi biti najveći kritičar. Najviše me živciraju moje pogreške, a tek onda pogreške drugih. A nije da nema i jednih i drugih, bez obzira na to što ih gledatelji u većini slučajeva i ne primijete. Najviše se živciram zbog pogrešnog izgovora stranih imena ili glupih pitanja gostima pa me onda gosti moraju ispravljati. Primjerice, negdje sam pročitao da mi je gost najveći kolekcionar otrovnih zmija na svijetu pa sam ga tako i predstavio, a onda me on ispravio da sigurno nije najveći na svijetu, ali je u Hrvatskoj. Dakle, apsolutno svaku brojku ili činjenicu moraš dvaput provjeriti prije nego što je pustiš u eter. To je staro novinarsko pravilo, ali u žurbi to katkad zanemariš i onda se osramotiš. Story: Spomenuli ste kolekcionara zmija, čijeg ste pitona stavili oko vrata. Pretpostavljam da vam i nije bilo svejedno? Prije emisije nisam uopće mislio da će mi to pasti na pamet, ali kad sam ga vidio onako mirnog na stolu ispred nas i kad ga je vlasnik uzeo u ruke, a on miran kao bubica, i ja sam se okuražio. Tim više jer zmije zapravo uopće nisu ni vlažne ni sluzave kako se ponekad čini, izgledaju kao veliki hladni komad kože za cipele. Ali čim sam je dohvatio, počela se izvijati i uvijati prema mome vratu. Malo me oblio hladan znoj pa sam počeo kalkulirati trebam li je baciti ili stoički izdržati pa što bude. Na kraju sam ispao Indiana Jones, premda se baš nisam osjećao kao heroj prerije. Story: Jednom ste pak i zaplesali u studiju, a drugom ste prilikom dvije kolegice novinarke doveli pred gotov čin i ostavili ih da odjave emisiju. Što vam kaže supruga na sve to? Ne znam što bi trebala reći, vodim emisiju kao što netko vozi autobus - kakvi su putnici, takav je i put. Ponekad je zabavno, ponekad ozbiljno, uglavnom nastojimo da nikad nije dosadno. Story: Kod kuće imate puno pubertetlija - 17-godišnju kćer Franku, 16-godišnjeg Mirona i 14-godišnjeg Darjana. Kako izlazite na kraj s njihovim hormonima? Traže li savjete od vas? Kako pristupate tome? Za divno čudo, ta se gomila pubertetskih hormona u kući i ne osjeti. Svatko od njih cool je na svoj način, a savjete im više dajem nego što ih oni trebaju. Sve su to već mali-veliki ljudi koji imaju izgrađen svjetonazor, karakter i navike, pa mi se čini da roditelji ponekad uzaludno pokušavaju usmjeriti dijete u smjeru u kojem bi oni željeli. Moje je da poštujem njihov izbor i da im u tome pomognem koliko god to mogu.
Story: U kojem od njih najviše prepoznajete sebe? Teško je tu biti objektivan, ali mislim da svaki roditelj u svakom djetetu vidi dio sebe. U jednom vidiš svoje oči, u drugom temperament, u trećem svoje geste, ali najvažnije je da oni prepoznaju i izgrade sebe. Story: Jednom ste mi rekli da i nakon više od dvadeset godina braka njegujete romantiku sa suprugom Lidijom. Možete li za sve čitateljice Storyja otkriti što je najposebnije što ste učinili za svoju suprugu? Posljednji sam joj put za rođendan poslao buket cvijeća na posao, ali bez imena pošiljatelja pa je na poslu bila mala drama oko toga tko je tajni obožavatelj. Ali brzo me skužila, zna da samo ja znam koje su njezine omiljene boje cvijeća. Story: Prošli ste mi put rekli da je tajna dobrog braka, među ostalim, u tome da se treba odreći svoga ega u ime zajedničkog ega. Što mislite, zašto to mnogima tako teško polazi za rukom? Zato što je to lako reći, ali malo teže učiniti. Nije da i meni baš uvijek uspijeva, pogotovo kad si nabrijan stresom zbog posla. Ali kad dođe vikend i očistiš glavu od dnevnih briga, shvatiš da ima i važnijih stvari od posla. Story: Je li vam i dalje najveći užitak loviti ribu na Kupi? Ne, davno me to prošlo, ipak se ispostavilo da nisam tip koji može ranom zorom stajati dva sata u nekom šašu da bi na kraju ostao prazne kantice. Tu razinu zena još nisam dosegnuo, a bojim se da nikad i neću. Story: Prošlo ste ljeto boravili na Dugom otoku. Jesu li vam prilazili znatiželjni mještani dok ste bili na kavi? Priđu ljudi i u Zagrebu pa zašto ne bi na Dugom otoku? Ali, eto, u manjem se mjestu brže pronese glas pa ima onih koji me baš ciljano traže da me upoznaju, prenesu neku priču ili se na nešto požale. Story: Smeta li vam katkad vaša neposrednost zbog koje se nepoznati ljudi osjećaju slobodno da vam nešto kažu? Ne, to mi uopće nije naporno, osim ako je netko baš izrazito naporan ili agresivan. Volim čuti što i kako razmišljaju ljudi s kojima inače nemam nikakav drugi kontakt nego putem ekrana. To je moja publika i želim znati kakva je i što je zanima. Story: S obzirom na to da ste veseljak, kako bi izgledala vaša idealna fešta? Što bi se jelo i tko bi pjevao? Gulaš od divljači, Tomislav Mužek i Jole. Story: Tko bi se od svjetskih i domaćih poznatih osoba, povijesnih, glumaca, glazbenika našao za vašim idealnim stolom i zašto? Tito, Tuđman i Maja Šuput. To bi bilo baš zabavno. Story: Jednom ste rekli da ako biste dobili na lotu, prvo biste poslali neke ljude kvragu pa otišli na biftek. Jesu li vam se u međuvremenu promijenili prioriteti? Ne, samo je tih ljudi više, a biftek bi bio veći. Story: Igrate li uopće loto? Igram tako da uplatim listić i onda tri tjedna zaboravim da ga imam. Sada ste me sjetili da mi stoji jedan listić Eurojackpota još od prošlog mjeseca. Tko zna, možda u ovom trenutku razgovarate s multimilijunašem pa se u idućem ‘Direktu’ pojavim zakićen mnoštvom novčanica. Story: Vjerujete li da je za dobar i uspješan život faktor sreće od presudne važnosti ili je splet nečeg drugog? Sreća je sigurno važna, ali jednako je važno sreću i prepoznati. Sreću čovjek treba naći u onome što radi, u onima s kojima živi i u onome kako živi. A onda se sve dalje samo od sebe posloži. Story: Budući da Story, u kojem ste imali već nekoliko sjajnih intervjua, ove godine slavi 15. rođendan, što biste poručili našim čitateljima? Svaki časopis koji na hrvatskom tržištu preživi pet godina zaslužuje veliko poštovanje, a kad netko doživi petnaest godina, onda je to kapa dolje i veliki naklon do poda. A tih petnaest godina Storyja sigurno ne bi bilo da nemate sjajnu ekipu i čitatelje koji znaju prepoznati kvalitetu koju ta ekipa donosi. I zato i vama i čitateljima Storyja od srca želim još mnogo, mnogo godina, a da biste ih i jedni i drugi doživjeli - čuvajte i živce i zdravlje!     Razgovarala: Antonija Nazor Foto: Šime Eškinja, Matea Smolčić Senčar