'U ODURNOM JE RAZDOBLJU' Nina Violić progovorila o odnosu s kćeri Rozom
Objavljeno 05.05.2017. 11:26h → 11:38h
Story
Story: U zagrebačkom HNK 5. svibnja igrate u predstavi ‘Ivanov’ ruskog velikana Antona Pavloviča Čehova. Zbog čega se ovaj komad ne smije propustiti?
Nadam se da će publiku u HNK privući znatiželja da vide Ivanova u režiji Eimuntasa Nekrošiusa, jednog od najvećih redatelja u posljednjih četrdeset godina. Riječ je o legendarnom Litvancu čije su predstave obilježile suvremeno kazalište.
Story: Kao što ste rekli, predstavu režira slavni Eimuntas Nekrošius, najpoznatiji po uprizorenjima Shakespeareovih drama ‘Macbeth’, ‘Othello’ i ‘Hamlet’, a za njegov stil kritičari tvrde da je neponovljiv zbog sjajne manifestacije psihološkog teatra sa suvremenim dramaturškim rješenjima. Kako biste opisali suradnju s Nekrošiusom? Po čemu je drugačiji, posebniji od redatelja s kojima ste dosad surađivali?
Iznimno je maštovit čovjek, daje ti bezbroj ideja, slika, zvukova... Koristi i najmanji detalj da pokrene maštu, u sekundi pretvara dramsku scenu u sliku u kojoj vrijeme protječe na neki nestvaran način. Ne zanima ga realno vrijeme, vrlo brzo i spretno dolazi do nadrealnih momenata zbog kojih volimo kazalište.
Story: Igrate Marfu Jegorovnu Babakinu. Tko je ona?
Marfa Jegorovna Babakina je udovica puna love, željna zabave s mladićima.
Story: U siječnju je održana premijera predstave ‘Lampedusa Beach’ u režiji Senke Bulić i vašoj izvedbi koja problematizira izbjegličku krizu i otvara mnoga pitanja. Gdje je igrate, kakav je odaziv publike i na što stavljate naglasak u ulozi nesretne Afrikanke Shaube?
‘Lampedusa Beach’ za mene je najveći glumački kazališni izazov dosad. Trebalo mi je dugo da sažvačem taj poetski tekst i da ga mogu s lakoćom izgovoriti. Senka je režirala predivne slike, Tomislav Ćurković taj je hladni tvornički prostor zalio zajedno sa mnom u glinu i skladao genijalnu glazbu. U toj velikoj tragičnoj temi i toj bogatoj, tužnoj Africi bavimo se ženom koja traži intelektualno utočište, a ne koricu kruha. Osnovno pitanje koje postavljamo jest: “Ima li ova naša Europa danas snage pružiti tim ljudima ono u što su vjerovali da im pripada?” Zaista sam ponosna na tu predstavu i pozivam sve da je dođu pogledati kada ponovno bude na repertoaru. Nadam se da ćemo igrati u cijeloj Hrvatskoj iduće sezone.
Story: Glumite u ‘Trampolinu’ za kojeg govore da je film plemenitih namjera o majkama i kćerima, ljubavi i oprostu. Što je, prema vašem mišljenju, u njemu najintrigantnije?
‘Trampolin’ je film koji prati tri odnosa u kojima majke zlostavljaju kćeri. Bolan i nježan, otvara temu o kojoj se, nažalost još ne govori dovoljno.
Story: Budući da ste nagrađivana glumica za koju kritičari kažu da može odglumiti sve, zaželite li se nakon svih ovih drama igrati u kakvoj dobroj komediji, kazališnoj, filmskoj?
Kod mene se ta granica između komike i tragike jako slabo nazire. Vrlo često u najvećoj tragediji pronađem puno više komičnog nego kad radim nešto što mora biti smiješno. Ni u životu ne podnosim kad nešto mora biti onako kako je zadano, a kamoli u kazalištu ili na filmu.
Story: Što vas može najviše nasmijati?
Najviše se volim smijati kad ne smijem, kad je situacija krajnje ozbiljna, to mi može natjerati suze na oči.
Story
Nina Violić i kći Roza
Story: Gleda li vas kći Roza na daskama koje život znače? Komentira li izvedbe?
Moj odnos s Rozom trenutačno je zadan granicama koje ja postavljam i ne predajem se ni mrtva.
Story: Daje li vam katkad savjete?
Uvijek je pitam što misli o svemu što nam se događa i o svemu što radim. Njezina su mi opažanja dragocjena. Sretna sam što je došlo vrijeme da joj konačno mogu pokazati neke projekte koje sam radila a za koje je donedavno bila premala. Ali više se u svakom slučaju bavimo njome jer joj je to u ovom odurnom pubertetskom razdoblju itekako potrebno.
