Story: U zagrebačkom HNK 5. svibnja igrate u predstavi ‘Ivanov’ ruskog velikana Antona Pavloviča Čehova. Zbog čega se ovaj komad ne smije propustiti? Nadam se da će publiku u HNK privući znatiželja da vide Ivanova u režiji Eimuntasa Nekrošiusa, jednog od najvećih redatelja u posljednjih četrdeset godina. Riječ je o legendarnom Litvancu čije su predstave obilježile suvremeno kazalište.
Story: Kao što ste rekli, predstavu režira slavni Eimuntas Nekrošius, najpoznatiji po uprizorenjima Shakespeareovih drama ‘Macbeth’, ‘Othello’ i ‘Hamlet’, a za njegov stil kritičari tvrde da je neponovljiv zbog sjajne manifestacije psihološkog teatra sa suvremenim dramaturškim rješenjima. Kako biste opisali suradnju s Nekrošiusom? Po čemu je drugačiji, posebniji od redatelja s kojima ste dosad surađivali?
Iznimno je maštovit čovjek, daje ti bezbroj ideja, slika, zvukova... Koristi i najmanji detalj da pokrene maštu, u sekundi pretvara dramsku scenu u sliku u kojoj vrijeme protječe na neki nestvaran način. Ne zanima ga realno vrijeme, vrlo brzo i spretno dolazi do nadrealnih momenata zbog kojih volimo kazalište.
Story: Igrate Marfu Jegorovnu Babakinu. Tko je ona?
Marfa Jegorovna Babakina je udovica puna love, željna zabave s mladićima.
Story: U siječnju je održana premijera predstave ‘Lampedusa Beach’ u režiji Senke Bulić i vašoj izvedbi koja problematizira izbjegličku krizu i otvara mnoga pitanja. Gdje je igrate, kakav je odaziv publike i na što stavljate naglasak u ulozi nesretne Afrikanke Shaube?
‘Lampedusa Beach’ za mene je najveći glumački kazališni izazov dosad. Trebalo mi je dugo da sažvačem taj poetski tekst i da ga mogu s lakoćom izgovoriti. Senka je režirala predivne slike, Tomislav Ćurković taj je hladni tvornički prostor zalio zajedno sa mnom u glinu i skladao genijalnu glazbu. U toj velikoj tragičnoj temi i toj bogatoj, tužnoj Africi bavimo se ženom koja traži intelektualno utočište, a ne koricu kruha. Osnovno pitanje koje postavljamo jest: “Ima li ova naša Europa danas snage pružiti tim ljudima ono u što su vjerovali da im pripada?” Zaista sam ponosna na tu predstavu i pozivam sve da je dođu pogledati kada ponovno bude na repertoaru. Nadam se da ćemo igrati u cijeloj Hrvatskoj iduće sezone.
Story: Glumite u ‘Trampolinu’ za kojeg govore da je film plemenitih namjera o majkama i kćerima, ljubavi i oprostu. Što je, prema vašem mišljenju, u njemu najintrigantnije?
‘Trampolin’ je film koji prati tri odnosa u kojima majke zlostavljaju kćeri. Bolan i nježan, otvara temu o kojoj se, nažalost još ne govori dovoljno.
Story: Budući da ste nagrađivana glumica za koju kritičari kažu da može odglumiti sve, zaželite li se nakon svih ovih drama igrati u kakvoj dobroj komediji, kazališnoj, filmskoj? Kod mene se ta granica između komike i tragike jako slabo nazire. Vrlo često u najvećoj tragediji pronađem puno više komičnog nego kad radim nešto što mora biti smiješno. Ni u životu ne podnosim kad nešto mora biti onako kako je zadano, a kamoli u kazalištu ili na filmu.
Story: Što vas može najviše nasmijati?
Najviše se volim smijati kad ne smijem, kad je situacija krajnje ozbiljna, to mi može natjerati suze na oči.
'U ODURNOM JE RAZDOBLJU' Nina Violić progovorila o odnosu s kćeri Rozom
Story 
Nina Violić i kći Roza
Story: Gleda li vas kći Roza na daskama koje život znače? Komentira li izvedbe? Moj odnos s Rozom trenutačno je zadan granicama koje ja postavljam i ne predajem se ni mrtva.
Story: Daje li vam katkad savjete?
Uvijek je pitam što misli o svemu što nam se događa i o svemu što radim. Njezina su mi opažanja dragocjena. Sretna sam što je došlo vrijeme da joj konačno mogu pokazati neke projekte koje sam radila a za koje je donedavno bila premala. Ali više se u svakom slučaju bavimo njome jer joj je to u ovom odurnom pubertetskom razdoblju itekako potrebno.
'U ODURNOM JE RAZDOBLJU' Nina Violić progovorila o odnosu s kćeri Rozom
Story 
Razgovarala: Antonija Nazor
Foto: Dražen Kokorić