Luka Peroš progovorio o svojoj i kćeri pokojne Ivane Popović: 'Ava je lavica'

Luka Peroš uistinu ima što ispričati. Četrdesetogodišnji kazališni, televizijski i filmski glumac rijetko se pojavljuje u domaćim medijima, premda je ostvario brojne uloge, a posljednji je put bio pod lupom javnosti u siječnju ove godine kad je, nažalost, preminula naša svestrana umjetnica Ivana Popović, Lukina bivša zaručnica s kojom je dobio kćer Avu. O Avi i njezinu novom životu u Španjolskoj, supruzi, sinu, glumačkim počecima, željama, propuštenim prilikama i novim ostvarenjima - markantni Zagrepčanin iskreno je progovorio za Story. Story: Glumite u filmu ‘Papillon’ redatelja Michaela Noera u kojem igraju Charlie Hunnam i Rami Malek, a riječ je o remakeu kultnog američkog filma iz 1973. u čijoj je glavnoj ulozi bio neponovljivi Steve McQueen. Koji lik tumačite? Glumim lika koji se zove Santini i šef je stražara u zatvoru u Francuskoj Gvajani. Mogu reći da je težak karakter teške ruke. Njega se ondje sluša i poštuje. Story: Kako je došlo do tog angažmana? Kako je izgledala audicija? Audicija je pala s neba na samu Veliku Gospu prošle godine. Dobio sam poruku od Martine Subašić s opisom lika i tekstom. Kako sam bio na godišnjem odmoru s obitelji, morao sam improvizirati i napraviti tzv. self-tape i to poslati elektroničkom poštom. Sve sam napravio za nekih 25 minuta uz pomoć kolegice Branke Katić i njezina muža Juliana Farina, koji su se slučajno zatekli na Palmižani na ljetovanju. Bili su odlični, dali su mi dozu samopouzdanja i lijepo to snimili mobitelom. Te sam dvije scene poslao u Beograd i dva tjedna poslije izabrali su me za ulogu, najveću od svih glumaca s ovih prostora. Story: Kakva je bila suradnja s redateljem Mic­haelom Noerom? Noer je intuitivan i izravan redatelj. Imali smo nekoliko razgovora prije snimanja kad je inzistirao na tome da se napravi kompletan lik koji ima luk svoje priče. Kako je snimanje odmicalo, shvatio sam da nas sastavlja kao note u nekoj simfoniji, svaki je lik imao svoju temu i ritam. Drag je čovjek i mislim da je dao svoj štih filmu, što će biti očito svakom gledatelju. Nije lako upustiti se u remake takvog klasika. Story: Kad će biti premijera? Trebala bi biti potkraj godine i film bi trebao ići izravno u globalnu distribuciju. Iskreno, na neki sam način već pomalo iscrpljen od iščekivanja i znatiželje Story: S obzirom na to da posljednjih šest godina živite u Španjolskoj, pretpostavljam da je lakše dobiti priliku glumiti u tako bogatim produkcijama nego da ste u Hrvatskoj? ‘Papillon’ nije imao veze sa Španjolskom nego sa srpskom koprodukcijom, gdje smo i snimali (veće razdoblje i u Crnoj Gori), no projekti koje sam radio cijelo ovo vrijeme nisu bili mali. život u inozemstvu je drukčiji više-manje samo zbog jedne velike stavke - audicije! Story: Koje su vam se prilike otvorile u Špa­njolskoj? U kojim ste sve projektima glumili i na što ste najponosniji? Radio sam mnogo različitih projekata, i film i televiziju. Kao stranac ograničen si brojem i vrs-tom uloga, ali kad nešto ispliva što odgovora mom profilu, onda je to dobra utrka. S mojim poznavanjem jezika i svestranošću i ta ograničena brojka ide u moju korist. Glumio sam u hit-filmu ‘El Niño’ uz Iana McShanea i Luisa Tosara. Užitak je bio raditi seriju ‘Mar de Plásti-co’, u kojoj sam igrao rumunjskog predradnika na plantažama u Almeriji. Odlična ekipa, dobar scenarij i velika gledanost. Prosjek je bio gotovo četiri milijuna ljudi tjedno na kraju prve sezone. Story: Kolike su sličnosti španjolske glumačke scene u smislu snimanja, kazališta i posla s hrvatskom scenom? Svako je snimanje gotovo isto uz staru izreku: koliko para, toliko muzike. Gdje god sam radio, sve se svede na to da smo mi u ovom svijetu mali putujući cirkus koji se nađe, odradi nešto i onda se raziđe. Sve je ostalo isto. A kad je o kazalištu riječ, Madrid je stvarno jak. Imaju odlične glumce, stasite, educirane koji te ponesu u dva daha. Barcelona je malo drukčija jer imaju imperativ svog jezika, pa zato pate i izvedba i produkcija. Vrlo je plitko kvalitetom. Story: Budući da rijetko dajete intervjue za domaće medije, najbolje da se vratimo na početak i da se prisjetite svoga zagrebačkog života. Po čemu pamtite odrastanje? Rijetko dajem intervjue i za strane medije. Na koji dio moga zagrebačkog života mislite? Toliko sam se seljakao po svijetu da čak i sam teško hvatam konce. No moram priznati da mi je najdraže razdoblje bilo prije Domovinskog rata, završavao sam osnovnu školu i sva draga prijateljstva tada sam sklopio. Ta ista ekipa i ja još smo zajedno. Evo, na jesen će biti trideset godina da se poznajemo. To mi grije srce. I, naravno, hrana koju su spravljale moje bake. Story: Kad vas je gluma zaokupila? Je li bilo još nešto što ste voljeli kao glumu, a i danas vam je hobi? Odmalena sam sudjelovao u školskim priredbama, plesao, pjevao... I onda sam u srednjoj školi prelomio da bih doista to mogao i trebao raditi pa sam krenuo tim putem na fakultet. Volio sam različite sportove, no bio sam inertan i lijen pa ni u jednom nisam gurao do kraja. Strast mi je bila marinska biologija (oceanografija), i to izričito sisavci u moru, no to je ostalo kao ideja još 1993. godine. Hobi mi je vrlo glup: volim slagati puzzle jer me to smiruje, stvori mi neki zen, čak pomalo katatoničan. Story: Zanimljivo je da ste otišli preko bare i upisali prestižnu glumačku akademiju u Bos­tonu. Zašto baš ondje? Kakva su vam iskustva? Što ste najvrednije naučili? Prijavio sam se na nekoliko fakulteta, no Emerson College u Bostonu izgledao je najbolje; vrlo organiziran, a i ponudili su mi dvije stipendije koje su bile vrlo izdašne. To je uveliko pomoglo mojim roditeljima koji su me podržavali i uzdržavali tijekom te četiri godine. Škola je bila fenomenalna, profesori također. Nosili su nas kao kap vode na dlanu, posvećeno, predano, požrtvovno. Predavala mi je Kristin Linklater kao dekanica na odsjeku glume, što je bilo neopisivo. I ne samo predavanja nego i mogućnosti tijekom studija koje je fakultet pružao. Imali smo sedam, osam prostorija za izvedbu koje su mogle primiti od 80 do 1000 ljudi, sami smo radili studentske produkcije u svim segmentima, od scenografije, zvuka do rasvjete. Iz kazališta nisam izlazio nekoliko godina radeći sve - glumu, pjevanje, ozvučenje, rasvjetu. U potpunosti sam naučio poštovati kazalište. Story: Koliko ste ondje živjeli i kako su vam izgledali studentski dani? Bio sam nekih tri i pol godine, uglavnom tijekom predavanja. Fokus mi je bio samo fakultet. Tu i tamo išao bih na koji koncert ili utakmicu. Jer si kao student u banani s novcem. Zato sam uglavnom visio u kazalištima i kad bi se otvorila neka mogućnost, radio sam kao tehničar za vanjske produkcije. Za mene je Boston bio prelud grad pun razularenih brucoša koji su prvi put bez roditelja. Story: Po čemu su vas se Boston i Amerika još dojmili? Boston je doista lijep grad, ali i iznimno hladan tijekom zime. Da sam profesor ili ekonomist, onda bi mi ondje bilo ugo-dno živjeti. A Amerika je golema i najviše me se dojmila priroda. Zapanjujući pejzaži i prostranstva koja ostavljaju bez daha. Ali tu je priči kraj... Za mene... Story: Zašto ste se ‘razišli’ s Amerikom? Dva dana nakon što sam diplomirao odletio sam u Los Angeles i počeo bitku s vjetrenjačama. Ja i nekih dvanaest milijuna ljudi koji misle ondje nešto postići, a svi rade kako bi bili kotačić u velikom biznisu, i tako prođu godine i ništa. To sam odmah shvatio, no uporno sam se trudio, igrao njihovu igru i radio svakojake poslove kako bih preživio, a od glume ni ‘g’. Nisam želio varati sustav nekom ženidbom za papire. Odlučio sam se vratiti jer sam bio uvjeren da mogu glumiti bilo gdje. Nisam nametljiv, što baš ne pomaže u tom svijetu. Story: Imate li američkih kolega iz studentskih dana s kojima ste još u kontaktu? Imam ih dosta. Jedino sam zbog toga fasciniran Facebookom jer mi je omogućio pronaći prijatelje iz cijelog svijeta nakon mnogo godina, od onih iz osnovne škole u Beču do kolega iz srednje iz Abu Dhabija. Ima nekoliko glumaca s Emerson Collegea koji puno rade, primjerice, kolega Michael Cyril Crei-ghton igra odličnu ulogu u Oscarom nagrađenom filmu ‘Spotlight’. I Chrystee Pharris stalno snima, a imala je veliku ulogu u seriji ‘Stažisti’. Uvijek mi je drago nekog kolegu vidjeti na ekranu. Story: Zbog čega je mnogim glumcima san Hollywood i zašto ga zovu tvornica snova? Kao što sam rekao, mašinerija u tom gradu je impresivna i megalomanska. To je grad koji oko stotinu godina gaji tu industriju. I svaki umjetnik s cijelog planeta ima viziju ići onamo. Onda to učine i postanu mali kotačić koji pokreće taj grad, a nekih 1,5 posto ih zaista živi i zarađuje od svega toga. Na kraju nije neki san nego je kompromis koji napraviš i boriš se. Ne mislim se onamo vratiti osim zbog promocija projekata i sigurnih poslova. Otići onamo i početi od nule? Nema šanse. Story: Gdje ste sve glumili nakon završetka američke akademije? Trebalo mi je neko vrijeme da se vratim na pravi put. Prvi je korak bio povratak u Hrvatsku. Onda je uslijedila borba kako se ustaliti na našim prostorima, što i nije baš lako jer sam došao izvana i nisam bio produkt naše ADU. Na kraju su mi priliku dali Mani Gotovac, Galiano Pahor i Krešimir Dolenčić, kada sam nakon audicije dobio ulogu Horacija u ‘Hamletu’ 2004. u HNK Ivan pl. Zajca. Uz pomoć Tonija Ostojića i Olega Colnaga završio sam u svije-tu sinkronizacije crtića, što mi je nekako najdraži dio posla. Od tog se trenutka sve polako otvaralo i širio mi se radni popis. Story: Posljednjih godina snimljeno je mnogo domaćih sapunica, serija, filmova, no vas nema. Je li bilo nekih ponuda, zbog čega glumac poput vas i s takvom diplomom kod nas nije više zastupljen? Moram se vratiti na prije navedeno - nisam nametljiv. A i vrlo sam iskren, što nije uvijek dobro. Na samim počecima snimanja domaćih sapunica sudjelovao sam u njih nekoliko, ali sam uvijek rekao što mislim i osjećam - što ljudi nisu skloni čuti. To je bio jedan dio problema, a drugi je da sam bio u stalnom radnom odnosu u dva kazališta tijekom jedanaest godina pa nisam bio spreman posvetiti puno vremena snimanjima. A i nisam od sapunica. Za film sam dobivao različite uloge, uglavnom male. Najveća i najdraža mi je uloga Mladena u ‘Šuma summarum’ Ivana Gorana Viteza. No problem nedobivanja uloga jest i u tome što nisam završio našu Akademiju pa sam uvijek bio na margini. Osim toga, kod nas nema audicija za film. Redatelji ili sami pišu scenarije ili s koscenaristom pa se na taj način mnogo uloga podijeli unaprijed. Ne sjete me se. Vrlo jednostavno. No vrijeme liječi sve, zar ne? Story: Jeste li se zbog posla preselili u Španjolsku? Ne, nego zbog jedne divne crne žene. Story: Supruge Paule? Tako je. Story: Kad ste se preselili, što vam je ondje bilo najteže? Jezik. Imam klasično obrazovanje i učio sam nešto talijanskog pa sam govorio neki kvaziesperanto. Ali uloge koje sam dobivao na početku bile su ili na engleskom ili na slabom španjolskom. Baš da uđem u đir i usvojim jezik. Usto, život u Barceloni nije težak. Taj je grad nekakva kombinacija Splita i New Yorka. Ima mediteranski štih, ludost i kaos koji se događaju na cesti, mopedini zuje lijevo-desno, prava vreva. Tu su multikultura, bogat svjetski život. A i nogomet im ne treba zanemariti. Story: U Barceloni živite sa suprugom Pau­lom i petogodišnjim sinom Davidom Luisom. Potkraj prošle godine, nažalost, napustila nas je umjetnica Ivana Popović s kojom imate kćer Avu pa ona odnedavno s vama živi u Španjolskoj. Kako se Ava snašla? Kako se slaže s bratom i Paulom? Ava je lavica. Pametna, pristojna, ima dobro uho i odlične klikere u glavi. Trenutačni izazov usvajanja dvaju jezika ide joj izvrsno. Ima sve pohvale učitelja. Nije joj lako i jako sam ponosan na to kako se nosi s ovom situacijom. Bol koju nosi u sebi ne mogu izbrisati, nego njegovati i usmjeriti je da ima dobar, zdrav život. I kad nauči jezike, bit će spremnija za svoj odrasli život. A s bratom je... Kao i sva djeca, to je gore i dolje, ali nema slađeg nego kada mi se vikendom uvale u krevet i onda nešto laprdamo i gickamo se (op. a. Ivanin termin ušuškavanja). Doista je sreća gledati ih kada se slažu i vole. Story: Je li Ava naslijedila neku izraženu Ivaninu osobinu? U licu joj jako nalikuje. Ima maminu mirnu ruku i crta kao navijena. I ima dobar sluh, što na Ivanu, što na mene. I prgava je na mamu, što mi je potpuno u redu. Svijet koji nas okružuje jako je izazovan pa je ta karakteristika dobrodošla. Story: A što najviše cijenite kod svoje supruge Paule? Što me trpi. Šalu na stranu, Paula je iznimno dobra osoba. Mirna je, želi pomoći, čuvati, brinuti se o našoj obitelji. I odlična je potpora u mojoj profesiji. Ta žena ima srce kao kuću! K tome ima veselu, bezbrižnu brazilsku narav, što je kontrapunkt mojoj balkanskoj mrgudnosti. Story: Kako obiteljski najradije provodite slobodno vrijeme? Barcelona nudi pregršt mogućnosti - to može biti odlazak na plažu, u različite parkove, druženje s prijateljima... Naša kuma ima imanje nekih sat i pol vožnje izvan Barcelone i kad se povučemo onamo, to je čisti raj na zemlji, mir, tišina, priroda, miris šume, badema, maslina, trešnja... Ma, divota. Story: Koliko često dođete u Lijepu Našu? Za praznike uvijek idemo u Hrvatsku, a kad mi uleti neki poslić, dođem do Zagreba, odradim ga i vratim se. Kao, primjerice, posljednji crtić koji sam radio, ‘Mali šef’. Story: Koliko se čujete s Lunom, 18-godišnjom Ivaninom kćeri koju je dobila s Markom Bizovčarem? Stalno smo u kontaktu. Ona je za svoje godine iznimno odgovorna, predana i odlučna osoba. To me čini ponosnim. Sada bi trebala maturirati i upisati fakultet. Svi smo joj potpora i navijamo da to odradi. Luna i ja uvijek smo imali otvoren i pošten odnos. Nedavno me pozvala da je pratim na maturalnu večer. Znate onaj trenutak kada se zagrcnete i suza potekne od emocija, ponosa i sreće? E, baš me to preplavilo i ne mogu biti ponosniji i sretniji što imam tu čast. Story: Imate li katkad osjećaj da bi se prema vašem životu mogla snimiti zanimljiva priča? Jao onome tko treba napisati taj scenarij. Mislim da tu ima materijala za komediju, sapunicu, trash, horor, farsu... Sve bi se moglo pokriti. Šalu na stranu, ima važnijih i boljih tema nego da se o meni piše. Story: Bavite li se pisanjem?  Ne baš. Pišem svoje neke stvari, ali to je više priprema za ulogu ili neki projekt. Zanimljivo je da mi pisanje ide, ali čitanje baš i ne. Disleksija mi je cijeli život bila popriličan problem. Zato sam uvijek slušao i slušao. U riječkom HNK prozvali su me magnetofon jer bih od svih kolega znao tekst nakon tjedan dana čitanih proba, ali ne zato što sam čitao nego slušao. Dakle, trebam pisati radijske drame. Story: Biste li nešto promijenili da možete? I žalite li za nečim iz prošlosti? Dugo sam živio previše opterećen prošlošću i shvatio da je to sve nazadno. Ne možemo nastaviti živjeti ako se ubijamo prošlim događajima. Imati takvu disciplinu nije lako. No jednu stvar moram reći. Trebao sam biti bolji i uporniji s Ivanom i njezinim zdravljem. Ali sada se ponovno vraćamo na ono - trebao sam, mogao sam. Zato je taj vrtlog prošlosti poguban. Story: Čemu se nadate poslovno i privatno? Volim svoj posao, zapravo, obožavam ga! I nije lako baviti se njim, no kada krene i kad si u projektu, taj su adrenalin i poriv neizmjerni. Nadam se poslu bez prestanka, da me preokupira, mami i zavodi. A ako me posao ispunjava, onda je sve privatno na mjestu. Nemam velike oči za slavom i popularnošću. želim samo raditi, uzdržavati obitelj, da je sve na mjestu i sreća je zajamčena. želim da mi je obitelj namirena, da su ponosni na mene i moju igru. Oni su moja najvažnija i najiskrenija publika. Razgovarala: Antonija Nazor Foto: Dražen Kokorić, privatni album