Mirna Medaković Stepinac: 'Žabice moje, mama će uvijek biti tu za vas'

Story: Koji vas je osjećaj preplavio kad ste doznali da ste trudni i nosite blizance?

Malo je reći da sam se iznenadila. Izbezumila sam se. Ne znam zašto, u glavi mi se vrtjela slika - dva para tenisica i dva bicikla. Kao da su to prve stvari koje trebaju bebi. Izašla sam od ginekologinje i zaplakala. Hrvoje je bio na poslovnom putu, zvala sam ga, ali nije se mogao javiti usred sastanka. Kad me nazvao za pet minuta, i dalje sam plakala. Nisam osjećala sreću, bila sam uzbuđena, ali to uzbuđenje bilo je prožeto strahom. Pitala sam se hoćemo li to moći. Prati me taj osjećaj i sada, vjerojatno će biti prisutan cijeli život, hoću li moći odgojiti čovjeka.

Story: Blizanačke trudnoće su rizične. Koliko ste tada promijenili stil života?

Trudnoća je prošla u redu, mučnine sam imala prva tri mjeseca i nisam usporila tempo do zadnjeg mjeseca. Tri tjedna prije porođaja stigla sam u KB Sveti Duh na čuvanje trudnoće. Sve ostalo vrijeme doista sam uživala. Nešto lošije sam spavala, u prehrani nisam imala posebnih želja, ali ne bih si ni uskratila još jedan red čokolade ako bih ga poželjela. Sve sam jela i u svemu uživala i na kraju skupila 20 kilograma. Kako su cure u mom trbuhu rasle, tako se i tijelo mijenjalo. Bilo je to zanimljivo promatrati. Iako to učiš u školi, tek sam u trudnoći osvijestila čudo da žena u trudnoći stvori organ - posteljicu, kako bi dijete moglo doći na svijet. Shvatiš iznova koliko je žensko tijelo prekrasan i čaroban stroj.

Story: Po čemu ćete pamtiti porođaj i početak novog života?

Nisam bila svjesna što znači dobiti dvoje djece odjednom. Nisam mogla znati ni što znači dobiti jedno dijete. Rodila sam carskim rezom, porodio me ginekolog, dr. Milan Pavlović, pa suprug Hrvoje nije bio sa mnom. Porođaj mi je stvorio zanimljiv, čudan i zastrašujući osjećaj. Ideš roditi, nemaš trudove, nije ti pukao vodenjak, dobiješ lokalnu anesteziju tako da si budan tijekom zahvata. Nešto malo osjetiš i odjednom čuješ dječji plač. Do jučer ste vas tri bile u komadu, a sad najednom vidiš dvije male osobe koje imaju sve kao veliki čovjek. Razlika je između mojih žabica jedna minuta. Prvu sam ugledala Kaju i odmah se iznenadila. Očekivala sam da će moja djeca imati crnu kosu, vjerojatno zbog sebe, a one su obje bile svijetle. Kad se za minutu rodila Zora, ni na prvu mi nisu bile iste. Vje-rojatno zato što je Zora bila deblja pola kilograma. Kaja se rodila sa 1800 grama.

Story: Kako ste odabrali imena Kaja i Zora?

Mislila sam da ću roditi dečke. Davno sam rekla frendici da će, rodim li curicu, ona biti njezina kuma i da ću joj dati ime Kaja. Kad sam doznala da nosim curice, znala sam da će prva biti Kaja. Suprug i ja smo razmišljali i složili smo se da nam je Zora lijepo ime i da pristaje u paru sa sestrinim. Neki su popljuvali naš izbor, ali od trenutka kad smo se Hrvoje i ja usuglasili, mogao je tko god reći što god, nama više nije bilo važno.

Story: Je li vam se onda dogodila ljubav na prvi pogled?

Ne mogu reći da je ljubav prvo što sam osjetila kad su se rodile. Prvo se javio strah - od ovog trenutka nadalje zadužena sam za te dvije osobe i moram tu biti za njih, kako god. Nije trebalo dugo da taj strah splasne, možda i zbog toga što sam samo razmišljala kako Kaja treba dobiti na težini. Mislim da su medicinske sestre imale puno razumijevanja za mene jer sam puno plakala. Ako mi netko kaže dobar dan, pita me kako sam ili dođe u posjet, ja bih se rasplakala. Nisam pala u depresiju, barem se nisam tako osjećala. Više sam bila u šoku od odgovornosti. Dan nakon porođaja kad su mi donijeli bebe u sobu, i jedna i druga otvorile su oči i pogledale me. Naravno, suze su samo krenule od sreće i uzbuđenja. Od-mah sam pomislila da će njihovo prvo sjećanje biti uplakana mama. Naravno da neće, ali taj naš trenutak, poglede, nikad neću zaboraviti. Još jedan trenutak urezao mi se u pamćenje, kad su se učile hraniti. Jedna je neutješno plakala, a ja sam rekla: “Mama je tu, mama je tu zauvijek.” Tad sam prvi put do kraja shvatila srž roditeljstva - za svoju si djecu tu sada i zauvijek.

Story: Kako ste se snašli s dvjema bebama kad ste stigli kući?

Imala sam sreće što sam sa svojim žabicama ostala dva i pol tjedna u rodilištu. U tom sam razdoblju puno toga naučila promatrajući sestre. Kad sam došla kući, nisam ih se bojala ni primiti, ni okrenuti, ni presvući. Ne znam bih li mogla s njima sama, barem zasad, i zato sam zahvalna jer se mogu potpuno osloniti na supruga, a imamo i pomoć mojih roditelja te svekrve. To jako puno znači. Najveći je problem kad plaču u isto vrijeme. Zasad ih hranim isključivo dojenjem. I taj je proces bio mukotrpan. »ak mi je suprug dao zeleno svjetlo, ako želim odustati, da im damo adaptirano mlijeko. Otišli smo dvaput na tečaj u Grupu za potporu dojenja u sklopu Doma zdravlja »rnomerec, gdje nam je sestra pokazala hranjenje na sondu. Mislim da se malo govori o tome da je dojenje prirodno, ali ne i jednostavno. Namučila sam se. Da nije bilo Hrvojeve podrške i mamina inzistiranja, možda ne bih dojila iako sam imala mlijeka. Tu sam osjetila prvu pobjedu nakon porođaja - cure su rasle zahvaljujući mom trudu. Kad sam shvatila da dobivaju na kilaži, bila sam najsretnija na svijetu.

Story: U kojem ste trenutku osjetili blaženstvo roditeljstva?

Ne mogu reći da sam u početku, pogotovo prva tri mjeseca, osjećala blaženstvo. Cure su imale grčeve, puno su plakale, bile su sitne, dvije odjednom, meni sve prvi put, bilo je baš borbeno. Onda to odjednom prođe. Sad se smiju, reagiraju na moj glas, i odmah zaboraviš na sve proživljene teškoće - to je najljepše u svemu. Osjećaj odgovornosti što sam donijela dva bića na ovaj svijet samo raste. Sad je već puno lakše, njihov osmijeh ne briše umor, ali daje osjećaj da mogu dalje, da ništa nije teško i da ih ne mogu pustiti da same rastu, da im moram pomoći. Stvarno se nadam da radim dobro. Učinit ću sve u mojoj moći da budu dobri, sretni ljudi i da im ništa ne nedostaje. To mi je nit vodilja.

Story: Poželite li katkad pet minuta za sebe?

Ima trenutaka jer sam do prije četiri mjeseca, kad sam nešto htjela, mogla i napraviti. Toga više nema. Prirodno se staviš u drugi plan. Naravno da ću s vremenom pronalaziti vrijeme za sebe i ostavljati ih kod djedova i baka, ali još sam s njima 24 sata dnevno i to na trenutke zna biti jako naporno. Tad se sjetim savjeta medicinske sestre Marijane. “Idite dan po dan. Kad završi, recite si: ‘Prošao je, baš sam dobro napravila.’ Onda dođe noć, pa kad dođe zora, recite si: ‘Prošli smo još jednu noć.” Tako sam i išla. I zaboraviš da je teško. Sad već zbrajam tri po tri dana. U trudnoći i sad s curama probudila sam još snažniji osjećaj zahvalnosti. Iako se uvijek u životu trudim podsjećati zašto sam sretna i što me čini sretnom, kad vidim Kaju i Zoru - zahvalna sam na njima, mislim da su one najveći dar u životu.

Story: Ni u trudnoći niste iščitavali literaturu na internetu. Tko vam pomaže savjetima?

Kad imaš blizance povezuješ se s roditeljima blizanaca. Patronažna sestra dala mi je broj telefona majke koja živi u mom susjedstvu. Još se nismo srele, ali dopisivale smo se i puno mi je pomogla. Njezini su dečki četiri mjeseca stariji od mojih cura i slušajući kako će se neke stvari brzo mijenjati, postaješ smireniji. Roditelji koji su dobivali jedno po jedno dijetu, kažu: “Sad ti je super - u miru si dok su na jed-nome mjestu, čekaj da prohodaju.” A roditelji blizanaca složni su u suprotnom stavu: “Najgore je na početku, sve je lakše s vremenom, kad prohodaju.” I osjećam da će postajati sve lakše i lakše, negdje do puberteta.

Story: Jeste li dosad osjetili neku negativnu stranu roditeljstva?

Još u trudnoći dotukla me činjenica koliko je sve skupo za djecu, to je baš nepravedno. Kao trudnica znala sam se osjećati kao građanin drugog reda. Nijedan parking nije prilagođen trudnici. Morala sam u poodmakloj trudnoći zauzeti mjesto za invalide u trgovačkom centru, bila sam prevelika da bih mogla izaći iz auta. Osjećaš se glupo. Teško ti je, velik si, a ja sam rasla i nisam pojmila svoj obujam pa sam često zapinjala za stvari. I u tramvajima rijetko su mi ljudi ustupali mjesto, češće bi se pravili da te ne vide. A slične su priče drugih trudnica. Sad s kolicima za blizance, čija je širina 74 centimetra, shvatila sam koliko je kod nas malo stvari prilagođeno osobama s invaliditetom i ženama s djecom. Kad je riječ o dječjoj opremi, mislim da sam pronašla neke dobre stvari, čak hrvatske proizvode, ali nažalost naknade za roditelje su nevjerojatne. Reći ću vam samo da kao majka blizanaca dobivam istu naknadu kao da sam rodila jedno dijete. A onda krenimo s pelenama...

Razgovarao: Enio Dellavia

Foto: Šime Eškinja