PONOSNI OTAC: 'Zbog kćeri ću biti čest gost u Portugalu'

Čovjek s jednom od najdugovječnijih glumačkih karijera u Hrvatskoj zasigurno je Žarko Potočnjak. Iza ovoga karizmatičnoga glumca više je od 200 kazališnih i filmskih uloga, više od pet tisuća odigranih predstava i unatoč činjenici što je navršio 71 godinu, ovaj ‘zagrebački fakin’ ne razmišlja o mirovini, nego predano radi na televizijskim projektima i kazališnim premijerama. I kad nije na daskama koje život znače, Potočnjak razmišlja o ulogama, pronalazi im rješenja, marljivo zapisuje svaki propust s odigrane predstave. Od glume ga jedino mogu odvojiti njegovi brodovi koje i dalje vješto izrađuje. Profesor scenskoga govora i suosnivač Histriona ni ljeti se ne odmara. Svaku večer kad se nad Zagre-bom spusti prvi mrak, s glumačkom družinom Histrion na Opa-to-vini glumi u predstavi ‘Kći Lotrščaka’. Glumac koji ima štošta ispričati mladim generacijama, za Story je otkrio kako će proslaviti obljetnicu rada, kako se priprema za uloge, kako se slaže s kćeri Mirnom te je li od posljednjeg intervjua naučio kuhati.

Story: Prošle godine obilježili ste velike obljetnice - pola stoljeća rada i 40 godina od osnutka Histriona. Jeste li ih primjereno proslavili?

Iduću godinu pripremam obljetnicu za pedeset godina rada. Kasnim sa slavljem dvije godine, ali želio bih to nekako obilježiti jer rijetko koji glumac ostvari tu obljetnicu. Volio bih ne samo pokazati se kao glumac, ponešto sam i režirao u životu, također sam modelar pa bih priredio izložbu svojih radova. Ako Bog da zdravlja pa proživim još tih godinu i pol, sve ću to zajedno organizirati.

Story: Koje se uloge najradije sjećate? Imate li omiljenu?

Teško je opredijeliti se za najdražu. Svaka je uloga novi izazov, novo kopanje po samome sebi. Kad sam se počeo baviti glumom, imao sam čudnu šifru. Naime, svakom sam liku tražio njegovo dobro, njegovo zlo, ono što je u njemu smiješno i što je u njemu tužno. Kad bih sve to ispisao na papir, proučavao i vagao - to što bi proizišlo, bila bi prava stvar.

Story: To je onda bila prava matematička formula…

Zapravo da. Budući da sam studirao brodogradnju, uvijek sam tražio rješenje putem formula i grafikona, međutim umjetnost se ne može pretočiti u grafikone.

Story: Jeste li se prije više spremali za uloge nego danas?

Definitivno. Na početku ste zapanjeni kad nešto kažete pa se publika rasplače. Danas znam kad će se publika rasplakati, na što će se nasmijati pa kombiniram te elemente.

Story: S obzirom na godine rada iza vas, dođe li kad do zasićenja? Umorite li se od glume?

Do prvog zasićenja došlo je prije trideset godina. I svake dvije, tri godine se zasitim. Može to biti golema ljubav, no svaku večer izlaziti pred publiku, uvijek raditi iste stvari zna dosaditi.

Story: Što radije birate, kazalište ili filmsko platno?

Jako volim film. Iznenadilo me što me Antun Vrdoljak nije zvao u ‘Generala’. Uvijek kad naiđe na osjetljive uloge, povjeri ih meni. Naše prijateljstvo nije prestalo, ali isprva sam to doživio kao nešto tužno jer je izvanredan redatelj i čudi me što ne radi na Akademiji. Ako tko zna dati filmsku uputu, to je on.

Story: Prije nekoliko godina željeli ste se ostvariti i kao pedagog. Jeste li uspjeli?

Posljednje tri godine na Sveučilištu Libertas na studiju filmske i kazališne glume predajem scenski govor. Iako bih tim mladim ljudima mogao više reći o glumi, scenski govor temelj je kazališne umjetnosti i to je lijep zadatak. Imali smo klasu od dvanaest studenata, zapanjili su me koliko su dobri. Polovina njih ovoga trena može nositi glavne uloge u svim zagrebačkim kazalištima nakon samo tri godine studija. Dolazili su na fakultet u devet i ostajali do 21. Padali bi od iscrpljenosti, ali oni su 12 sati dnevno iz sebe crpili elemente kazališta. Zaista bih želio da se što prije zaposle.

Story: Kako komentirate nove naraštaje glumaca?

Ružno je reći nešto negativno jer sam i ja bio mladi glumac. Bilo je teško i probijao sam se prve tri godine kroz kazalište Komedija, u Gavelli dvadeset godina pa završio petnaest godina u HNK. Početak je svakome težak. Mladi glumci danas izlaze na pozornicu nespretni, loše govore. Ako snimite kazališnu predstavu na diktafon, čut ćete da pola slova u riječima ne izgovore. Ako moji studenti u riječi ne izgovore posljednje slovo, automatski lete iz sobe. Fizički su dobro opremljeni, ali to u glumi ne znači mnogo. Ne znaju predočiti lice, karakter ili ulogu. Misle da kad dođu takvi kakvi jesu i izgovore tekst, emotivno ili zločesto, da je to dovoljno. Gluma mora prijeći na mene u gledalištu. Ako me ostavi ravnodušnim, nakon deset minuta odlazim. Mnogo filozofiraju i nude im se brojne mogućnosti kazališnih teorija i viđenja, no uvijek postoji jedna jedina osnova koju je profesor Violić znao vikati na Akademiji: “Tvoj posao i tvoj zanat nije da ulogu prilagodiš sebi, nego da sebe prilagodiš ulozi”.

Story: Jesu li glumci u vašim počecima bili u boljem položaju nego danas?

Uvjeti su bili neusporedivo drukčiji. Danas živimo u instant-vremenu i do informacije dođete u dvije minute putem mobitela ili kompjutora. Da bih tada doznao informaciju, morao sam obići tri knjižnice, okrenuti deset telefonskih brojeva, mozgati i misliti. Taj trud davao nam je snagu za realizaciju uloge. Moj kolega i prijatelj Zlatko Vitez i ja zgrozimo se kad mladi glumac istrči s pozornice, hvata mobitel i počinje kuckati. Nama je to nepojmljivo, očito je da nema fokus na scenu koja slijedi. Mi sjedimo u tišini i čekamo sljedeću scenu. Ne govorim protiv mladih glumaca, govorim o manama s kojima se susreću tijekom školovanja, a 52 godine iskustva dovoljne su da se to spozna. U naše vrijeme predstave su bile više temeljene na glumačkoj igri. Glumac je danas zbog atraktivnih audiovizualnih rješenja pao u drugi plan.

Story: Ovogodišnje Histrionsko ljeto na Opatovini otvorili ste premijerom ‘Kći Lotrščaka’ prema tekstu Marije Jurić Zagorke. Histrione i Zagorku veže posebna ljubav...

Mariju Jurić Zagorku, uza sve kritike koja je jadnica u životu primila, jako volimo. Mi koji se sjećamo tadašnjih vremena prema nekim zapisima, sjećamo se dugih redova na novinarnicama kako bismo kupili nastavke njezinih romana. Ta nam je slika ostala. Kako smo mi čekali nastavke novih stripova, tako su ti ljudi čekali da iziđe Zagorka. Tu ljubav ondašnjeg Zagreba u sjećanju smo ponijeli sa sobom. I prije smo radili predstave prema njezinim tekstovima i kip postavljen njoj u čast izrađen je igrom naših predstava. Odvajali smo honorare i napravili spomenik. Ona nam to vraća prepunim gledalištem pa svaku večer unosimo 200 dodatnih stolaca.

Story: Zašto ste promijenili boju kose?

Zbog uloge u predstavi. Glumim crvenokosog mesara Benedikta. Boja nije trajna, za sedam, osam pranja se skida. Sviđa mi se promjena, no drago mi je što je privremena.

Story: Idu li Histrioni na turneju po obali?

Ja više ne, drugi da. Budući da sam bio na 22 morske turneje, zamolio sam Viteza da me više ne šalje. Noću sanjam kako spavam u kabini, a more i valovi udaraju u oplatu broda.

Story: Kako se opuštate nakon predstava? Jeste li još strastveni modelar brodova?

Naravno. To me smiruje i tu rade samo prsti, a mozak je na određeni način opušten te ponekad vrti predstavu i nalazi rješenja. Nekad sam pronalazio rješenja prije spavanja, ali to bi bilo grozno jer bih morao ustati i to zapisati pa poslije ne bih mogao zaspati.

Story: Nadahnjuju li vas predstave ili uloge za izgradnju broda?

Ne. Postoji inspiracija, a to je model prvog histrionskog broda i scenografije prve pozornice na kojoj smo igrali predstavu. Volim izrađivati primitivne brodove koji su nastali nekoliko tisućljeća prije nove ere pa, recimo, do stote godine nove ere. Ti su brodovi strašno zanimljivi.

Story: Gdje se nalazi radionica iz koje izlaze vaše rukotvorine?

Kod Okića, 20 kilometara od Zagreba, međutim i kod kuće je uvijek uz mene pribor za rad.

Story: Želja vam je ku­piti zemljište izvan Za­­greba, točnije u Ja­ko­vlju. Jeste li to učinili?

Nisam, ali slučajno sam naletio na zemljište kod Okića koje je fantastično. To je brežuljkasto mjesto, puno voćaka, grmova, trave. Iznimno je lijepo i to je nešto najvrednije što sam si u životu priuštio. Ondje uživam izrađujući brodove ili ležeći pod krošnjama i čitajući novine.

Story: Uza sve ljubavi - glumu, modelarstvo i putovanja - kako je ona partnerska s Višnjom Pešić?

Imam izvrsnu partnericu, moju Višnju, koja za sve ima strpljenje, osim za moje mrvljenje od modeliranja. Kad vam stroj baca piljevinu po kuhinji, znate da to živcira, no ona mi to dopušta. Jako se dobro slažemo i zaista sam zadovoljan našim odnosom.

Story: Često putujete zajedno. Planirate li ponovno nekamo?

Prošle smo godine sve dogovorili za put u Keniju, no spriječila nas je ebola koja je ondje zavladala. Onda su se zaredali poslovi tako da nismo mogli, ali nakon završetka nove serije koju snimam dovršit ćemo neistražene dijelove Afrike. Sjevernu smo obišli, jedan dio sam prošao i sâm, a želja nam je posjetiti Jordan, Siriju, Irak, Iran i srednju Afriku ako Bog da zdravlja.

Story: Jesu li za vas godine samo broj?

Nisu, utječu na čovjeka. Mozak i srce mogu biti mladi, ali tijelo vas izdaje. Izgleda mi kao fantastični film kad gledam odakle sam skakao na Opatovini, no više nemam trideset. Tijelo sad upozorava: budi malo oprezniji.

Story: Izjavili ste da se hranite u restoranima. Jeste li u međuvremenu naučili kuhati ili je vaša partnerica preuzela tu ulogu?

Moja gospođa zadužena je za kuhanje. Izvrsno kuha. Inzistira na cužpajzima da se udebljam. Iz-nimno su ukusni, a po restoranima ne možete jesti variva, uvijek je to neki odrezak. Njezina kuhinja zaista čovjeku daje čvrstoću.

Story: Kakva je ona kritičarka?

Pomalo okrutna. Budući da je Višnja živjela u Americi, gdje je prošla kazališne tečajeve, na tom području nema dlake na jeziku. Pokušavam joj sugerirati da negativne komentare treba blago reći, ali ne. Ona to odmah u glavu, jasno i glasno.

Story: Posjećuje li vaše predstave?

Apsolutno, ali i druge predstave pa uspoređuje, gleda i daje svoje mišljenje.

Story: Kamo izlazite zajedno?

Volimo gledati predstave, međutim mislim da Zagreb trenutačno nije na svom kazališnom vrhuncu. Imam osjećaj da je glazbeno puno jači tako da odemo i na koncerte.

Story: Na kakve koncerte izvedete Višnju?

Ponekad na koncert ozbiljne glazbe, no više volimo zabavne svirke. Izveo sam je jednom i na koncert svog velikog prijatelja Miro-slava ©kore pa sam dobio po nosu.

Story: Čime je još volite iznenaditi?

Najčešće putovanjima. Dođem kući i kažem joj, primjerice, sutra idemo u Rijeku. Imam predstavu u Rijeci, ekipa ide kombijem, mi odemo automobilom pa uvijek nekamo svratimo.

Story: Jeste li u kontaktu s kćeri Mirnom?

Kako ne, stalno se čujemo i vidimo. Sprema se u Zagvozd da umjesto mene nazoči festivalu ‘Glumci u Zag-vozdu’. Svake sam godine bio ondje, no ove će me godine ona zamijeniti.

Story: Je li bilo naznaka da bi kći mogla krenuti vašim stopama? Plesala je u His-trionskim predstavama, međutim kad sam u gledalištu kao otac uvidio njezin osjećaj na pozornici, znao sam da ona to ne voli. Osjetio sam da će sve dobro napraviti, ali to nije bilo nešto u čemu bi mogla uživati i od toga se onda čovjek mora maknuti. Mirna je završila PMF i još jednu računarsku školu i nakon nezadovoljstva na posljednjem poslu postoje naznake da će otići u inozemstvo. Toga me strah jer učio sam je da voli svoju domovinu. U Portugalu joj se nudi bolja plaća i bio bih loš otac kad bih se tomu protivio. Ako ode, to znači da ću češće biti u Portugalu.

Story: Uči li vas informatičkim vještinama?

Od nje ne tražim pouku zato što me malo sram. Mislim da ona pretpostavlja da taj problem znam riješiti. Za pomoć se obratim nekom trećem. Društvene mreže me ne zanimaju. Ne znam zašto bi netko znao ili bih ja trebao znati tko je upravo pojeo dobar kolač.

Story: U kojim vas sljedećim projektima možemo vidjeti?

U listopadu me čeka premijera ‘Zvjezdanog trenutka Josefa Biedera’, monodrame o rekviziteru koji nakon predstave ostaje u neredu između svih rekvizita te počinje ogovarati i imitirati glumce. Također, očekuju me predstava ‘Povratak’ s Brankom Brezovcem, serija na HRT-u, stare predstave i, naravno, ono što će Vitez predložiti.

Autor: Klara Modrić

Foto: Josip regović