S jedne strane kršni Slavonac dalmatinske krvi, s druge pak osjećajni filozof i poeta. Sve je to 48-godišnji Mladen Vulić, cijenjeni filmski, televizijski i kazališni glumac, kojeg ove jeseni gledamo u telenoveli ‘Čista ljubav’ na Novoj TV. S Mladenom smo razgovarali na zagrebačkom Gornjem gradu u stanci između snimanja, i to je jedan od onih intervjua koji vas ne ostavi ravnodušnima zbog sugovornikove iskrenosti obogaćene cijelim spektrom boja, emocija i lijepih misli.
Karizmatični glumac govorio je o novim angažmanima, kako gleda na svoju profesiju, otkrio što ga tišti, što je spoznao i zašto se bori. Na pitanje o njegovim kćerkicama, 14-godišnjoj Nadji i 10-godišnjoj Sofiji, koje je dobio u braku s bivšom suprugom Anamarijom, razvukao je najljepši osmijeh.
Story: Opet vas gledamo na malim ekranima. Nakon telenovela ‘Larin izbor’, ‘Zora dubrovačka’, ‘Stella’, ‘Najbolje godine’ i drugih, glumite u seriji ‘Čista ljubav’. Što mislite, tko se više veseli vašem povratku na ekrane - gledateljice ili vi?
Raduju se oni koji su mi držali zastavu i pružili ruku vjernosti. Meni kao čovjeku i glumcu. Oni znaju... Nadam se da će i gledateljima zatitrati smiješak.
Story: Koga ste utjelovili u ‘Čistoj ljubavi?’
Zovu ga Rus jer čita Dostojevskog. Prilično je nejasan tip, što mi se sviđa. Može biti svojevrsni adut u razvijanju radnje.
Story: Dakle, Rus je pokretač radnje?
Znam o njemu ono što je zasad napisano u scenariju. Kako ekipa scenarista istodobno piše, osluškuju ono što snimamo. Što je zapravo jako dobro za izvedbu. Dolaze ti ideje prema kojima gradiš lik. Mislim da je to s jedne strane intrigantno. Glavna lica unaprijed su određena, a neka jednostavno rastu ili prodišu u epizodama te uvijek potencijalno ostanu svojevrsni as iz rukava. Teško je očekivati od nekoga tko je od po-četka impostiran kao pozitivac da postane negativac. To je nekako moguće na alternativnom filmu. Mi kao gledatelji zapravo volimo da heroji ostanu živi, a da nastradaju ovi zločesti. Mada postoje i ovi, kako ih zovem crni vitezovi, antijunaci, oni uvijek odu s ranom, križem. Jer jednostavno nisu toliko čisti da odu kao anđeli. Zanimljivo mi je kad licu možeš dati nešto što nije napisano. Komad sebe. To se i očekuje.
Story: Na koji sve način kreirate likove?
Poštujem svačiji posao, od kamermana u smislu kako će te osvijetliti i kako ćeš sugestivno doći do izražaja, do šminkera, kostimografa i scenarista koji ti daju rečenice i oblikuju tvoj lik. Profesor Tomislav Durbešić s Akademije, a bio je osebujan čovjek, govorio bi nam da glumac mora biti i redatelj i dramaturg. Da ima ideju, i da ne čeka da ga se režira. To mi se posebno urezalo, pogotovo jer sam prije odlaska na Akademiju bio prazna ploče. Nisam odlazio u kazalište, više sam volio čitati i gledati Errola Flynna. Glumci na neki način, barem ja, rade svojevrsno nasilje nad svojim emocijama, a sve radi toga da budu što uvjerljiviji. Glumac je zabavljač, a s druge strane važno je da misli koje ima reći dođu do nekoga. Kad sam bio dijete i pročitao nešto zanimljivo, pomislio bih kako je to lijepo rečeno. Kako bih to volio nekome reći. Kao što čovjek voli pustiti glas. Važno je prenijeti ljepotu. Ili utjeloviti zlo. Pokazati zlo koje me kao Mladena Vulića boli. Dočarati kako je strašno. Sa svojih 48 godina razumijem Romea, ali mene zanima Richard lll.
Story: Zašto Richard lll.?
Shakespeare ga je prikazao kao fizičkoga grbavca, što je u ono vrijeme bila stigma. To je metafora. Uostalom, pitam se što ću više glumiti. Ako dosad nisam nabrao grožđa i pelina u sebe, što imam više glumiti? Pretvarati se? Pa iz sebe sve crpim, iz koga ću? Stavit ću kraljevsku krunu, ali igrat ću kralja kakav je Mladen Vulić, a ne kako ga zamišlja mali Ivica.
Story: Spomenuli ste da pripremate novu predstavu u kazalištu. O čemu je riječ?
S Bornom Armaninijem u kinu Grič pripremamo komad Ede Popovića koji još nije postavljen na daske. Riječ je o djelu ‘Ponoćni boggie’, a to je Popovićeva prva knjiga. Priča je to o jednoj generaciji beatnika Millera, Ginsberga, a u tom je stilu i pisana. Bit će i jazza i bluesa. Onako baš za dušu. Igra se u Griču koji ujutro miriše po napalmu. Nije baš kao ljekarna.
Story: Kad će premijera?
Potkraj rujna.
Story: Kako vam je na setu ‘Čiste ljubavi’?
Ovo mi je četvrti projekt s Novom TV. Imamo već polurodbinski odnos. Po kapljici znoja znaš kako se tko osjeća. U seriji dosta snimam s Momčilom Otaševićem i Nives Celzijus. Dobre su te nove energije, a tu su i neki divni kolege s kojima sam prije radio - Ksenija Pajić, Ivan Herceg, Ljubomir Kerekeš. Mislim da bi bilo dobro i za naša kazališta da nemaju uvijek isti ansambl. Jer kad si s nekim dvadeset, trideset godina u ansamblu, stvara se ta mogućnost predvidivosti. A razlika između teatra i kamere? Kamera je kao neka dugonoga elegantna brineta koja hoda u ritmu otkucaja srca, hvata ti treptaj. Kazalište mi je poput samozatajne dame koja sjedi u kafiću, pije kavu i sljedeći put kad je pogledaš - nestane. Na filmu si vječno mlad, a u teatru na to zaboraviš. Ponekad kad sam na daskama - stanem, slušam tišinu. Nisam zaboravio tekst, nego slušam tišinu. Znači da te pub-lika sluša. Da si je uhvatio, a tu se krije čarolija teatra. Često znam reći da se glumom ne bi trebalo baviti zbog šminke. Znate kad se u negativan kontekst stavljaju neke profesije? Primjerice, nogometaš igra kao balerina, ili se u frazeologiji kaže: ‘Nemoj mi glumiti’. Ne želim se zalagati za prava pasa i dupina. Nisam pozvan da bih spasio dupine i da bi netko rekao: ‘Glumac Mladen Vulić zabrinut je za dupine, trebali bismo i mi’. Moj je posao da ono lijepo što sam pročitao, a za što netko nema vremena, da mu to kažem kada dođe u teatar. Ili ću biti to što jesam ili bolje da me nema. Radit ću posao kako treba, stati pred publiku, a ne naslikavati se. Zato mislim da ima glumaca koji se bave jednom vrstom posla i onih koji se bave drugom vrstom.
Mladen Vulić na setu serije 'Čista ljubav'
Story: Poznato je da ste bili u stalnom angažmanu zagrebačkog HNK i Gavelle. Međutim, svojevoljno ste otišli. Prati vas i glas buntovnika. Koliko vas je to stajalo? Koji su razlozi vašeg odlaska. Imate li inače kratak fitilj?
Moj prvi angažman u HNK bio je prije 25 godina. Danas drukčije gledam na to. Kratak fitilj? Zar bih trebao imati dug fitilj? Na vrijeme sam ‘poludio’. Ne želim povrijediti nikoga, svatko zna svoje. A nekom redatelju ugodnije je raditi s nekim tko neće postavljati suvišna pitanja. Znate što? Imam 48 godina, ne laže mi se i ne glumi više.
Story: Nije vam se to očito dalo ni prije 25 godina. Koliko ste se promijenili otada?
Ne znam, ali ne dociram više. Danas pokušavam razumjeti ljude. Ako netko kaže da je dva plus dva pet, više ne govorim da je četiri. Kažem mu da razmisli i ponovno zbroji. Naravno da stoji biti iskren. Neki mi kažu da sam dobar u svom poslu, ali sebe ne mogu odvojiti. Svi veliki glumci, poput Marlona Branda ili Fabijana Šovagovića ne bi bili to što jesu da nisu bili autentični. Ako trebam zaplakati, neću gurati prst ili pepermint u oči. Sjetim se nečeg na što zaplačem. Napravim nasilje nad svojim emocijama, da mi čovjek koji me gleda vjeruje. Da mi ne kaže: ‘Šminkeru i pozeru’. Sve u životu što sam doživio, i lijepo i ono manje lijepo, utkao sam u ovo čime se bavim.
Story: Čitate li dobro ljude?
Ne. Može me se zavarati. Imam pogrešnu impostaciju. Nikako da postanem skeptik. Profesor Durbešić također mi je govorio da razočarani romantici postaju cinici. Ali može me se preveslati. Znate što? Izgubio sam strah, a on je najjači osjećaj. Jači od ljubavi. Strah te tjera. Kad izgubiš strah, jako je loše.
Story: Zbog čega ste izgubili strah?
Jer sam ga izgubio. Uostalom, život je precijenjena kategorija. Što će ti bijedan život? Kaže izreka: ‘Neka smo živi!’ Ako to nije život dostajan čovjeka... Ma ne zagovaram ništa, ali patnja, bijeda, muka, što je to? Bio sam u situacijama, i znam što znači bojati se. Sad se više bojim za druge. Bojim se za svoju djecu. To je više briga. Zašto bih se bojao što ću reći? Egzistencija mi je bila stotinu puta upitna. U ovoj zemlji sve je bilo na kocki. Moja generacija hodala je po rubu oštrice. Tko mi može biti autoritet? Čovjek likom i djelom, a ne funkcijom. Znate kad ste u gabuli? Samo tako prosijete prijatelje. Svi te ti teški trenuci profiliraju, kao i ljude oko tebe. Tome služe te nesretne ljubavi, besparica, gladovanja, bolest. Ulašte ljude oko tebe kao najljepšu oštricu viteškog mača. Čak ti ni krvno srodstvo nije jamstvo pomoći. A jamčim vam da od onog od koga ne očekuješ, dobiješ ruku. Kakve sam divne prijatelje stekao, riješio se miševa i nametnika, a dobio ratnike. Oplemenio se. Svaka te nevolja pročisti. I sad da se vratim glumi. Meni je Bog dao obvezu. Pita me: “Jesi li ljubomoran što je netko dao više autograma od tebe, i što je češće na naslovnici, ili ti je dar to što sam ti dao da razumiješ Hessea? To ti je dar, a ne jesi li dobio veću ili manju ulogu. Ili jesi li dobio veći ili manji honorar.” Kome ću lagati? A najgore je biti osrednji. Jirí Šotola ima genijalnu rečenicu: “A ti niti pečeš niti hladiš. O, kada bi barem pekao ili hladio”. S druge strane, razumijem ljude koji kalkuliraju. Jer kičma košta.
Story: Što vas je, osim književnosti, još privuklo glumi?
Velik utjecaj na mene ostavilo je ministriranje u crkvi. U crkvi sam obožavao liturgijska slavlja. Pokojna majka vodila me na zornice. Čitao sam poslanice, nosio križ na križnom putu. I tu se negdje u meni rodila ta klica. Mislim da to otuda vučem. Moji roditelji nisu me vodili u kazalište, dok moje kćeri Nadja i Sofija imaju drugu pozadinu koju im moja bivša supruga Anamarija i ja ne namećemo. Anamarija je bila balerina u HNK i njoj je bilo puno teže. A ja se ne dam. I to mi ne da Onaj Gore. Nisam izgubio volju. Ni na kog nisam ljut, ali u zubima sve mogu nositi. Znam što znači batrljcima se ustajati s poda, zubima vući korov i ustajati se.
Story: Spominjali ste jednom svoje demone s kojima ste se borili?
Demoni su različiti. Svatko od nas u sebi nosi neke grižnje. Oprostio sam si što sam nekome maznuo neke jabuke, ali ima stvari koje si ne praštaš i koje ne možeš više popraviti. Koje si zeznuo. Ima stvari za koje si kriv, ali očito je tako moralo biti. Koje si pogrešno radio. Svi padnemo pod križem. Više me bole teške riječi od izgubljenih uloga i izgubljenih noći. Boli me što nisam pokraj Nadje i Sofije. Ali nisu ti demoni aždaje, nego uzročno-posljedične stvari koje te dovedu do nečega. Svi mnogo griješimo. Ipak na neke stvari u životu mogu biti i ponosan. Jutros sam bio na probi u kazalištu, poslije sam snimao, a čut ću se s Nadjom i Sofijom.
Story: Vaše kćeri s mamom žive u Rimu. Koliko ih viđate?
Rijetko, zapravo. Jednom ili dvaput godišnje.
Story: Spomenuli ste mi da ste nedavno Sofiju vodili na utakmicu na Poljud?
Da, na utakmicu Hajduka. Slušala je kako Torcida grmi na Poljudu, a dok smo putovali do Splita, pričao sam joj o Velebitu, Učkoj, Mosoru. Bilo je simpatično kad joj je policajka iz ruksaka uzela bočicu vode, ali ponijela je jednu lutku pa smo se zezali da ćemo je baciti na teren kao bengalku. Meni je tata branio da idem na utakmice, kopačke sam trebao sakrivati. Volim katkad ići na utakmicu, čisto zbog ugođaja.
Story: Kako su vam se kćeri snašle u Italiji?
Dobro. Jako su dobre cure i učenice, divne su. Nadju su izabrali za najbolju učenicu iz svih škola u tom okrugu pa je kao predstavnica razgovarala s talijanskim parlamentarcem o pravima djece. Pametnica mala. Ima tatin mot. Iskreno, one su mi snaga. I kad bih po svom, neću zbog njih. Kažem si: “Ispravljaj svoje pogreške, nikad nije kasno”. I meni su ljudi oprostili neke stvari, i to znam cijeniti. I ja praštam. Nemam gorčinu.
Story: Neki tvrde da nas mogu spasiti samo ljubav i humor?
Humor da, ljubav ne. Ljubav je precijenjena kategorija. Rekao bih prije da nas dobrota može spasiti, u svim mogućim manifestacijama.
Razgovarala: Antonija Nazor
Foto: Ivana Kaurloto, privatni album, Press Nove TV
