NIKOLA POKRIVAČ: 'Nisam odustao jer ne volim gubiti'

Prošle subote, 16. rujna, obilježen je  Svjetski dan dobrovoljnih darivatelja koštane srži. Riječ je o osobama koje su svojim nesebičnim i hvalevrijednim postupcima uspjele nekome dati najveći dar - novi život. Jedna od njih je i Ana Pokrivač, majka hrvatskog nogometaša Nikole Pokrivača, koji je prije tri godine obolio od Hodgkinovog limfoma, točnije malignog oboljenja limfocitnog tkiva koje se, unatoč brojnim kemoterapijama, i dalje vraćalo. Prvi put s tom se spoznajom morao suočiti točno godinu dana nakon što mu je bolest dijagnosticirana, zbog čega je opet morao na kemoterapije, ali i autolognu transplantaciju matičnih stanica.

Nakon toga igrač nogometnog kluba Slaven Belupo uspješno se vratio na travnjak, ali nažalost, ni ovaj put zadugo. U lipnju je doznao da se bolest ponovno vratila, a jedina preostala opcija za ozdravljenje bila je transplantacija matičnih stanica. Sportaš rodom iz Međimurja nedavno se vratio iz bolnice gdje je uspješno obavljena transplantacija, a donor je bila njegova majka Ana. Time mu je žena, koja ga je na svijet donijela 26. studenoga 1985., ponovno podarila život. Kako su izgledali trenuci uoči operacije, što ga još čeka u budućnosti te kako se nosi s dijagnozom, otkrio nam je u uistinu emotivnom razgovoru, u kojem je prvi put o svemu otvoreno progovorila i njegova supruga Katarina, koja mu je, uz kćer Niku, bila najveća podrška.

Osjećam se dobro. Sada kad sam kod kuće puno mi je lakše. Počeo sam normalno jesti jer u bolnici, pri kraju boravka, više ni to nisam mogao.

Pripreme su bile takve da sam sedam dana dobivao intenzivne, jake kemoterapije kako bi se uništili moja koštana srž i imunitet. Nakon toga dvaput sam bio na zračenju pa je uslijedila transplantacija. Donor koštane srži bila je moja majka koja je prethodno bila podvrgnuta postupku uzimanja koštane srži.

Jako, jer su jako intenzivne i naporne. Jedva sam čekao da to sve prođe.

Bio sam pedeset dana u izolaciji u kojoj se zrak filtrirao bez prozora! Uglavnom sam gledao filmove i razgovarao s prijateljima mobitelom. I tako dan po dan. Ovim bih putem želio zahvaliti dr. Ingi Mandac iz Kliničke bolnice Merkur koja je vodila moj slučaj cijelo ovo vrijeme. Ona je i meni i mojoj supruzi bila jako velika podrška. Moram zahvaliti i prof. Radovanu Vrhovcu s KBC-a Rebro koji je vodio moju transplantaciju, dr. Niki Kalogjeri i svim sestrama na odjelu. Puno hvala svima!

Nisam, jer su svi bolesnici na tom odjelu izolirani. Svatko je u svom odjeljku, nemaš kontakt ni s kim. Onamo dolazi samo medicinsko osoblje, i to kad nekome nešto treba.

Mogla je doći jedino supruga, i to ne izravno k meni. Mogla me samo pogledati kroz staklo, a od liječnika je telefonskim putem dobivala informacije o mom stanju.

Postoje. I mjesecima poslije, čak više od pola godine, postoji mogućnost odbacivanja stanica. Zato svaki tjedan odlazim u bolnicu vaditi krv i na malu kontrolu, tako da se moje stanje, pogotovo sad dok je transplantacija svježa, redovito kontrolira.

Da. Neko vrijeme, dok mi se krvna slika ne poboljša, moram biti u kućnoj izolaciji. Smijem odlaziti u šetnju na mjesta gdje baš i nema ljudi, s tim da obavezno moram nositi masku. Neko vrijeme ne smijem jesti voće, salate, biljne jogurte i još neke namirnice. Točnije pola godine, jer bi to moglo izazvati komplikacije.

Da, tada nitko iz obitelji nije odgovarao. Mama je imala neke stanice, ali ne dovoljno za alogeničnu transplantaciju. Budući da je ona ipak imala nešto stanica, liječnici su je ponovno pozvali na testiranje. Naime, odluči-li su ipak napraviti drukčiju transplantaciju, haploidentičnu, za koju je moja mama ispunjavala sve uvjete zato što je prilično mlada i potpuno zdrava. Takva vrsta transplantacije nosi puno manje rizika od alogenične, jer je u alogeničnoj darivatelj stanica stranac pa postoji mnogo veća mogućnost da ih tijelo odbaci. U studenome 2016. bio sam na autolognoj transplantaciji koja zapravo znači da sâm sebi daješ matične stanice, no to mi, nažalost, nije pomoglo.

Dosta njih iz moje obitelji bilo je na tipizaciji i to zato što liječnici donora obično prvo traže u obitelji. No nitko tada nije odgovarao toj vrsti transplantacije, čak ni moja mama sto posto.

Moja je mama jako pozitivna i snažna žena. Ona bi bila najsretnija da do ovoga nikad nije ni došlo i da nisam bolestan. Na početku, kad je mislila da mi ni ona ne može pomoći, bila je jako tužna. A kada se ipak ispostavilo da može, razveselila se. Zapravo mi je dvaput darovala život - prvi put kada me rodila i sada kada mi je dala koštanu srž. I na tome sam joj neizmjerno zahvalan.

Rekao bih da jest. Osjećaj je stvarno kao da me ponovno rodila. Iako sam s mamom i prije toga bio prilično povezan.

Bilo mi je jako drago kada sam vidio da se toliko ljudi zbog mene išlo testirati i da na taj način mogu pomoći nekome tko također boluje od te bolesti. Dirnulo me i to što su moji suigrači tako jako željeli pomoći. Hvala svima!

Supruga i ja dobivali smo mnogo poruka, poziva, pisama, svega... Svi su nam željeli biti podrška i bili smo jako dirnuti kada smo vidjeli kako se ljudi odnose prema nama.

Moja obitelj. Najviše to što imam Niku, a ona treba svog tatu. Ne bih rekao da sam želio odustati, ali nekoliko sam puta pomislio kako više ne mogu. No ipak nisam želio odustati jer tada bih izgubio, a ne volim gubiti.

Znam da postoje, ali nikad nisam potražio takvu pomoć. U trenucima kad mi je bilo teško, podignuli bi me prijatelji i moja supruga, tako da sam se dosta dobro držao.

Pomislio sam: “Zašto baš ja? Zašto opet?” Znao sam da će ova bitka biti najteža dosad, ali sam to morao odraditi jer baš i nisam imao izbora.

Mislim da je ova bolest zasigurno bolest duše. Naravno da se nešto promijeni, život odjednom gledaš drugim očima, puno više cijeniš male stvari, neke trenutke, znaš da je već i to što se ujutro probudiš Božji dar...

Poželjet ćemo puno zdravlja i da što više rođendana možemo proslaviti zajedno.

Razgovarala Nikolina Kunić

Foto: Obiteljski album