U studenome ćemo dobitnika Nagrade hrvatskoga glumišta, 42-godišnjeg Hrvoja Kečkeša, gledati u ‘Audiciji’, novoj predstavi njegova matičnog kazališta Kerempuh. No taj je mjesec poseban i po tome što će on i supruga Vedrana prvi put osjetiti čari roditeljstva. Nakon zajedničkih 19 godina par se veseli rođenju kćerkice, a mnogima omiljeni glumac otkriva kako teku pripreme, ali i kako se snašao u ulozi radijskog voditelja. Story: Ljeto je prošlo, došle su nove obveze, početak kazališne sezone... Svaki put treba proći malo vremena dok se ne upale motori, ali iskustvo govori da adaptacija na novu sezonu traje dva, tri tjedna. Rano ustajem otkako radim na Narodnom radiju, i to mi više ne predstavlja problem, no teže ostajem  budan tijekom dana, ali uvijek uhvatim mali predah nakon ručka. Kad je organizacija dobra, sve se može. Story: Kako sve stižete, jer emisija na radiju počinje u šest, što znači buđenje u pet, navečer su predstave, između probe? Kad se sve tako nabroji, zvuči natrpano, ali nisu duga razdoblja u kojima imam i radio, i probe, i predstave. Bude takvih dana, ali to nije stalno i bude razdoblja kada nisam u podjeli uloga pa nemam proba ili dana kada ne igra predstava u kojoj glumim te vikendima kad ne radim na Narodnom radiju... Uvijek se uhvati barem malo vremena u danu, koja minuta da se čovjek oporavi i nadoknadi san.

Story: Pripremate li neku novu predstavu u matičnom Kerempuhu? Da, počeli smo probe s Andrašom Urbanom, redateljem iz Subotice s kojim radimo komad Aleksandera Galina ‘Audicija’. Dosad smo imali nekoliko proba i sve se treba tek zahuktati, a premijera je sredinom studenoga. S njim još nisam radio, ali ima zanimljiv pristup i svi imamo povjerenja u njega. Zanimljivo je i bilo bi teško raditi ovaj posao kada bi svaki redatelj bio isti ili kada bi svatko radio na isti način. Iznimno cijenim kada netko ima svoj pristup i jako je važno vjerovati onome tko te vodi. Story: Je li bolje raditi s nekim novim jer je to novo iskustvo ili, primjerice, na ‘Bitangama i princezama’ koje su imale pet sezona i znali ste kako se radi, cijeli proces? Da bih vam točno odgovorio, moram odradi-ti do kraja posao s tom novom osobom i tek tada mogu usporediti. S jedne strane, ovdje znaš s kime radiš, znaš otprilike kakav će biti rezultat, iako ni to ne mora biti jamstvo, ali poznaješ načine rada i bit će malo manje neočekivanih situacija pa je u tom smislu možda manje stresno. Ali rezultat ovisi o mnogo toga i jako je zahtjevno pripremati predstavu ili snimati film ili seriju. Ne bih htio zvučati previše diplomatski, ali zanimljivo je jedno i drugo i može biti odličan rezultat, ali može i podbaciti. Ali to je nešto na što računamo i zato uvijek ispočetka radimo na projektima. Lijepo je da stvar nikad nije definitivna, nego je to neprekinuti ciklus i znaš da sve možeš nadoknaditi u nekoj drugoj prilici. Story: Možete li tijekom rada primijetiti da će nešto podbaciti ili vam je to potpuni šok? Iskreno, mnogo sam se puta iznenadio. Bilo da mi se na prvu nije svidio tekst ili da mi je tekst bio fenomenalan, a rezultat je bio ispod mojih prvotnih očekivanja. Često se događa da se čovjek iznenadi, ponekad ugodno, ponekad neugodno, ali to je također draž ovog posla. Upravo je zbog toga potrebno imati potpuno povjerenje u redatelja i projekt, pogotovo kad vam se čini da ne bi mogao doživjeti uspjeh. Sad unaprijed znam da ako mi se nešto ne svidi, trebam čekati do samog kraja i prve izvedbe, jer sam često bio demantiran.
Story: Dakle, bilo je više ugodnih od neugodnih iznenađenja? Apsolutno! Rezultat je pozitivan. Story: Nedavno ste završili snimanje novog filma redatelja Antonija Nuića, riječ je o nogometu i navijačima? Ne, film se, ponajviše u glumačkoj podjeli, oslanja na film ‘Seks, piće i krvoproliće’ koji smo snimali prije petnaestak godina. Radnja je drukčija i malo se oslanja na nogometni i navijački milje, ali dalo bi se zaključiti da su to isti likovi kao i prije 15 godina, no malo manje strastveni. U filmu je riječ o tome da je jednom od glavnih likova, kojeg igra Franjo Dijak, supruga na samrti i boji se da će mu sina oduzeti djed i baka zbog njegove kriminalne prošlosti. On okuplja nas, svoje prijatelje, da mu budemo alibi za neke stvari koje misli riješiti na svoj način. Story: Planirate li neki novi filmski projekt ili ste trenutačno usmjereni na kazalište i radijski angažman?  Usmjeren sam na kazalište i radio i u bližoj budućnosti nemam drugih planova, ali to se može preko noći promijeniti. Često se dogodi da vas ljudi pozovu i vrlo brzo krećete u akciju, pogotovo na televizijskim projektima.
Story: Kako vam je na Narodnom radiju? To je novo iskustvo i da mi je netko mjesec dana prije nego što sam dobio poziv s Narodnog radija rekao da ću raditi ondje, rekao bih da mi nije jasno kako je nekome na pamet pala takva ideja. Nisam odmah išao u eter, nego sam slušao iskustva drugih kolega, gledao kako to rade oni koji su ondje već dugo i počelo me zanimati. Jako je dinamično i izazovno jer smjena koja traje tri sata mora biti što sadržajnija da bismo zadržali slušatelja. To je odličan izazov, ali postoji niz tehničkih zakonitosti koje slušatelji možda ne prepoznaju, a također se trebaju svladavati - od mikrofona do tehničkih stvari koje DJ-i moraju usavršiti, a ja još nisam vješt u tome, ali nadam se da ću što prije postati i da mi slušatelji neće previše zamjeriti. To je posao u kojem s vremenom ras-teš i cijelo vrijeme učiš nešto novo. Prije nisam bio radiofil i slušao sam radio onoliko koliko mi traje put od kuće do kazališta, no otkako radim, puno više cijenim bilo koju radiopostaju i bilo koje radijske voditelje. Story: Za razliku od predstava, serija, filmova, na radiju predstavljate sebe ili i tu postoji neki lik u koji uskočite? Kako se vi i ja ne poznajemo, s vama sigurno ne razgovaram kao s prijateljem kojeg poznajem 25 godina. To je normalno i u neku ruku poželjno. Je li to ulaženje u svojevrsnu ulogu? Mislim da jest. Ali točno je da se na radiju najbolje dolazi do slušatelja ako dajete što više sebe, iznosite svoja razmišljanja, iskustva, predstavljate neke stvari s kojima se poistovjećujete. U kazalištu ili na filmu moje mišljenje o nekom liku nije toliko važno, dok na radiju imam svoj stav. Ako igraš Hitlera, najbolje ćeš ga odigrati ako on o sebi misli da je najnormalniji i najbolji čovjek na svijetu jer je on o sebe to vjerojat-no mislio. Story: Godi li vam na radiju interakcija s publikom jer toga u kazalištu ipak toliko nema? Naše je satiričko kazalište tu možda u prednosti jer se puno više bavi humorom. Kad je o komedijama riječ, stvar je vrlo jasna - ako se publika smije, predstava je uspjela, ako se ne smije, nije uspjela. Imamo određenu interakciju s publikom, jednostavno te ponesu njihov smijeh  ili pljesak. Kod ostalih je predstava to možda malo teže, iako se osjeti po nekoj energiji publike sviđa li im se predstava ili ne. S tom malom opaskom u našem kazalištu možemo osjetiti nešto slično što je na radiju svakodnevna praksa. Story: Sluša li vas supruga Vedrana ujutro? Da. Rano se ustaje i uglavnom sluša. Story: Je li dosad imala kakvih kritika? Ponekad kritizira, ali uglavnom je zadovoljna. Da nije, odustala bi nakon tri slušanja, kao i bilo koji drugi slušatelj.
Story: Prije nekoliko mjeseci javnost je doznala lijepu vijest da ćete postati roditelji. Kako teče trudnoća? Odlično, i supruzi i meni cijeli je fokus samo na tome. Brojimo sitno, još nekih mjesec i pol dana. Sve je u najboljem redu, jako nas veseli i jedva čekamo taj dan. Story: Premijera nove predstave mogla bi se poklopiti s rođenjem djeteta?  Mogla bi, no valjda neće. Ali ako se ne poklopi s premijerom, moglo bi se s nekom drugom predstavom... svaka traje dva sata i valjda neće biti baš u ta dva sata. Story: Želite li biti sa suprugom u rađaonici? Da, mislim da bi i ona željela, ali vidjet ćemo kako će sve to biti. Kratko i jasno, volio bih. Story: Tijekom godina u intervjuima niste krili da želite postati otac, kako ste reagirali kada vam je supruga rekla da će vam se želja ostvariti?  Bio sam stvarno izvan sebe, presretan i ne znam kako bih to opisao. Ne može se opisati jer je taj osjećaj vrhunac svega i neusporediv s bilo čim drugim. Nikad u životu nisam ništa slično doživio. Story: Jeste li počeli uređivati sobu za bebu? Nabavili smo sve potrebne stvari, iako sam shvatio da ću cijeli život morati nešto nabavljati. Taj proces nikada ne prestaje, traje doživotno i to je izvrsno, ali ono osnovno, poput kolica i krevetića, već smo nabavili. Sve glavno za bebu već je spremno. Story: Znate li je li curica ili dečko? Curica je! Story: Jeste li odabrali ime? Vrtimo neke kombinacije i nismo još ni sami sigurni.
Story: Osjećate li možda i strah jer ipak je dijete i velika obaveza? U smislu obaveze ne. Sad sam prvi put u toj ulozi, ali svi oni koji su to prošli, znaju da uz veliko uzbuđenje, radost i veselje osjećaju i bojazan. To je prirodno, i šogor mi je rekao: “Zapamti sad taj osjećaj jer će te pratiti do kraja života”, što mi se čini i logičnim. Uvijek paziš i brineš se o svojem djetetu. Story: Daju li vam kolege kakve savjete? Daju, i kolege i prijatelji, i to su korisni savjeti, ali njih je toliko puno. Od tisuću savjeta, naše je iskustvo zapravo novo i mi ćemo pristupiti na svoj način. Ali naravno da su savjeti korisni i poželjni. Zahvalni smo kada nam netko skrene pozornost na neke stvari. Story: Planirate li uzeti rodiljski dopust? S obzirom na količinu predstava u kojima igram, kazalište bi tada moralo staviti ključ u bravu. Dobra organizacija sve rješava i bit će onako kako je najbolje. Story: Iduće godine bit će 20 godina otkako ste sa suprugom. Kako ćete proslaviti? Mislim da će rođenje djeteta biti najveće moguće slavlje, ali kako to pada za godinu dana, imamo još vremena razmisliti. Bilo bi lijepo proslaviti. Story: Kako biste opisali tih zajedničkih dva desetljeća? Krasno. Ono što je najbolje u svemu tome jest da smo mi najbolji prijatelji, a tih devetnaest godina to potvrđuje. Ne znam koliko je to fraza, ali uistinu tako funkcioniramo. Sve ono što ja znam, sve što sam doživio, sve što mi se dogodilo, sve što me veselilo ili rastužilo to poznaje i moja supruga i obratno. U ovih dvadeset godina nijedna me osoba ne poznaje bolje od nje i isto tako nitko nju ne poznaje bolje od mene. Ima jedan predivan stih od EKV-a: “Kad kažem ja, mislim mi”, i to je otprilike to. Story: Međusobno ste si najveća podrška? Da.
Story: Prije nekoliko godina osvrnuli ste se na svoju borbu s alkoholom i rekli da je najbolje uopće ne proživljavati takve situacije, ali da se iz nje ipak mogu iz-vući korisne lekcije. Koju ste najvažniju lekciju naučili? Ono što mi može koristiti dalje u životu jest to da se stvarno sve može pobijediti. Onog trenutka kad nešto iskreno odlučiš, u dubini srca, tada stvarno možeš bilo što napraviti. Nakon toga dobio sam osjećaj da mogu bilo što. To je najkorisnija stvar koja je proizašla iz tog cijelog lošeg razdoblja. Ne bih nikome savjetovao da na taj način uči o životu, ali kada uspiješ, možeš dobiti mnogo toga. Razgovarala: Maja Šitum Fotografije: Ivana Kaurloto, Arhiva Story, HRT Press