U Hrvatsku se nakratko vratio cijenjeni glumac Otokar Levaj koji posljednje dvije godine živi na sunčanoj Floridi kamo ga je odvela ljubav. Na društvenim mrežama prije tri godine povezao se s bivšom djevojkom Dunjom Bedenko, a samo nekoliko mjeseci bilo je potrebno da se par oženi te da se 74-godišnjak preseli na drugi kontinent. Kako izgleda njegov život ondje, ali i kako su izgledali dramatični dani kada je Floridu poharao uragan Irma, otkriva u intervjuu. Story: Prošli ste se mjesec vratili u Hrvatsku, kakav je osjećaj biti kod kuće? Ili je Amerika sada vaš dom? To je odlično pitanje jer ne znam gdje sam kod kuće. Na nekoliko sam adresa u Zagrebu, Omišu i Bradentonu, ali sada ipak možda najviše osjećam da je moj dom na Floridi. Može zvučati čudno, ali ondje ne osjećam previše nostalgiju jer imam mnogo naših prijatelja, gledamo domaću televiziju, slušamo radio putem interneta, razgovaramo na hrvatskom... Nevjerojatna mi je ta blažena klima. Čim ovdje vidim ovu maglu, svega mi je dosta. Story: Je li vam šok iz tamošnje vrućine doći u hladan Zagreb? Šok mi je, stalno mi je hladno i nemam primjerenu odjeću, koja mi je svugdje. Moram ići na more po kapute i jakne, nemam ni pravih cipela i hodam u ovima kao da idem na jahtu. Ondje u veljači temperature padnu do 10, 12 stupnjeva, što je ekstremno hladno, ali inače ne padaju ispod 17. Kupao sam se na Staru godinu, što nije bilo neko junačko djelo nego nešto najnormalnije. Njihov je vrhunac turističke sezone u prosincu, tada dolaze Kanađani i Amerikanci koji žive sjevernije, a sad znam zašto takvih gužvi nema tijekom ljeta - jer su tada uragani.

Story: Rujan je obilježio uragan Irma koji je pogodio Floridu. Kako ste to proživjeli? Bilo je traumatično jer nisam imao nikakvog iskustva s tim. Iskusio sam buru, ali moja je kuća čvrsto građena s prozorima koji imaju škure i vjetar nikada ne tuče istim intenzitetom 12 sati, za razliku od Irme, koja je vrlo sporo prelazila preko Floride. Išla je oko 15 kilometara na sat, milila je i nikako proći. Po tome je bila nikad viđena, dugo je trajalo uz obilnu kišu i vjetar, koji ledi kosti ne samo od hladnoće nego i straha. Sve smo to preživjeli i rekao bih hvala Bogu, ali kako možeš zahvaliti što ti je spasio život ako te doveo u pogibelj. Story: U medijima je Irma najavljivana kao najrazorniji uragan koji je prošao tim područjem. Je li bilo tako ili još i gore? Bilo je blaže nego što sam očekivao. Prijatelji su mi javljali što nas čeka i pitali me što još radimo kod kuće, a nisam mogao reći da nemamo kamo - ceste su bile zakrčene, avionima se nije moglo nikamo jer je aerodrom u Sarasoti bio zatvoren. Naravno da to nisam govorio ljudima, nego da je sve u redu. Djeca su me zvala i pitala imaju li razloga za brigu i govorio sam im da nemaju. Kad smo stavljali ivericu na prozore, zazvonio mi je telefon i zvao me moj prijatelj žuga, ton-majstor s kojim sam 20 godina radio na animiranim filmovima. Kako smo tu ivericu slagali dva sata prije udara, mislim da nisam imao kap krvi u licu pa kad me vidio tijekom videopoziva, u njegovim sam očima vidio da sam u užasnoj situaciji. To je bio taj strah, tada je počelo puhati, povukli smo se u kuću i čekali. Nisam mogao spavati i zaspao sam tek u tri sata ujutro, a supruga je otišla spavati čim je nestalo struje. Popila je decilitar vina i zaspala, a ja sam kao duh Hamletova oca s nekom baterijicom gledao pušta li negdje, curi li... Te su kuće zbog klime i sunca građene s velikim prozorima, a u Dalmaciji su stari ljudi znali da kuće trebaju imati male prozore i čvrst krov. Garažna vrata morali smo zaštititi vrećama pijeska kako voda ne bi ušla, ali i da vjetar ne bi podignuo vrata jer tada bi mogao odletjeti cijeli krov kuće. Story: Sada znate što trebate napraviti ako naiđe novi uragan?  Sad sam miran, znam točno o čemu je riječ. U kući si zaštićen, a bliže od ovoga neće nam proći. Naučio sam da uragan gubi snagu u dodiru s kopnom i tada nema toliku razornu moć, a puno je veća opasnost od vode nego od vjetra. Story: Kako ste s obitelji i prijateljima komunicirali tih dana? Komunicirali smo telefonski i preko Facebooka. Oni su bili zabrinutiji od nas, a njihova je briga prelazila na nas. Nisam mogao reći djeci da sam umirao od straha nego sam im govorio da je sve u redu. Sad kada je sve prošlo, priznajem da sam se bojao za vlastiti život. Bez razloga, ali tada to nisam znao jer su svi govorili da dolazi zlo koje ravna sve pred sobom. Prokleo sam u sebi što sam išao u Ameriku, ali ljetos su u Hrvatskoj bili požari, poplavljeni gradovi i ovdje i u Europi pa se nema gdje čovjek sakriti jer priroda uzvraća udarac.
Story: Je li Amerika, kao što se često govori, obećana zemlja? Ne, ne znam koja bi to zemlja bila. U Americi sam na bijelom kruhu, da se tako izrazim. Umirovljenici smo, imamo riješeno stambeno pitanje, kuća je u otmjenoj četvrti, sve su u nizu i imaju travnjak, garažu i imam beskrajno slobodnog vremena. Čim sam došao, upisao sam školu za odrasle da bolje naučim engleski jezik, imao sam 73 godine i bio sam najstariji. Nakon testiranja smjestili su me u četvrti od šest stupnjeva i diplomirao sam za nekoliko mjeseci. Supruga me nagovarala da pogrešno napišem odgovore na ispitu kako bih ostao dulje, ponajprije da nju ne gnjavim kod kuće i da više vježbam. Rekao sam joj da od srama to ne mogu napraviti. Išao sam i na vozački ispit i zbog slabijeg poznavanja engleskog jezika dali su mi sat i pol vremena da sve riješim, a ne uobičajenih 45 minuta. Ali završio sam i prije isteka 45 minuta tako da sam bio ponosan, ali pao sam na praktičnom dijelu iako vozim više od 50 godina. Ondje je dopušteno skrenuti desno ako je na semaforu crveno, ali mora se obavezno stati, a kako je sve ravno i sve se vidi, samo sam usporio, prošao i pao. Polažete u svom automobilu, provjeri se ispravnost kao da ste na tehničkom pregledu i sve se snima tako da vas netko ne može pustiti jer ste mu simpatični ili srušiti jer ste mu antipatični. Drugi sam put položio. Story: Kako u Bradentonu izgleda vaš uobičajeni dan? Svaki dan imamo neki zadatak. Kad imate kuću, sve je samo ne dosadno, uvijek je nešto i moraš nešto kupiti. Često idemo na farme i beremo jagode, pa se zanesemo i na kraju shvatimo da smo ubrali šest kilograma pa jagode dijelimo prijateljima i susjedima. Volim kuhati i kad idemo na plažu, napravim ručak pa ga uzmemo sa sobom ili odemo u restoran brze hrane nedaleko od plaže. Ondje peku ribu na žaru i uvijek uzmem škarpinu - naručite, platite i čekate da vas prozovu. Ja sam za njih Oto, a supruga je Dee jer ne mogu izgovoriti Dunja. U Sarasoti idemo u muzej Ringling, koji ima odličnu kolekciju europskih majstora i jednom mjesečno u kazalište u kojem su glumci vrhunski profesionalci, ali za moj ukus malo previše konzervativni i nema eksperimenata. Kad glumac dođe na scenu, odmah znate je li zao, pijanac ili je zaljubljen. Glumci imaju tu šablonu, ali rade to savršeno. Gledao sam nekoliko političkih komada i frapiralo me koliko neki glumci imaju teksta. Nakon predstave javio sam se jednom glumcu koji je predsjednik asocijacije dramskih umjetnika Amerike i rekao mu da sam glumac iz Hrvatske. Pitao me tko je nama predsjednik glumačke organizacije, a ja sam se toliko zbunio da sam odgovorio Kolinda Grabar-Kitarović i još sam dodao da je bila tajnica u NATO-u pa me malo čudno gledao. Čitam knjige na engleskom, doduše traje danima dok pročitam deset stranica, ali ne odustajem. Iza kuće imamo lijepo jezero pa predvečer napravimo krug, Dunja ide u teretanu, ja kod kuće dižem utege i vozim bicikl. Volimo putovati i prije ljeta smo u Europu došli kruzerom. Krenuli smo iz Miamija, bili u Barceloni, Nici i Rimu pa otišli prijateljima u Prag i došli u Zagreb. Trebali smo ići na Kubu, a ukrcaj je trebao biti točno na ‘dan D’ za Irmu pa je to otpalo, ali uplata je ostala i ići ćemo. Velika mi je želja vidjeti Kubu i već smo imali rezerviranog taksista koji bi nas cijeli dan Chevroletovim kabrioletom iz 1956. vozio po Havani. Imamo što vidjeti, raditi, nikada nije dosadno i zapravo vrijeme leti. Story: Nedostaje li vam gluma? Da, ali ne toliko kao nekada. Prije bih bio nesretan zbog projekta koji nisam mogao prihvatiti jer sam radio nešto drugo, ali sada na to gledam krajnje ležerno. Volim raditi, snimati i donedavno sam igrao u kazalištima - u splitskom i varaždinskom HNK, u Kerempuhu, jedino u svojoj matičnoj kući nisam ništa radio otkako sam otišao u mirovinu. I u Americi me kazalište oduševljava i razmišljao sam da se prijavim i budem volonter, ali ne stignem. Ondje zbog jezika ne mogu glumiti ni neke manje uloge jer su oni toliko u tome suvereni da bih tresnuo samo tako da odem na audiciju. Mislio sam da ću engleski lako naučiti jer sam tamo, ali što sam dulje u Americi, to manje znam jer od sebe tražim više. Dosta sam napredovao i na početku sam se na druženjima s Amerikancima držao rezervirano, ali objasnio sam da nisam neki namćor nego da ne razumijem sve pa mi je neugodno, ali i da sam bolji slušatelj nego govornik. Ali već sam dvije godine tamo i ne mogu više koristiti tu ispriku. Prevodim sam sebi i u glavi konstruiram ono što bih htio reći, ali još ne razmišljam na engleskom.
Story: Nedostaje li vam išta iz Hrvatske? Ako išta, to je jutarnja kava u omiljenom kafiću uz novine. Toga nema ondje i ujutro sam sâm svoje društvo, a iPad mi nije zamjena za listanje i čitanje novina. No to nije problem jer kad sjediš i kroz prozor gledaš sunce, to je optimizam od ranog jutra. Story: Kako je u braku? Meni je famozno. Naviknuo sam se biti u braku, i to mi je prirodno stanje. Dunja i ja se poznajemo od ‘60-ih godina i hodali smo u srednjoj školi. Tada se to raspalo, ali sada mi je baš dobro. Dok sam u Zagrebu, snimam, jurcam okolo i imam obaveze, ali da nemam, što bih radio da sam sâm? Hodao po kafićima, a to nije neki doživljaj. Jako se dobro slažemo, a i nemamo se zbog čega svađati. Nismo ljudi koji bi sada gradili karijeru, oboje smo u mirovini i imamo vremena za sebe. Dunja je vrlo metodična osoba, a ja sam razbarušen, što je savršena kombinacija. Volim da me netko usmjeri i kad dobijem zadatak, rado ću ga napraviti, ali nisam vođa. Djeca su nam odrasla i nemamo s time brige, jedino je grozno što djeca imaju gotovo 50 godina, pa se šalimo: “Joj, pa kako smo onda tek mi stari!” Story: Supruzi ste se javili 2014. putem Facebooka. Željeli ste se samo s njom čuti ili? Racionalno to ne znam objasniti. Bio sam u Dalmaciji, tada sam se gotovo u potpunosti preselio onamo, dan je već bio kratak i navečer sam bio na Facebooku. Baš me zanimalo što Dunja Bedenko radi. Našao sam je i poslao joj poruku sjeća li me se, kako je... Odgovorila je da me se sjeća, napisala da živi na Floridi, ali da na ljeto dolazi u Rogoznicu. Od 2007. u Omišu 23. kolovoza igram predstavu i pozvao sam je da dođe pogledati. Došla je, ja sam je dočekao i kad smo se poljubili, bilo je kao da smo svih tih 50 godina zajedno. Nakon predstave rekao sam joj da imam još posla, ali da ću je nakon nekoliko dana posjetiti. Došao sam, svidjeli smo se jedno drugome i ona me pozvala da je posjetim. Bez problema sam dobio vizu, otišao sam, svidjelo mi se na Floridi i samo je bilo pitanje koliko ću dugo ostati. Dunja je pitala kako ćemo dalje jer veza preko Atlantika neće funkcionirati i tada je rekla: “Idemo se vjenčati”. Bilo je to nakon tri tjedna dok smo pili kavu. Rekao sam da malo moram razmisliti, ali to je bila dobra ideja. Poslije sam se vratio u Zagreb, morali smo riješiti papire, imali samo razgovor s konzulicom i prikupili sve dokumente za zelenu kartu. Morali smo dokazati da smo uistinu u braku, ali to nije bio problem. Tako sam dobio tu kartu i na kraju ću vjerojatno tražiti državljanstvo. To se sve  dogodilo zahvaljujući Dunji i njezinoj pedantnosti. Tako je sve počelo, njezine kćeri ne žive s nama, ali svidio sam im se i moja su djeca nju prihvatila.
Story: Je li bilo teško odlučiti se preseliti na drugi kontinent? Da. Kad me sin Marin vozio u zračnu luku, u jednom mi je trenutku rekao: “Nemoj da te poslije nađem kod kuće.” Bilo je kao da mi čita misli jer ti glavom svašta prođe, ali kada sam došao ondje, fasciniralo me što je svijet uistinu globalno selo i svi smo isti. Ne znam je li to osobina ili mana, ali kada na svoj život gledam izvana, kao da gledam svoj film i lijepo mi je. Znam se zafrkavati na svoj račun, imam autoironičan otklon i taj mi se film sviđa. Jedino me zabrinjava zdravlje. To je jedina sjena jeseni... zato ne volim jesen jer je tužna. Story: Zato živite u stalnom floridskom ljetu.  Da, to je optimizam. Iziđeš iz kuće u japankama i kratkim hlačama i vani si na toplom, a ako ti je previše vruće, samo uđeš jer je svugdje klimatizirano.   Razgovarala: Maja Šitum Foto: Dražen Kokorić; Privatni album