Od početaka karijere ‘80-ih godina do danas Plavi orkestar bio je i ostao jedan od najpopularnijih bendova u regiji. Interes publike za njima i njihovim brojnim hitovima nimalo ne jenjava, što pokazuje i aktualna turneja ‘Everblue live 2017’ koju su u kolovozu počeli koncertom u Sarajevu na kojem se okupilo 50 tisuća ljudi. Početkom iduće godine, točnije 17. veljače, na red dolazi i zagrebačka publika koja će u glazbi jednog od najpopularnijih tinejdžerskih bendova u bivšoj Jugoslaviji uživati u Domu sportova. Tim smo povodom i razgovarali s frontmenom benda i skladateljem Sašom Lošićem Lošom, koji je nakon 53 godine života i gotovo 35 godina rada u grupi imao štošta zanimljivo podijeliti s čitateljima Storyja. Zašto ga žene nisu htjele, zbog čega su susjedi tražili da se odseli, što misli o braku s dugogodišnjom djevojkom, Špelom Možinom te u čemu je tajna njegove kape samo su neke od tema kojih smo se dotaknuli na ugodnom druženju u jednom zagrebačkom kafiću. Story: Posljednjih ste se godina povukli iz javnosti. Čemu pauza, kako to da ste se ponovno aktivirali? Kontinuirano smo svirali, ali posljednjih godina imali smo medijsku apstinenciju. Bilo je neugodno odbijati sve vaše ljubazne kolege, ali željeli smo komunicirati s publikom samo na nastupima uživo. U jednom smo trenutku zaista postali live bend i tako se rodila ideja da napravimo prvi live album. Ima ga svaki bend pa nam se učinilo da je došao trenutak i za naš, a zvat će se ‘Everblue LIVE’. Po jednu pjesmu iz svakog grada u kojem ćemo svirati uvrstit ćemo na album pa će se na njemu naći i neke pjesme sa zagrebačkog koncerta. Story: Pred zagrebačku publiku stižete u veljači. Je li to valentinovski koncert? Ne, poštujem Valentinovo, ali ne sjećam se baš kada smo ga točno počeli slaviti. Osobito je  teško gledati kada na društvenim mrežama pažljivi muškarci svim ženama ovoga svijeta čestitaju Dan zaljubljenih. Nadam se da neću ispasti patetičan ako kažem da bi prema ženama, nekako, trebao biti pažljiv svaki dan, a ne samo 14. veljače. Uvijek sam se pitao padaju li žene na to kada im muškarci na Valentinovo kupe raskošan buket, izvedu ih na večeru, a poslije na koncert. Prijatelj mi je jednom rekao: “Kupi ženi svaka dva mjeseca buket cvijeća, vidjet ćeš koliko je to učinkovito.” Story: I, jeste li ga poslušali? Ne. To mora biti spontano, ne planski. Story: Koliko puta godišnje kupite cvijeće? Što znači cvijeće? Story: Ne nužno cvijeće, neki znak pažnje? Apsolutno. Ali cvijeće mi je nekako... Donosiš neke biljke i svi se, nekako, raznježe.

Story: Što onda darujete partnerici Špeli? Osjećam se prilično čudno kada moram s medijima dijeliti privatnost. Sve mi je jasno, to je u opisu moga radnog mjesta, ali jednostavno se ne znam ponašati estradno. Smatram da u trenutku kada se počneš ponašati estradno, ceremonijalno, kada počneš sebe doživljavati kao lika iz novina, to je ipak mali put do ludila. Dobro, to je bio mali uvod, a sad odgovor: najviše volim darovati putovanje. Polazim od sebe, od onoga što bi mene radovalo. Da mi netko kaže ideš tri dana u Rim, razveselio bih se više nego da mi daruje, primjerice, četiri kilograma krumpira. Zamislite da je običaj da se umjesto cvijeća na Valentinovo daruju paprike, krumpir ili raštika. Možda bi to bilo korisnije? Story: Vratimo se na turneju. Osim live albuma, snima se i dokumentarna serija koja će otkriti mnogo novih detalja iz života grupe. Možete li nam otkriti neke? Riječ je o seriji, film već imamo, i to sjajan film Pjera žalice koji je kroz rakurs jednog istočnoeuropskog benda, koji se slučajno zove Plavi orkestar, ispričao priču o jednom vremenu. Osim nas, u filmu su se pojavili i svi važni likovi iz našeg djetinjstva i sadašnjice. Film, dakle, nije bio fokusiran na Plavi orkestar. Ideju za aktualnu dokumentarnu seriju dala je, pak, Televizija Slovenija, odnosno redateljica Maja Paulin, u želji da se bave samo nama, našim pričama, našom poetikom, neotkrivenim detaljima, arhivskim materijalom koji dosad nije objavljen. Primjerice, zašto Loša nosi kapu, kako je nastala pjesma ‘Bolje biti pijan nego star’, kako je savez umirovljenika Vojvodine htio zabraniti rad grupe... To će biti dokumentarna serija: sve što vas je zanimalo o Plavom orkestru, a niste se usudili pitati. Story: Znači, nećete mi sada otkriti zašto nosite kapu, morat ćemo pogledati film? Ova kapa je zapravo glava... A kad dođe zima, sad u prosincu, preko ove kape stavljam pravu kapu. U Sarajevu su na početku 20. stoljeća bile dvije gimnazije, prva ženska i prva muška realna. Bile su odvojene pa su se učenici i učenice sastajali na sredini, nad hukom rijeke Miljacke, na mostu Drvenija. Dali su mi arhivske slike iz tog vremena, a ti su učenici izgledali identično kao ja na prvom albumu Plavog orkestra ‘Soldatski bal’. želio sam kapom upotpuniti svoj alter ego, preslikati duh toga poetičnog vremena. Danas je, poput poštara, doživljavam dijelom svoje javne uniforme. Story: Bili ste najveća teen pop zvijezda ‘80-ih. Tko je danas vaša publika? Jesu li to i dalje tinejdžeri? Da, imamo novu publiku koja nas vjerojatno otkriva putem vinila koji su opet u modi, preko starije braće i sestara... Vjerojatno ta fama o Plavom orkestru ide usmenom predajom. Kao da nekim velikim, nečujnim brodom sigurno putuje kroz vrijeme. »ini mi se da nove generacije i ne znaju kako izgledamo, sliku i ton povežu tek na koncertu. Primjerice, vidim često maturante po Ljubljani ili Zagrebu kako zagrljeni pjevaju ‘Od rođendana do rođendana’ ili ‘Bolje biti pijan nego star’, prolazim pokraj njih, a oni me uopće ne prepoznaju. Milijun puta mi se to dogodilo.
Story: Kako se osjećate tada? Nekada su jurili za vama, a danas vas ne prepoznaju. To je oslobađajući osjećaj. Osobno mi je pravi luksuz živjeti u drugom planu. Godinama sam sustavno radio na svojoj anonimnosti. Nisam želio raditi intrige oko svoje ličnosti, želio sam da moja zvijezda što prije potamni. Story: Zašto? Slavu sam doživio mlad, sa 19 godina, i došlo je do zasićenja. Sad živim normalno, ali još ne prođe dan a da se ne fotografiram najmanje 30-ak puta. No u odnosu na Zdravka Ćolića, moju prijateljicu Severinu ili na prijatelja Dinu Merlina koji se, pretpostavljam, fotografiraju stotinjak puta dnevno, nije toliko strašno. Story: Koji to motivi tjeraju 19-godišnjeg dečka da stane na pozornicu? Jesu li to pubertetski hirovi - djevojke, popularnost...? Kada sam počinjao, osim umjetničkog, jedan od motiva bio je i onaj da budeš netko, ali i da ona jednog dana vidi da si postao netko. Ona se obično zabavljala sa sinom poznatoga sarajevskog liječnika, a ti si bio luzer, punker i jedino što si imao bila je bolesna sentimentalnost i deset bedževa na kožnoj jakni. Dok sam snimao prvi album, sjećam se da mi je u glavi kao usporena snimka bio njezin mutan kadar - kako trči kroz polja žutih cvjetova i baca mi se u zagrljaj. Story: Jeste li na kraju osvojili tu djevojku? Pa iz te neke karakterne defanzive uvijek me pratio imidž dobrog dečka, što mi je u početku stvaralo probleme jer su djevojke više voljele loše, misteriozne momke čija je šutnja sugerirala dubinu misli i opasne namjere. To nije prestalo ni kada smo stekli slavu. Djevojke su imale otpor prema nama. Njihov je stav bio: “Što ti misliš, da sam ja kao svaka djevojka, da me samo nazoveš i ja potrčim?” Ljudi oko nas, organizatori, tehničari, dakle svi koji su bili povezani s bendom redovito su imali najljepše djevojke. Sami Orkestar morao se dobro potruditi. Story: Niste živjeli nimalo ‘mickjaggerovski’? Ne, ali pretpostavljam da je tako živjelo Bijelo dugme. To se moglo vidjeti iz onoga što su im fanovi bacali na binu - njima grudnjake, nama plišane medvjediće, pisma sa srcima... Zanimljivo je što sam u početku i odgovarao na pisma fanova. No u jednom su trenutku počele stizati male polivinilske vreće, zatim jutene vreće... Na kraju su pisma za mene nosila dva poštara i bili su jako ljuti na moje roditelje. Jednom su nam dovezli poštu kamionom, bilo je tu 100 kilograma pisama prikupljenih tijekom mjeseca. Kako sam živio u neboderu, na vrhu je bio tavan na koji sam ubacivao pisma. U početku su bila normalna, “volim vašu grupu, sviđa mi se ‘Suada’, željela bih da mi pošaljete autogram...” No onda je stigao jedan zlatni lančić koji sam vratio na istu adresu, pa prijetnje “ako mi ne odgovorite do tada i tada, sebi ću učiniti nešto strašno”. Jednom je stiglo pismo u kojem je bilo 400 njemačkih maraka, zatim 500... Počeo je stizati novac i jednostavno sam prestao otvarati pisma. To je postalo jako stresno. Story: Čuvate li ih i danas? Ne, morao sam se preseliti. Telefon je zvonio 24 sata na dan. Bio je socijalizam i nisi mogao imati privilegij i sakriti broj telefona. Neki je časopis htio biti simpatičan pa je objavio moju adresu. Posljedica te objave bila je da sam svaki mjesec u svom haustoru zaticao ekskurzije iz svih krajeva bivše države. Autobusi bi se parkirali ispred nebodera, učenici bi šarali zidove, liftove, pisali na vratima “Loša, javi mi se”, sandučić je bio razvaljen... Redovito sam plaćao  krečenje stubišta, zamjenu ogledala i vrata u liftovima. Jednog ljetnog dana došli su predstavnici kućnog savjeta i zamolili nas da zamijenimo stan. Preselili smo se na nepoznatu adresu u centru grada. Ni danas nemam pločicu s prezimenom na vratima zbog recidiva straha iz tog vremena. Story: Popularnost vam je izazivala strah? Bilo je lijepo, prošlo je kao san. Ipak, bili smo zatečeni. Ne znam je li vam poznat podatak da smo 1985. promijenili nekoliko automobila jer su jednostavno bili demolirani. Kada smo u Zagrebu potpisivali ploče kod Name, nekoliko tisuća mladih napravilo je takav pritisak na policiju da su ih prilijepili uz staklo koje je puklo... Moglo se svašta dogoditi. To je ludilo trajalo prva tri albuma, zatim se smirilo. Poslije burnog i nadrealnog vrtloga te masovne histerije, postali smo bend čije pjesme ljudi vole. Tako je ostalo i danas. Story: Tko je zaslužan za tu popularnost? U početku smo bili bend za proširene tulume, a onda se sasvim slučajno dogodilo nešto neočekivano. »asopis Blitz, tada jedan od najpopularnijih omladinskih časopisa, namjerno je, kako  bi stvorio intrigu oko banda, u jednoj reportaži napisao da su djevojke, dok smo hodali ulicama, vrištale i trgale odjeću s nas, da smo jedva ušli u hotel. Bilo nam je jako neugodno zbog tog teksta jer to nije bila istina. No nakon toga se nešto zakotrljalo... Mislim da je to bio okidač za nenormalan rast naše popularnosti, poput Ed Sullivan Showa za vrtoglavi uspon Beatlesa.
Story: Iako je svima dostupan internet, mnogi ne znaju da ste velik dio karijere posvetili kazališnoj i filmskoj glazbi te operi ističući da su upravo to vrhunci vašeg stvaralaštva. Da, ‘Vratiće se rode’, ‘Gori vatra’, ‘Kajmak i marmelada’, ‘Teško je biti fin’, ‘Outsider’... Posljednjih petnaest  godina skladao sam glazbu  za četrdesetak filmova i nekoliko kazališnih predstava te imao sreću surađivati s gotovo svim talentiranim redateljima u regiji. Nikad nisam imao problem ako bi to što smo radili dobilo velik odjek u javnosti. Story: Je li to nešto što vas danas veseli više od rada s Orkestrom? Plavi orkestar je kompromis, to su četiri mala svijeta koja čine jedan zajednički svijet Plavog orkestra. Tu ne možeš uzeti flautu i četiri minute proizvoditi samo ton uz cvrkut ptica i udaljeni zvižduk vlaka jer bi svi rekli da smo poludjeli, ali u autorskoj glazbi imam tzv. punu slobodu. No tu je problem što postaješ skladatelj u papučama, zoveš ženu da dođe čuti nešto što si upravo komponirao za scenu iz filma. Nema adrenalina kao na sceni. Dobiješ na mostu, gubiš na ćupriji. Story: Iza sebe imate tisuće nastupa i koncerata. Nije vam dosadilo? Ne. I još imamo tremu kao kada smo tek počeli svirati, kao amateri. Jako smo razmaženi i ako publika ne počne pjevati od prve pjesme, pogubimo se. Ćera počne pogrešno svirati tonove na basu, njegov sedam minuta mlađi brat blizanac se zbuni, onda ja dignem ruke, zaboravim tekstove, sve se raspadne. Ljudi osjete tu energiju i valjda nas drže da ne padnemo. Zato su naši koncerti jaki, energični. Story: Koja je vaša pjesma najpopularnija? Napravili smo anketu na internetu. Na prvom je mjestu ‘Bolje biti pijan nego star’, na drugom ‘Ako su to samo bile laži’, na trećem ‘Sava tiho teče’, zatim ‘Suada’... Na jako visokome mjestu je i pjesma ‘Lovac i košuta’ koju nikad nismo svirali uživo jer ima country ritam i jedini odgovarajući scenski pokret bilo bi nešto nalik na ‘Gangnam Style’ ili poput kaubojskog plesa. Ali odsvirat ćemo je zbog publike. Samo o pjesmi ‘Bolje biti pijan nego star’ mogao bi se snimiti jedan dokumentarac. Rade Šerbedžija pričao mi je da je jednom prilikom bio na večeri s glumcem Warrenom Beattyjem i njegovom suprugom Annette Bening i da mu je rekao: “Warren, znaš li da u mom starom kraju postoji grupa koja ima pjesmu o tebi?” Pitao je kako se zovu i zatim zamolio Radu da mu je otpjeva. Rade je uzeo gitaru i otpjevao refren: “Warren Beatty pijan nego star, Warren Beatty pijan nego star...” Ima još jedna zanimljivost vezana uz tu pjesmu koju sam otkrio gledajući komentare na Youtubeu. Jedan od fanova napisao je kako ne bi htio zamarati, ali da mu se čini neobično što Loša u prvom dijelu pjesme pjeva “žao mi je što smo bili samo dobri drugovi”, a u refrenu “vino ne zna da smo nekad bili sretni par”. Oblio me znoj. Vjerujte, ja to nisam primijetio 25 godina, nakon 3500 koncerata. Inače, čudi me što je ta pjesma još aktualna iako sam je napisao kao tinejdžer, sa 18 godina. Nelogičnosti u tekstu ‘Suade’ bolje da i ne otkrivam. Story: Najavili ste preseljenje na Hvar. Je li se to i dogodilo? Posljednjih nekoliko godina moj boravak na Hvaru tijekom godine sve je dulji. Ove sam godine ondje proveo gotovo četiri mjeseca. Plan mi je u budućnosti boraviti tamo od kraja ožujka, kad se budi priroda, a vratiti se potkraj listopada. Story: Kako provodite vrijeme na Hvaru? Ustajem u 9, doručkujem, odlazim na kavu, družim se s prijateljima iz djetinjstva, razgovaramo o berbi, životinjama koje smo sreli putem, hoće li maeastral ili bura... Doplovi onda mala koča pa se dogovaramo kod koga ćemo navečer ići na gradele, kako se najpametnije grijati ove zime. Obožavam taj otok, tamo bih želio ostarjeti. To je moja definitivna odluka. Story: Što vam s druge strane pruža Ljubljana? Ja sam čovjek ovih prostora i volim sve te različitosti na poseban način. Orijent, Mediteran, melankoliju sjevera, temperament juga... Te su destinacije izvor moje energije. U Ljubljani sam proveo dugi niz godina, prihvatili su me i nikada nisam imao problema zato što sam došljak. Umjetnička scena se trudila da se ne osjećam građaninom drugog reda. Misliš da si tamo privremeno, na kraju se okreneš i vidiš da si ondje već 20 godina. U tebe uđe dio mentaliteta i počneš to doživljavati kao svoje. I Zagreb isto. Svaku našu ploču, od 80-ih do danas, snimali smo u Zagrebu.
Story: Gdje snimate novi album? Više ih nećemo snimati, to su romantične igračke iz prošlosti. Radit ćemo kao ‘60-ih, singl za singlom. Kada ih skupimo deset ili 12, napravit ćemo album. Uskoro ćemo izdati singl koji će se zvati ‘Zona prijateljstva’, a govori o vječnom pitanju: mogu li muškarac i žena biti najbolji prijatelji. Story: Mogu li? Mislim da tu uvijek netko pati. Budući da je tema delikatna i da sam nisam mogao dovršiti tekst, zvao sam u pomoć prijatelja iz 80-ih, Bajagu, on ga upravo dovršava. Story: Još ste 2010. u medijima najavili vjen-čanje s partnericom Špelom s kojom ste u vezi od ‘90-ih godina. Jeste li izmijenili bračne zavjete? Nisam ga nikada najavio. Koliko sam takvih i sličnih naslova vidio na internetu... Sad kad ste me upoznali, možete li povjerovati da bih za novine rekao: “Uskoro se ženim?” Ili da bih  partnerici rekao: “Ajmo se ženiti da ne razočaramo medije, javnost to očekuju od nas.” Story: Ne mislim da biste to radili zbog javnosti nego zbog sebe. Znači li to da vam papir ništa ne predstavlja? Znate što, trudim se zaštititi ljude koji su mi dragi, koji ne pripadaju svijetu javnih osoba. Ali mogu reći da dobrovoljni pristanak na neku vezu, bez potpisa, ilustrira čvrstinu te veze jače nego potpis uz svjedoke. Tako mi se čini. Iako, bio sam vjenčani kum jednom dobrom prijatelju i kada je matičar stao čitati tekst “bit ćete prijatelji u dobru i u zlu, pomagat ćete jedno drugome”, osjetio sam knedlu u grlu. Skoro sam zaplakao. Ima tu nešto, ne bi se ljudi stoljećima ženili da tu nema ničega. Story: Jeste li zadovoljni svime što ste ostvarili i privatno i poslovno? Iskreno, lijepo je biti član grupe Plavi orkestar, ali mislim da sam se predugo zadržao u pop bandu. Nadam se da ću uspjeti ostvariti još neke snove u godinama koje neumitno prolaze. Napisala: Nikolina Kunić Foto: Ivana Kaurloto