Nakon što je posljednje dvije godine ‘vozila slalom’ između kazališta, snimanja serije ‘Prava žena’ i intrigantnog filma ‘Agape’, koji upravo igra u kinima, zgodna 47-godišnja Nela Kocsis upravo se u Pučuhu priprema za ulogu Bobočke prema tekstu Miroslava Krleže. Tim nam je povodom Nela govorila o glumačkim izazovima i svojim strastima te objasnila kako gleda na muški svijet. Premda je javno spominjala da je u sretnoj vezi, o tajanstvenom odabraniku samo nam je alegorično odgovorila. Story: U kinima se počeo prikazivati film ‘Agape’ koji se bavi kontroverznim temama pedofilije, homoseksualizma u crkvi, a govori i o homofobiji. Koga igrate i koja važna pitanja postavlja ova priča? Film se bavi dubokim i proturječnim temama o kojima je teško govoriti isključivo crno-bijelo. Istražuje ljudsku psihu, iracionalnost ljubavi, a moj lik, majke dječaka koji je objekt jedne takve neprilične ljubavi, potaknuo me na razmišljanje o tome kako rijetko možemo utjecati na ono što se događa našim bližnjima. život je komplicirana igra u kojoj su mnoga pravila pobrkana. Story: Prema vašem mišljenju, zbog čega najviše vrijedi pogledati ‘Agape’? Upravo zbog izazova pred koje nas stavlja. Kako piše u Bibliji: Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Story: Posljednje dvije godine bile su vam poslovno bogate. Snimali ste serije ‘Prava žena’, ‘Nemoj nikom reći’, pripremali predstave ‘U agoniji’, ‘Leda’, ‘Komet’, a trenutačno u Pečuhu pripremate ‘Povratak Filipa Latinovicza’ i igrate Bobočku. Zašto baš Pečuh? Drago mi je vratiti se u Pečuh, grad koji osobito volim i uz koji me vežu glumački počeci. Još prije nego što sam upisala Akademiju, ondje sam igrala u Krležinu ‘Kraljevu’, godinama se vraćala ulogama u svom profesionalnom životu i sad, u povodu otvorenja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Pečuhu, dolazim na novu scenu ulogom Bobočke u ‘Filipu Latinoviczu’. Ekipa je iz snova, Matija Kačan kao Filip, fantastični Damir Lončar kao Kyriales, Vlasta Ramljak kao Regina i Slaven Vidaković, naš kolega i ravnatelj, kao Baločanski. Uz brojne druge hrvatske i mađarske glumce, ekipu predvodi moja prijateljica i najdraža redateljica Nina Kleflin. Sve se izvrsno poklopilo, izazovna velika uloga koju sam nakon Laure u ‘Agoniji’ priželjkivala igrati, povijesni događaj otvaranja nove zgrade, Mađarska kao moja druga domovina, literatura, nadahnuće, sinergija. Story: Nedavno je u sklopu Ludens teatra premijerno prikazan komad ‘Sjećanje vode’ u kojem se, među ostalim, govori o tome da djeca često ponavljaju obrasce ponašanja roditelja koja zapravo preziru. I vi ste to igrali prije desetak godina. Jeste li se pronašli u tome? ‘Sjećanje vode’ igrala sam u osječkom HNK prije deset godina, i to Mary. Za nju sam dobila i nagradu Fabijan Šovagović na Festivalu glumca 2008. godine. Danas tu ulogu igra moja draga kolegica Bojana Gregorić Vejzović. Zavidim joj i čestitam. Taj se komad bavi mnogim problemima obitelji i naslijeđa, ali i danas se najviše sjećam problema gubitka sjećanja, onog emotivnog materijala koji nosimo sa sobom kroz život i koji nas formira. Kad se prestanemo sjećati, postojimo samo u trenutku, bez korijena, bez misli, bez sebe...

Story: Prošle ste godine radili i petnaestak sati na dan, jurili sa snimanja na probe i iako vas je sve to veselilo, doveli ste se do iscrpljenosti. Jeste li razmišljali da malo usporite?  Teško je promijeniti način života, strast koja nas pokreće u umjetnosti naše je pogonsko gorivo. Odmarat ću se jednom, druge godine, sljedeće ljeto, u mirovini... Nekad, samo ne sad. Moj je posao često naporan, ali je taj napor sladak, izazovan i motivirajući. Još samo malo, može? Story: Kažete da gluma nije baš glamurozan posao. U kojim je trenucima najmanje volite? Najviše mi je žao kad nas u nekom projektu pritišću rokovi, kad ne stižemo isprobati sve što smo željeli. Gluma doista nije glamurozan posao. Naše su probe često poput teškog i napornog treninga. Trenirke, probna dvorana, fizički i mentalni angažman... No to mi ne smeta, samo mi je žao što ponekad nedostaje još koji dan, još koji prolazak istom stazom. Volim dotjerati stvari do savršenstva, smetaju mi improvizacija i ad hoc rješenja. Story: Jeste li kad pomišljali da odustanete od svoje profesije i okrenete se nečem drugom? Svatko ponekad pomisli da bi najradije ostavio sve i krenuo nekim drugim putem. Lijepo kaže Johnny Štulić: “Baci sve osim blanje i kreni, drugom stranim jablane kreni.” Samo što je moja druga strana isto kazališna, a moja gitara, blanja, uvijek mi je u ruci, pa ovom ili onom stranom, uvijek sam uz glumu i natrag hrlim glumi. Story: Tko vam je usadio ljubav prema glumi s obzirom na to da ste trenirali gimnastiku i bili zaljubljeni u ples? Ponukalo me i inspiriralo samo kazalište. Nije mi bilo dosta gledati glumce koji potiču tako raznolike osjećaje u svojoj publici, poželjela sam i ja biti ta koja će ih izazivati. Stati na daske koje život znače i iskusiti taj poseban odnos. Jednom kad sam to osjetila, moja je sudbina bila zacrtana. Dugo sam se bavila gimnastikom i nakon ozljede kralježnice bilo mi je vrlo teško oprostiti se od toga predivnog sporta. Kao nadomjestak počela sam se baviti streljaštvom i to je postalo moja druga uzbudljiva ljubav. Dobro gađam, metu, ciljeve, poantu u razgovoru, bilo što, sve je to posljedica bavljenja streljaštvom. Tko mi priđe blizu, osjetit će miris baruta na mojim prstima. Story: Ne krijete da volite kasne izlaske, klubove, kao i fasciniranost disko-kuglom. Volim se isplesati. Dok glazba glasno svira, a čarobna disko-kugla baca bljeskove boje oko moje glave, mogu sanjariti, lebdjeti u mislima, osjećati kako kretnje i glazba postaju hod po prostorima mašte. Često tako u nekom autentičnom smislu osjetim vlastiti ritam, zadovoljstvo u tijelu, gipkost, snagu. U društvu dobrih prijatelja to zna biti doista zabavno. Story: Mnogi već nakon četrdesete godine kukaju kako su za njih cjelovečernji izlasci prošlost. No vi se uz sav posao stignete opustiti na plesnom podiju. Odakle crpite energiju? Što biste poručili čitateljicama? Energija dolazi iznutra, a potreba za plesom, veselje u pokretu puni se potrebom pražnjenja. Od prešućenih rečenica, od zadržanih emocija. Nisam od onih koji vole sjediti po restoranima, to mi je nekako penzionerski. Ili je ipak možda riječ o mojoj hiperaktivnoj prirodi. Story: Često se u medijima ističe vaš mladenački seksi izgled. Čemu to zahvaljujete? Za moj dobar izgled zaslužna je najviše genetika. Srećom, ne volim previše slatko, ali jedem čvarke, kulen, sarmu, fiš. I popijem rakijicu prije teškog obroka. Koju krišku kruha svakako, a volim i kad mi sestra napravi police od krumpira sa slaninom. Story: Ide li vam katkad na živce kad primijetite da vas ljudi gledaju samo kroz tu prizmu? Kad sam tek počinjala kao glumica, možda mi je ponekad zasmetalo što se samo spominje moj dobar izgled. Ali sada, kad sam se dokazala u brojnim ulogama, drago mi je zbog komplimenata. Briga o sebi također je dio mog posla, volim svoje tijelo i s radošću ga nosim pa vjerujem da se to vidi i da zračim pozitivno. Drago mi je kad to drugi primijete.
Story: I sami ste rekli kako kada nekoga jednom počnu stavljati u ladicu prpošne ljepotice, teško poslije ostvaruje karakterne uloge. No vi ste to uspjeli, među ostalim, i u predstavi ‘Tko se boji Virginije Woolf?’. Ipak, je li bilo borbe, dokazivanja? Borba uvijek traje. Kao i moje kolegice, moram se dokazivati svaki put iznova. Volim igrati slabe, neatraktivne likove, likove u problemu, jadne, skromne, po nečemu drukčije od mene. Nesretni likovi, poput alkoholičarke Marte iz ‘Virginije’ ili submisivne Julke iz Lilioma, beskrajno su mi drage uloge. Bez šminke moje lice ustupa mjesto nekom drugom licu, moj privatni afiniteti nestaju, podređuju se liku, što je zanimljivo i izazovno. Story: Što mislite, zbog čega su ljudi puni predrasuda i zašto je izgled tako važan? Nismo li licemjeri? I koliko zapravo izgled vara? U ljudskoj je prirodi robovati vizualnom. Prvo vidimo pa onda upoznajemo, prodiremo do nekog. Šteta je što za to često nemamo vremena pa ovisimo o izvanjskom dojmu. Dok netko dopre do nas, ili mi do nekoga, bujica života već nas je odnijela. No nadam se da za pravi sud o osobi vrijeme uvijek pokaže istinu, a izgled je ljuštura koja teško može skriti ružnoću. Ljudi koji su lijepi iznutra, često su lijepi izvana na poseban način koji je lako prepoznati. Story: Spomenuli smo film ‘Agape’, čija se tema naslanja na sva ova seksualna zlostavljanja o kojima se u posljednje vrijeme mnogo javno govori, a prozivaju se i brojna holivudska ugledna imena. Iznenađuje li vas to?  Nisam iznenađena. I holivudski su glumci samo ljudi. Mnoge se ružne stvari događaju, iako mi za njih ne znamo. Story: Jeste li imali kakvih neugodnih iskustava? Na koji ste se način postavili, a ako niste, kako biste se zaštitili da je došlo do toga? Nisam imala nekih posebno negativnih iskustava. Odrastala sam i školovala se u Osijeku, mirnom i lijepom gradu, prilikom upisa na Akademiju posao mi je praktički bio zajamčen, nisam ovisila o redateljima ili ravnateljima. Vjerujem da bih reagirala vrlo burno da me netko pokušao prisiliti na bilo što, ne podnosim ucjene i bilo kakav pritisak izazvao bi u meni otpor do posljednjeg daha. Story: Mislite li da ipak i dalje živimo u ‘muškom svijetu’? Da, i danas je na snazi takozvani muški svijet. To ponekad živcira, ali neka misle da o svemu odlučuju. Ionako iza svakog muškarca stoji jaka, inteligentna žena koja vrti i njim i svijetom. Story: Što mislite koja je najveća zabluda o muškarcima? Da su jači spol. Treba li obrazložiti? Story: Posljednjih godinu dana otkrili ste da ste u sretnoj vezi s nekim tko nije iz vaše struke. Možete li nam reći malo više o njemu? Kako ste se upoznali? Zar sam to rekla? Zaboravila sam. Šalim se. Sretna je veza kao let Kairosa, nikad nisi siguran jesi li ga uhvatio za čuperak. Story: Što vam je najvažnije u vezi i općenito kod muškaraca? Volim kad je muškarac svoj, realiziran, siguran u sebe. I kad je kavalir. Danas muškarci često doživljavaju ženu kao konkurenciju, a vezu kao nadmetanje. Ne treba mi to. Međusobno poštovanje, ljubav, nježnost i podrška grade vezu. Svatko treba imati svoj prostor, a zajedništvo je sigurnost i mir. Story: Odajete dojam žene neopterećene tradicijom, no vidite li se jednom u braku? I kako gledate na njega? Nikad nisam priželjkivala konvencionalni brak. Ne treba mi ni taj status, ni taj papir. No voljela bih imati pouzdanog i trajnog životnog suputnika. I u takvom bih odnosu rado obavljala sve očekivane zadaće supruge, nije mi teško kuhati ili peglati, teško bi mi bilo biti rob forme u kojoj nema istinske ljubavi i povjerenja. Story: Bez čega ne biste mogli? Pokreće me ljubav. Vjera u novi dan koji će sigurno biti malo bolji nego jučer i malo lošiji nego sutra.
Napisala: Antonija Nazor Foto: Dražen Kokorić, Privatni album, Blitz press