Kristina Šalinović jedna je od najuspješnijih i najpoznatijih domaćih manekenki koja je se može pohvaliti brojnim naslovnicama časopisa Vogue, a prije nekoliko godina štikle je objesila o metaforički klin i pokrenula dva uspješna posla - Fen Bar i tattoo studio Nero Ink, koji vodi s dečkom Enricom Miglioratijem. Kako spajaju privatno i poslovno te što ju je nedavno motiviralo da hrabro podijeli priču o psihičkom nasilju koje je proživjela u prijašnjoj vezi, 27-godišnjakinja otkriva u intervjuu.
Story: Prošli mjesec sudjelovali ste u akciji Doma Duga - Zagreb i podijelili iskustva o zlostavljanju u vezi. Dvoumili ste se trebate li otkrivati intimu, jeste li požalili?
Nisam, jer i nakon mjesec dana dobivam poruke žena koje su žrtve, čak sam dobila poruku od jednog muškarca koji se požalio da je žrtva nasilja, pa da mi je drago što sam svojim primjerom pokazala da treba o tome govoriti. O tome treba mnogo više pričati jer i danas ljudi na to gledaju kao tabu jer je sramota biti ranjiv. U današnje vrijeme sve mora biti savršeno - veza, posao, život, što je zapravo gotovo nemoguće ostvariti i da bismo osvijestili mlađe generacije, moramo iznositi svoje priče i dobiti veću podršku države i ljudi općenito. Kampanje bi se trebale raditi barem jednom mjesečno, a ne jednom godišnje, kad se obilježava Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama. O tome treba govoriti u kontinuitetu jer tako dajemo puno veću podršku svima onima koji misle da mogu to sami preživjeti, ali, nažalost, to nije uvijek slučaj. To možeš pobijedi samo uz podršku drugih ljudi.
Story: U razgovoru s drugima i sami ste shvatili da morate izići iz nasilne veze?
Da, zahvaljujući svojoj sestri kojoj sam opisala nekoliko situacija o kojima sam mislila da su uobičajene, ali ona je odmah rekla da to nije normalna stvar nego psihičko nasilje koje je u nekim situacijama moglo prerasti i u fizičko. Rekla mi je da moram pobjeći od njega i da nijedna osoba ne zaslužuje da se prema njoj itko tako ponaša. To mi je bila jedna od prvih duljih veza, bila sam neiskusna i nisam ni bila svjesna svega što mi je radio dok nedavno nisam počela čitati o sindromu narcisoidnosti. Ne znam koliko su ljudi upoznati s time, ali osobe s tim sindromom uvijek su si na prvome mjestu, uvijek od sebe prave žrtvu i za sve krive drugu osobu, koja je zapravo prava žrtva.
Story: Za odlazak je trebalo skupiti hrabrost?
Dugo sam izlazila iz te veze, trebalo mi je mjesec dana. Tada sam živjela u inozemstvu i trebalo mi je hrabrosti za odlazak.
Story: Što ste naučili iz cijele te situacije?
Cijeniti normalnog i kvalitetnog muškarca kojeg sada imam. Naučila sam cijeniti neke male stvari koje on radi za mene, ali i znati se postaviti prema ljudima koji imaju slične sindrome te kako se obraniti od njih.
Story: Jeste li sa svojim dečkom razgovarali trebate li istupiti u javnosti?
Razgovarali smo o tome i kad me pitao zašto to radim, odgovorila sam da želim svojoj djeci i mlađim generacijama pružiti sigurnost i priliku da shvate da takve veze nisu normalne. Vjerojatno je puno ljudi u djetinjstvu doživjelo da im govore: Uštipnuo te, povukao za kosu, to je zato što mu se sviđaš jer tko se tuče taj se voli. Tad već počinju prvi znakovi nasilja. Naravno, to ne znači da će svatko postati nasilnik, ali samim time djeci dajemo do znanja da je to u redu. Rekla sam mu da je to jedan od razloga i kad sam mu objasnila cijelu situaciju, u potpunosti je razumio i podržao me.
Story: Zauzeli ste se za sebe i tada i sada.
Tako je!
Story: Nedavno ste rekli da ste na tjednu mode u New Yorku izgubili poslove nakon što ste na jednom snimanju odbili stilistov prijedlog da nosite tange. Dakle, uvijek se zauzimate za sebe?
Znala sam se zauzeti za sebe kod stranaca, ali nisam se znala zauzeti za sebe kod osobe koju sam poznavala, vjerovala joj i kojoj sam davala ljubav. Ali to je zato što više vjerujemo osobi koja je uz nas od one koju ne poznajemo. U tom se smislu nisam trebala zauzimati za sebe, dok sam u modnome svijetu jasno znala da ne želim nikome pokazivati svoje grudi i stražnjicu.
Story: Je li vam ikada bilo žao što ste tom stilistu rekli ‘ne’ jer je to ipak značilo gubitak angažmana?
Apsolutno mi nije žao i iz svega sam toga izišla kao pobjednica. U jednom su me televizijskom intervjuu napali i pitali zašto sam se uopće bavila tim poslom kada sam znala da je i to njegov dio. To nije dio tog posla. Coco Rocha cijelu je karijeru izgradila a da nije pokazala svoje intimne dijelove, i to je jedan od načina na koji sam se predstavljala. Nažalost, nisam bila toliko velika da bih mogla dalje graditi karijeru.
Story: Rekli ste da su se poslije širili tračevi o vama kao teškoj osobi. Kako ste reagirali na to?
Nekim sam ljudima uspjela objasniti o čemu je riječ i oni koji su prije radili sa mnom znali su da sam mirna osoba, da nisam konfliktna, da se ne volim i ne znam svađati, nego da sam se samo zauzela za sebe i da je to netko pogrešno shvatio. Na kraju je sve tako završilo i dok sam objašnjavala da bez obzira na to mogu i zaslužujem raditi, neki to, nažalost, nisu mogli shvatiti. Teško se ponovno vratiti na tron, ali gledam na to kao na pobjedu jer sam izišla s krunom na glavi i bez obzira na tu situaciju, postigla mnogo.
Story: Nedostaje li vam taj svijet?
Kako kad, kako koji dan. Ponekad mi nedostaje, poželim nešto snimiti i ponovno osjetiti tu užurbanost u backstageu, tako da i dalje katkad prihvaćam poslove i nisam u potpunosti u mirovini.
Story: Pratite li modni svijet?
Posljednje dvije godine, otkako sam otvorila Fen Bar, prestala sam pratiti trendove jer ne želim da mi se nameću. U tih osam godina modelinga morala sam se odijevati kako oni kažu, morala sam paziti što radim, kako se ponašam, a sada kada sam se maknula od svega toga, osjećam se opuštenije i lagodnije u svojoj koži i sa svojim stilom. Ne sviđa mi se taj medijski pritisak mode, Instagrama, Facebooka o tome kako bismo trebali izgledati, da trebamo imati tisuće pratitelja, stotine pari cipela i biti svi mršavi i visoki.
Story: Posljednjih godina u modi su plus size modeli, kako kao netko tko se bavio visokom modom gledate na to?
Za mene postoji razlika između modela i manekenke. Mislim da bi cure koje nose revije i dalje trebale biti visoke i prirodno mršave, ne ekstremno, potom elegantne i graciozne jer na njima najbolje vidiš oblik haljine i što je dizajner želio reći svojom kreacijom. Fotomodeli, modeli s Instagrama i Facebooka mogu biti svi i tko želi neka izvoli. Velika je razlika između običnog modelinga i visoke mode kojom se ne može baviti svatko. To su dvije potpuno različite kategorije.
Story: Je li itko od vas zahtijevao da drukčije izgledate, mijenjati svoje tijelo?
Pred kraj karijere osjećala sam da bih trebala smršavjeti jer sam nekoliko puta dobila komentare da bih trebala smanjiti bokove i struk, a u upravo se zbog toga cure počinju baviti manekenstvom sa 16, 17 godina jer im tijelo nije do kraja razvijeno. Kad sam ušla u 25. godinu, počela sam dobivati trbuščić, raširili su mi se kukovi i bokovi jer je moje tijelo postalo spremno za porođaj i protiv toga ne mogu. Kad si velika zvijezda, to ti se oprašta, a ja sam sebe vidjela u sredini i teško mi je bilo izboriti se za svoje tijelo i objasniti da sam to ja. Problem je u tome što sam radila visoku modu, gdje sam morala imati određene mjere i prvo sam prestala s revijama, a poslije s fotografiranjima jer mi je svega bilo preko glave.
Story: Jeste li borbena žena?
Jesam ako se borim za druge ljude, a ako se borim za sebe, onda nisam. Uvijek sam se znala izboriti za druge, pomoći, oraspoložiti, no problem mi je napraviti to za sebe.
Story: Je li bilo potrebno puno borbe za pokretanje dva uspješna posla?
Trebalo je mnogo borbe jer Fen Bar nije samo frizerski salon nego drukčiji koncept koji je trebalo predstaviti ljudima. Bili smo prvi walk in salon usredotočen na njegu i teško je doći do statusa uz veliku konkurenciju, jer je u krugu od 100, 200 četvornih metara četrdesetak frizerskih salona. I za studio za tetoviranje Nero Ink trebalo je puno borbe jer ljudi i dalje na to gledaju konzervativnim očima i boje se te supkulture. I danas se borimo jer svi žele biti tattoo majstori i moraš objasniti ljudima da se ne tetoviraju kod nekoga u stanu za 200 kuna jer tetovažu imaš cijeli život. Pokušavamo objasniti da je to kao dobar i skup par cipela i kad ih kupuješ, nikada se nećeš cjenkati jer znaš da se neće raspasti za mjesec dana kao one jeftinije. Tako je s tetovažama i kvalitetnim frizurama. Trudimo se educirati ljude da je kvaliteta važnija od kvantitete.
Story: Kako je biti šef?
Kako su mi moji radnici rekli, ne znam biti šefica jer ih ne tretiram kao radnike nego kao ravnopravne sebi. Naravno da u nekim trenucima moram biti šefica i malo viknuti kad se previše opuste, ali ponekad zajedno iziđemo jer znam po sebi što znači imati teškog šefa. U salonu smo svi jednaki, bez obzira na iskustvo, jer svi jednako učimo i radimo isti posao. To što ja isplaćujem plaće i plaćam režije ne čini me boljom od njih.
Story: Volite praviti frizure?
Obožavam. Nedavno sam završila prvi stupanj za koloristicu i žudim za više klijenata, da cijeli dan mogu raditi na kosi. Volim vidjeti ženu s lijepom bojom, lijepom frizurom, sjajnom kosom - kao da su svi iz reklame.
Story: Jesu li tetovaže sve više prihvaćene kod nas?
Ovisi o generaciji. I mlađi se više tetoviraju, a kod starijih žena tetovaža mora biti savršena i ženstvena. Za mene je pojam žene da se osjećaš dobro u svom tijelu, da si ono što želiš biti. Kad sam se počela tetovirati, osjećala sam se puno bolje i ugodnije u svojoj koži i otad imam mnogo više samopouzdanja.
Story: Na svom ste profilu na Instagramu najavili nove tetovaže.
Imam nekoliko ideja koje želim ostavriti u čast svoje buduće obitelji i svojih postignuća u životu. Kad razmišljam o tetovaži, uvijek je pokušavam spojiti s nekim događajem, dijelom svoga života, religije, posla i svaka će od njih imati značenje.
Story: U čast buduće obitelji?
Da, želim se ostvariti kao majka.
Story: Jednog dana ili već sada imate lijepe vijesti?
Jednog dana. Trenutačno imam samo psa koji je moja beba te želim napraviti tetovažu njegova malog portreta. Da, želim se jednog dana ostvariti kao majka i ne znam hoće li to biti u bližoj ili daljoj budućnosti, to samo dragi Bog zna.
Story: Obitelj planirate zasnovati s dečkom Enriceom?
Da, i jedno i drugo imamo sasvim dovoljno godina da se upustimo u to.
Story: Planirate li vjenčanje?
To pitajte njega! Ja ne znam, svaki put kad pitam, kaže da će uskoro. A kada je to, stvarno ne znam.
Story: Osim što ste životni, vi ste i poslovni partneri. Kako vam je surađivati?
Jako se dobro dopunjujemo jer on već go-tovo deset godina u Milanu ima tattoo studio Nero Ink i upućuje me u ono što ne znam. Dobro surađujemo, a svađamo se jedino kad je o poslu riječ jer je teško komunicirati kad razgova-rate na hrvatsko-talijansko-engleskom i zna se dogoditi nesporazum u smislu tko je što mislio ili tko je što rekao. Ali imamo zlatno pravilo da se tijekom tjedna poslije 20 sati i nedjeljom ne razgovara o poslu. Kad se radi, radi se, a kad smo kod kuće, ne govorimo o tome. Drukčije ne bismo mogli funkcionirati.
Story: Enrico živi na relaciji između Milana i Zagreba? Poželite li se jedno drugoga dok ste razdvojeni?
Da, jedan smo mjesec zajedno, jedan odvojeno. Sad nam je bilo tri godine veze i već dvije godine tako funkcioniramo. Zahtjevno je, potrebno je mnogo žrtve i razumijevanja jedno za drugo. Naravno da se zaželimo jedno drugoga. Kad si sâm, imaš svoju rutinu koja se promijeni kad smo zajedno i jedan mjesec vodiš jedan život, idući mjesec drugi.
Story: Ima li naznaka da ćete se trajno preseliti u Zagreb ili Milano?
Sve dok se jednog dana ne ostvarimo kao roditelji bit ćemo malo tu, malo tamo. Ondje imamo jedan veliki posao, tu tri.
Story: Treći je linija odjeće Unicorns and Black Rainbows, koju ste nedavno predstavili?
Svi su očekivali da ću prvo napraviti liniju odjeće, ali o tome smo počeli razgovarati tek prije dva, tri mjeseca i mislim da smo to stvarno dobro i kvalitetno napravili. Enrico je oduvijek želio imati liniju majica, a kako se ja bavim modom, to je bilo logičan potez. Ima veze s tetovažama jer surađujemo s grafičarima i tattoo majstorima, čiji dizajn prebacujemo na različite majice. Razmišljamo o proširenju na traperice, torbe i kape.
Story: Planirate li i četvrti posao?
Zasad još ne, premda kujemo jedan plan. Ako se ostvari, bilo bi to sve uklopljeno na jednome mjestu.
Story: Dakle, nikad ne mirujete?
Kad nemam posla, jako sam nervozna i ne volim da mi je dosadno. Tijekom osam godina modelinga svaki sam dan bila zauzeta od jutra od sutra, na to sam se naviknula i stalno sam u pokretu, jer kad samo sjedim kod kuće, osjećam se beskorisno i depresivno.
Story: Jednom ste za sebe rekli da ste vuk samotnjak, a na Instagramu ste se opisali kao jednorog. Ipak, što vas više opisuje?
Mogu li biti oboje istodobno? Kad se baviš ovim poslom, jednostavno izgubiš društveni život. Ljudi znaju biti jako zajedljivi i ljubomorni, a tako gubiš mnoge oko sebe za koje si mislio da su ti prijatelji. U današnje vrijeme ljudi nemaju vremena jedni za druge i koliko god se ti trudio biti s nekim u kontaktu, ljudi te guraju od sebe. Ne volim biti jedna od onih koja nekoga neprestano povlači za rukav kako bismo otišli na kavu. Radije ću biti vuk samotnjak s glavom jednoroga nego okružena lažnim ljudima koji ti ne žele dobro, samo kukaju i šalju lošu energiju.
Autorica: Maja Šitum
Foto: Robert Gašpert
